Točno me duša boli kada vidim kako nikako da se posreći jednoj od riječkih zgrada u kojoj sam proveo najljepše trenutke svog života. Duša me boli kada vidim da je Grad Rijeka odbio ponudu stečajnog upravitelja Rijekakina i odlučio ne kupiti tu zgradu za 11,5 milijuna kuna.

A riječ je o Teatru Fenice. Mada, razumijem i one u Gradu Rijeci. Nije 11,5 milijuna kuna mali novac i to u ovo vrijeme korone kada je proračun opustošen, a budućnost je vrlo neizvjesna, kako ona proračunska, tako i budućnost svih građana Rijeke.

Kako se nekada gradska kesa lako znala odriješiti, tako je danas čvor sve čvršći. Računaju gradski oci, a vjerojatno dobro računaju, da nitko normalan u ovoj situaciji neće platiti 11,5 milijuna kuna za zgradu koja je zaštićeno kulturno dobro pa će vjerovnici Rijekakina u stečaju vjerojatno morati smanjiti iznos jer u ovom trenutku te pare može iskeširati jedino neki ekscentrični ruski oligarh ili neki hrvatski poduzetnički uglednik koji ih je, podrazumijeva se, stekao znanjem, poštenjem i trudom i koji je svjestan da kulturnu baštinu treba čuvati, jer je ona memorija grada, memorija svih nas, memorija u kojoj su pohranjena iskustva generacija.

​Recimo kao Mirko Pavičić, koji je godinama bio vlasnik tvrtke u čijem je vlasništvu bio Teatro Fenice. I koji je godinama uspješno odolijevao svim zahtjevima riječkih konzervatora koji su pisali neka bijedna rješenja da je njegova tvrtka dužna brinuti se o kulturnom dobru.

Nemilosrdni riječki konzervatori nemilosrdno su štancali rješenja i prijetili pokretanjem nekakvih postupaka nakon što bi riječka bura odlomila komad fasade koji je mogao ubiti prolaznike. Recimo nekog riječkog umirovljenika koji je išao plaćati račune u riječku harač kuću koja je smještena nasuprot Teatra Fenice i u koju jadni ljudi dolaze da ne bi platili kunu-dvije provizije.

Prije nego što je Rijekakino otišao u stečaj krajnji domet zaštite kulturnog dobra koji im je kao kruška pao u vlasništvo u pretvorbeno-privatizacijskom procesu sredinom 1990-ih bio je postavljanje zaštitne ograde da se Teatru Fenice ne smije prići.

A što poduzetnički uglednik može napraviti kada nemilosrdne birokratske strukture nisu htjele popustiti i izdati rješenje da se Teatro Fenice prenamijeni u, recimo, trgovački centar u koji bi se uselile prodavaonice, kladionice ili nešto slično kako bi se oplodio kapital kojega uglednim poduzetničkim moćnicima nikada nije dosta. Kao što je slučaj s Kinom Garibaldi.

Gotovo svakog dana prođem pored Teatra Fenice. I svaki dan me boli duša kada gledam kulturocid na djelu. A još me više boli kada se sjetim što je nama, da prostite, Kino Partizan bio. Nama djeci koja je sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća jednom tjedno išla u kino.

U Kinu Partizan prikazivali su se najnoviji filmovi i onda bi red za kartu znao biti do Riječke banke. I nije pretjerivanje. Nikada neću zaboraviti gužvu koja se stvorila kada se prikazivao Top Gun. Danas je to nezamislivo.

Početkom 90-ih prošlog stoljeća došao je kapitalizam, došle su piratske videokasete, pa onda DVD-i, a redovi, tada u kinu Teatro Fenice, su se smanjili da bi na kraju i nestali. Samo su rijetki frikovi, među kojima sam i ja bio, odlazili u kino.

Dvorana Teatra Fenice uglavnom je bila prazna, a napunila bi se isključivo na predizbornim skupovima HDZ-a. Dvorana Opera u kojoj smo imali maturalnu zabavu već je davno bila zaboravljena, a ista sudbina zadesila je i Teatro Fenice.

Godine su prolazile, ugledni poduzetnički moćnik tražio je milijune eura za kulturno dobro, a Grad Rijeka je ponude odbijao. Uglednom poduzetničkom moćniku vjerojatno je laknulo kada mu je tvrtka otišla u stečaj pa će o sudbini Teatra Fenice odlučivati vjerovnici i stečajni upravitelj.

Valja se nadati da će kraj ove agonije biti sretan i da će se riječki feniks izdići iz pepela i da će u njemu neki novi klinci opet uživati u filmu, kazališnoj predstavi ili koncertu.