U zadnje vrijeme sve češće poprijeko gledam čistače koji prazne kontejnere za otpad. Čim čujem onaj kamion zelene boje i zvuk pomicanja kontejnera, odmah sam nervozan. Trudim se godinama odvajati otpad, ful pazim da papir ide u jedan kontejner, pa posebno odnosim staklene boce, tetrapak ambalažu, a miješani otpad odlažem u zeleni kontejner. Ako ćemo pravo, još od Tite odvajam stari papir jer su nas tako naučili.

I tada se držalo do ekološke svijesti i primarne selekcije otpada, ali se to tada nije tako zvalo. Godinama nas uvjeravaju da će primarna selekcija otpada za posljedicu imati uštedu kada je riječ o računu za odvoz otpada. I uvjeravali su nas da je ona sramota Viševac nešto što se više nikada neće ponoviti.

Noćna mora zvana odvoz otpada trebala je biti riješena davne 2001. godine, samo malo da provjerim, je, 2001. godine, kada župan Zlatko Komadina i gradonačelnik Vojko Obersnel uz potporu Komunalnog društva Čistoća donose odluku o osnivanju Ekoplusa, tvrtke koja će riješiti problem.

Trebao je to biti svečani trenutak, a odmah je došlo do fajta jer je Komadina inzistirao da direktor postane bivši direktor Čistoće Dušan Šćulac, a Obersnel je bio protiv jer je riječ o čovjeku koji je za sobom ostavio niz problema kao direktor Čistoće.

No, činilo se da ima vremena i da će se ono što je krivo nasađeno s vremenom ispraviti. Moralo je proći deset godina, samo da provjerim – je, deset godina, dok u ožujku 2011. godine Europska komisija odobri povećano sufinanciranje projekta s 45,28 posto na 70,95 posto.

A onda kreće kronologija užasa koji traje do danas, a kako stvari stoje, trajat će tko zna koliko još dugo. Najprije Čistoća s GP Krkom potpisuje ugovor o izgradnji »nulte faze« Marišćine, u prijevodu omogućavanje zakopavanja riječkog otpada nakon zatvaranja Viševca, 2012. godine.

Počinje baliranje otpada, smrad se ljeti širi Viškovom, pa i Rijekom, sve do mora, krajem iste godine ogorčeni mještani Marčelja, predvođeni Kriznim eko stožerom Marišćina na nekoliko dana spontano blokiraju Marišćinu.

Onda je došla 2013. godina i počela je izgradnja Centralne zone za gospodarenje otpadom Marišćina, a radovi su po običaju kasnili. Glavni izvođač radova na centru bio je konzorcij grčkog Helectora S.A. i lokalnog GP Krka. Dovršeni CZGO Marišćina mjesecima je stajao zatvoren, a onda je intervencijom premijera Andreja Plenkovića, na molbe župana Zlatka Komadine, nađeno zamjensko rješenje te je izdana privremena uporabna dozvola.

Centar na Marišćini koštao je 277 milijuna kuna, a sufinanciran je sa 71 posto sredstava iz EU fondova, dok su ostatak iznosa osigurali Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Grad Rijeka, Primorsko-goranska županija i tvrtka Ekoplus.

Rezultat je projekt koji je koštao 277 milijuna kuna, i rezultirao je najprije enormnim poskupljenjem odvoza otpada za građane Rijeke zbog problema u koje je upala riječka Čistoća zbog cjenika Ekoplusa, rezultirao je opravdanim nezadovoljstvom građana Viškova, rezultirao je najavljenim poskupljenjem cijene odvoza u nizu lokalnih samouprava jer Ekoplus gomila milijune kuna gubitka. Ako je vjerovati političkoj oporbi u Županijskoj skupštini, rezultirao je teškim uvjetima rada zbog kojih su radnici oboljeli ili ozlijeđeni, rezultirao je zagađenjem zraka.

Dakle, nakon 19 godina od osnivanja Ekoplusa koji je trebao riješiti odvoz smeća, a što je jedan od temeljnih zadataka lokalne i regionalne samouprave, problem i dalje postoji i ne nazire se dugoročno rješenje.

Sljedeći put kada vidim čistače i kamione Čistoće, neću se ljutiti na njih jer znam da oni nisu ništa krivi, ali sjetit ću se najviše župana Zlatka Komadine, stečajnog upravitelja SDP-a, malo manje riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela i skontati da je njihov loš rezultat na parlamentarnim izborima sigurno rezultat i činjenice da u 20 godina u 21. stoljeću, iako je plaćeno 277 milijuna kuna, nije riješen problem smrada.

Smrada koji se širi s Marišćine, a izvor mu je u političkim tijelima Grada, Županije, ali i države koja snosi jednaku odgovornost, ako ne i najveću, za kronologiju užasa.