RIJEKA – »Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Imao sam glas kao vjetar, ruke kao hridine, srce kao viganj« – napisao je Josip Pupačić o svojoj braći, a slično o svojim prijateljima može reći Denis Knežević, zvani Palma.

On će s Marinom Voćanecom, Paolom Antićem i Kristijanom Voćanecom krenuti pješke od Gornje Vežice do Velebita kako bi osvijestio ljude o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom.

Prije 18 godina udario ga je automobil i od tada je sve krenulo nizbrdo, a nedavno su mu dijagnosticirali i multiplu sklerozu. Svoju priču i najavljeni put na Velebit ispripovijedao nam je u društvu Marina Voćaneca i Paola Antića, prijatelja još iz djetinjstva, a Marinov brat Kristijan Voćanec nije mogao doći zbog poslovnih obaveza.

– Početkom travnja, ovisno o vremenskim prilikama, krenut ćemo s Gornje Vežice te prvi dan planiramo stići do Bribira i ondje prespavati u vrećama. Idući dan htjeli bismo doći do Senja ili Sv. Jurja te zatim do Krasna, gdje ćemo prespavati u župnom dvoru. Zadnji dan popet ćemo se na Štirovaču, zatim se spustiti na Mišnjak te krenuti katamaranom za Rijeku, kažu.

Velebit su odabrali jer znaju da se za Velu Gospu ondje hodočasti pješke te da idu i stariji ljudi iz našeg kraja, a ako mogu oni, zašto ne bismo i mi, zaključuju.

Nema prepreka

– Primarno želimo poručiti da osobe s invaliditetom nisu građani drugog reda. Denis je uporan dečko i čovjek, intelektualac. Uvijek je ulagao u sebe, završavao tečajeve i sada ne dopušta da ga bolest porazi, pliva, pješači pa smo odlučili dokazati da invaliditet nije takva prepreka kakvom ga većina smatra.

Popet ćemo se na Velebit i poslati poruku da se ono što se zamisli može i ostvariti. Javilo nam se već jako puno ljudi, zvalo me sigurno pedeset, šezdeset, ljudi odasvud: iz Osijeka, Pleternice, s Raba…

Mnogi poznati i nepoznati žele nam dati podršku. Javljaju nam se ljudi svih dobi, i mladi i stari, mnogi roditelja čija djeca imaju određenih teškoća i svi nam čestitaju. Pozivamo i dalje ljude, mogu nam se javiti preko facebooka i pridružiti nam se, kaže Marin Voćanec i nastavlja:

– Strašno je koliko je Denis poslao molbi i svugdje je bio odbijen, no uzeli su ga u Drvnu industriju Klana i ondje sad radi, kaže, a Denis prihvaća:

– Trenutačno sam u DI Klana, kao fizički radnik, no sada sam na bolovanju, po naputku liječnika. Završio sam višu pomorsku i plovio sam, trebao sam biti promaknut u drugog časnika, no onda se dogodila nesreća. Meni je zapravo sve nakon te nesreće terapija, samo buđenje svakoga dana, pa tako i ovaj sadašnji posao, objašnjava. A zatim ga pitamo o nesreći:

– Jedan dečko me 2002. godine udario dok sam bio na trotoaru, tu na Gornjoj Vežici, i prebacio me 50 metara u žbunje. Stavili su me u induciranu komu, u kojoj sam bio mjesec dana, a mjesec dana je trajalo buđenje iz kome.

Proces je bio dug, morao sam ponovo učiti hodati, čitati i pisati, sve kao malo dijete, samo otežanije. Nakon pet mjeseci izašao sam iz bolnice, a kada sam se vratio kući, prvo sam radio krugove po parkiralištu.

Kada bi kiša padala, hodao sam po stepeništu nebodera u kojem živim i koji ima 13 katova. Kako sam pomalo napredovao, krenuo sam i s krugovima po Vežici pa do Trsata, sve uz plivanje. Velika podrška su mi uvijek bili u Klubu podvodnih aktivnosti »3. maj«, s kojima sam bio kao rekreativni plivač, prepričava Denis.

Zatvorena vrata

Uz to što je osamdesetpostotni invalid, brine o majci koja ima 90 godina i dementna je te mora paziti na nju. Detaljnije smo se dotakli i prije spomenutih odbijenica i prepreka s kojima se susreću osobe s invaliditetom:

– Kad je došla nesreća, sva vrata su se zatvorila. Poslao sam nebrojene molbe, a rijetko kada bih dobio makar i odgovor. Poslali su me da se prijavim i u Luku, no ni ondje nije bilo sreće sve do DI Klane. Prijatelj mi je bio u Oslu, tamo ljudi s invaliditetom normalno rade, zaposli ih se na mjestima za koja su kvalificirani i koja mogu raditi.

No, osim poslovne strane, posebno ružno i ponižavajuće bilo je s jednom školom glume, koju sam upisao. Bio sam na dva sata, a onda su me zvali i rekli da više ne dolazim, da im se sprema predstava. Predložio sam da ne sudjelujem u predstavi, nego da nastavim dolaziti na satove, koji mi dođu kao terapija, no svejedno nisu htjeli, objašnjava.

Kaže da od države nije dobio ni uzeo ni kune. Jedino mu je omogućeno parkirališno mjesto za osobe s invaliditetom i ne plaća autocestu.

– Želim naglasiti da ovo što radimo nije vezano uz traženje nekakve novčane pomoći. Odlučili smo se na ovaj korak jer želimo u našem tolerantnom gradu potaknuti ekipu koja bi trebala mućnuti glavom da malo promisli.

Čovjek je u najproduktivnijim godinama, a gdje god je kucao, bio je odbijen. I invalid je isto čovjek, no kada imaš invaliditet, najčešće se prema tebi odnose kao da si nepotreban ili ti kažu: »Svaka čast, ti si invalid, evo ti milju kuna sjedi doma i šuti.«

Od Vežice do Krasna je 90 kilometara i kad Denis to prođe, mislim da će svima poslati jasnu poruku da se može i da se malo razmisli, zaključuje Marin Voćanec.

Prijatelji svakoga dana treniraju i pješače, a za otprilike mjesec dana krenut će i na svoju »Odiseju« put Velebita.