LOKVE – Oko pet tisuća ljudi pratilo je preko Facebooka i molitvom pomagalo proteklih dana velečasnom Zlatku Ćibariću, lokvarskom župniku, koji je u ova teška vremena pandemije koronavirusa odlučio hodočastiti od Lokava do Marije Bistrice te savladavanjem tih 170 kilometara poručiti svima kako moramo biti izdržljivi, hrabri i ustrajni u borbi protiv zla. Nakon sedam dana pješačenja vlč. Ćibarić svoj je zadatak ispunio protekle subote, točnije posljednje hodočasničke subote ove godine, a prisjećajući se cijelog puta kaže nam:

– Kao što sam i rekao, cilj je bio svaki dan prolaziti tridesetak kilometara, vraćati se potom natrag u Lokve autom te naredni dan, nakon obavljanja svih obveza u župi, ponovo kretati prema zadnjoj lokaciji te nastavljati put. Sve to traži puno volje, snage i želje i nije nimalo lako. Osjetio sam to već prvog dana puta kad sam u 5 sati krenuo iz Lokava, a već do Delnica sam bio mokar do gole kože jer je padala snažna kiša. Moram priznati da sam tada počeo razmišljati o tome da odustanem, ali s druge strane nisam želio biti kukavica pa sam nastavio prema Ravnoj Gori. Tamo sam doživio drugu krizu jer kiša ne da nije stala, nego je padala još i jače. Unatoč umoru ipak sam nastavio i sam sebi dao zadatak doći do Vrbovskog. I uspio sam.

Crkve su bile orijentir kretanja u mnogim mjestima

Taj prvi dan prešao je vlč. Ćibarić četrdesetak kilometara, vratio se autom natrag te naredni dan opet nastavio, a itinerer mu je nakon Vrbovskog bio Bosiljevo-Karlovac-Jaska-Zagreb-Marija Bistrica.

– Hvala svima na pomoći, od mojih kolega svećenika pa do mojih prijatelja, poznanika i ljudi koje sam putem sretao. Uz vjeru u Boga svakako su i oni bili ti koji su mi davali snagu bez koje ne bih uspio ostvariti ovaj cilj. U projektu sam dnevno prelazio 25 do 26 kilometara, a nakon prva dva dana žestoke kiše ipak sam imao puno ljepše vrijeme pa mi je i s te strane bilo lakše. Često bi mi na putu stali automobili, ljudi bi se zaustavljali, pitali me treba li mi prijevoz, zanimalo ih je kamo idem, a kad bi saznali da idem prema Mariji Bistrici još su bili voljniji pomoći. Naravno, prijevoz sam odbijao jer sam pod svaku cijenu želio propješačiti tih 170 km. Konačna posljedica te moje odluke su žuljevi i natekle noge koje me danas jako bole, a znam da će ta bol trajati još nekoliko dana. No, sve to čovjek zaboravi kad ostvari cilj pa sam tako i ja bio presretan, smiren, ispunjen zadovoljstvom te pomalo i ushićen kad sam stigao do Marije Bistrice i završio svoje osobno najduže hodočašće do sada, govori župnik Ćibarić.

Kazuje i kako ovaj njegov podvig nije župljane Lokava ostavio bez župnika jer se svaki dan vraćao radi pastoralnih obveza koje je izvršavao po planu.

– Ovo me hodočašće obogatilo i osnažilo. Znam da bi tijekom ljeta, ovaj put bio znatno lakši i podnošljiviji. No, baš te vremenske teškoće i moje neiskustvo na ovako zahtjevnim hodočašćima dali su poseban pečat mom putu i pokazali mi baš ono što sam i želio poručiti ljudima, a to je da budemo ustrajni i izdržimo ova teška vremena, da budemo bliži i ljudskiji jedan prema drugome i da ne zaboravimo vjeru jer nam takav odnos prema životu itekako može pomoći, u ovim za sve ljude svijeta vrlo teškim vremenima, rekao je velečasni Zlatko Ćibarić.