RIJEKA – Valerij Jurešić, dugogodišnji kulturni radnik i radnik u kulturi, iznenada je preminuo jučer ujutro. Nemila vijest potvrđena nam je u Novom listu iz kruga obitelji, a jučerašnji šok, nevjerica i tuga u riječkoj kulturnoj javnosti neizravno su nam rekli nešto i o tragu koji je Jurešić na njoj ostavio.

Kažem »ostavio«, u perfektu, ne samo zbog njegove iznenadne smrti, nego i zbog toga što je Jurešić, barem službeno, odnosno simbolički, prestao biti dijelom riječke kulturne javnosti nakon što je, temeljem sudske presude, završio njegov mandat pročelnika Upravnog odjela za kulturu, sport i tehničku kulturu Primorsko-goranske županije 2018. godine. Ako danas, recimo, surfate mrežnim stranicama Županije, Jurešića kao da nikada nije ni bilo. A te 2018. godine počeo je njegov novi/stari put privatnog poduzetnika, koji je, oboružan stečenim iskustvom, u novoj tvrtki nudio savjetovanje i asistenciju u pisanju europskih projekata. U toj firmi Jurešić je okupio pametnu mladež s kojom je mislio graditi neku novu, europskiju priču, o čemu mi je entuzijastično pričao kada smo se nedavno vidjeli.

Urednik i izdavač

Valerij Jurešić svoju javnu biografiju započinje 1995. godine kao glavni urednik i izdavač studentskog lista Homo volans, a iznimno je poznat i njegov doprinos izgradnji časopisa Nomad. Ja sam ga upoznao kao izdavača časopisa Op. a., kojem je bila pridružena i sjajna platforma KIS, informacijski sustav o knjigama na stranici Knjiga.hr, s prvim opsežnim podacima o izdavanju i prodaji knjiga u Hrvatskoj. KIS je radio do kolapsa tržišta knjiga, kada su nevolje za sobom povukle i neke nezadovoljne i neisplaćene suradnike, koji u godinama koje slijede to neće lako zaboraviti, pa će Jurešića ta sjena pratiti cijeli njegov javni život.

No ono što je tada nadobudni novinar u kulturi s posebnim afinitetom spram književnosti zapazio, i što ga neće nikad napustiti, inteligencija je, stručnost, informiranost i entuzijazam, unatoč svjesnosti situacije i povremenom duhovitom cinizmu, zgodnog i bistrog mladog čovjeka. Kada mi je trebao stručan informator, ali posebno kada mi je trebalo rastumačiti nešto što mi nije bilo jasno, zvao sam Valerija.
Nastavio sam se s njime družiti i kao voditeljem Književnog festivala Pontes u Krku, te suvlasnikom istoimene knjižare, kada sam upoznao i njegovu jednako entuzijastičnu i pametnu suprugu Katarinu Mažuran. Iz te faze, faze knjižare i festivala, jako ih volim pamtiti.

Aktivni sportaš

U Krku Valerij je bio i trener atletike, gdje je osnovao klub i radio s djecom kao predsjednik kluba i glavni trener. Tako sam upoznao i tu njegovu sportsku stranu života, koja je odražavala, a možda i utemeljivala, njegovu discipliniranost.

Ozbiljnije oči šire javnosti na bračni par Jurešić uperit će se nakon što se stranački sadržajnije aktiviraju, a Katarina postane direktoricom Hrvatskog muzeja turizma u Opatiji. No pravi vatromet počinje kada Valerij postaje pročelnik Upravnog odjela za kulturu, sport i tehničku kulturu Primorsko-goranske županije 2013. godine. Iako je ta priča završila ružno, sudskim tužbama i protutužbama, čemu su kumovala i politička nadigravanja raznoraznih interesnih skupina, neke su činjenice nedvojbene. Jedna od njih je da je Županija tada imala djelatnog pročelnika, onog koji kreira, inicira, osmišljava i doista započinje projekte, a nije samo figura iza pozdravnih govora na otvorenjima izložbi koje Županija skromno sponzorira. Istina, nekada je s Valerijem bilo teško surađivati, znao je i on biti tvrdoglav, ali poznavanje materije, pamet, entuzijazam i, konačno, pokretačku sposobnost, nitko mu ne može osporiti.

Uspjesi

Valerij Jurešić nije dočekao Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture 2020. kao pročelnik, kao službeno lice u kulturi Rijeke i okolice, ali je u nju bio itekako ugrađen. Prvo, kako mi je sam znao reći, u njegovu je mandatu proračun njegova odjela povećan s tri milijuna eura na 10 milijuna eura, i to korištenjem EU fondova, što će kasnije postati i temeljem njegova privatnog poslovnog plana. Zatim, pokrenut je projekt Putovima Frankopana, kojim se sada mnogi kite, kao i kulturna mreža županijske razmjene, a i cijeli jedan pravac Rijeke 2020 – 27 susjedstava – bio bi drukčiji da nije bilo Valerija Jurešića.

Istovremeno, Valerij je bio i koautorom Strategije razvoja sporta Primorsko-goranske županije, a radio je i na kompleksnijoj kulturnoj strategiji Županije, nastojeći biti pročelnikom svih grana svoga odjela.

Nakon što sam ga, sjedokosog i sjedobradog, u nekoj žurbi i sa sendvičem u ruci, nedavno bio vidio, dogovorili smo kavu, između ostalog i zato što smo voljeli raspravljati o kulturi, koja nam je obojici suđena na način koji s našim željama i trenutnim životnim okolnostima nema veze, mislio sam baš koliko mi nedostaju ta naša druženja. S malo se još ljudi, naime, mogu tako lijepo, dobro i izgrađujuće razmimoilaziti u stavovima i mišljenjima.