Vijest koja je ovog tjedna stigla iz Baške koja se, drugi put u dugoj i bogatoj povijesti svog turizma, priključila gradu Krku na listi otočnih destinacija u kojima je na godišnjoj razini premašeno milijun ostvarenih turističkih noćenja, lijepa je naznaka i potvrda da se krčki, pa tako i hrvatski turizam, vraća na staze »stare slave«. Ipak, ove godine više no ikad pokazuje se i dokazuje varljiva slika koja se može steći iz pukog praćenja statističkih brojki fizičkog prometa, rasta broja posjetitelja i noćenja koja oni ostvaruju, a koje se ne moraju nužno poklapati s brojkama i omjerima koristi koju takav promet donosi domaćinima – hotelijerima, iznajmljivačima, ugostiteljima i pružateljima svih ostalih vrsta usluga koje zajednički čine turističku ponudu. U okolnostima našeg, ali i svjetskog »turističkog danas« koji snažno obilježava porast troškova, posebice onih energetskih, te k tome i sad već kronični manjak radne snage, teško se ne zapitati jesu li se i u kolikoj mjeri svi ti silni posjetitelji i njima »napunjene« postelje u kapacitetima njihovih domaćina ovima u konačnici i isplatile?

Naravno da jesu, pretjerano bi i neistinito bilo reći da nisu, ali da se iz godine u godinu, iz ljeta u ljeto sad iznova rastuće brojke fizičkog prometa sve manje preklapaju s brojkama kojima bi se mogle i trebale pratiti turističke koristi po lokalnu zajednicu, okoliš, socijalni i ekonomski status onih koji rade ili pak sudjeluju u turizmu, nije teško zaključiti ljudima koji žive i rade u turističkim središtima poput krčkih. Sve veća zakrčenost cesta, plaža, ulica i trgovina, sve veća neugoda domaćih, ali i samih turističkih posjetitelja koje bi takve slike s mora mogle početi destimulirati u njihovom vraćanju na takva mjesta, sve veće i teže muke poslodavca da pronađu radnike koji će pružati usluge bez kojih turizma nema, samo su neke od »crtica« koje se kriju iza naoko bajne slike ovogodišnjih odličnih turističkih rezultata i novih rekorda. Čak ni značajno veće brojke procijenjenih prihoda koji se ostvaruju od turizma također ne otkrivaju pravo stanje stvari, s obzirom na to da se njima često zanemaruju inflatorna kratanja, cjenovno također drastično narasli »ulazni troškovi« energenata, troškova radne snage i inih davanja nakon podmirenja kojih čak ni oni koji su tijekom sezone »delali k’o munjeni« ponekad nisu, niti mogu biti sigurni da će im u konačnici nešto ostati u novčaniku.

Proteklih su dana svima koji su sudjelovali u Danima hrvatskog turizma usta bila puna »održivog turizma«, termina koji je nakon »produljenja sezone i cjelogodišnjeg turizma« sad postao novom mantrom svih naših s turizmom povezanih instanci. Termin koji malo tko može i zna jasno definirati, a još manje obrazložiti onima koji s turizmom žive, danas je, po učincima, odnosno izazovima koje donosi njegova suprotnost, postao već opipljiv svima koji su rođeni ili pak žive u mjestima poput krčkih turističkih centara, onima u kojima brojnost posjetitelja višestruko premašuje broj onih koji ih ondje dočekuju i ugošćavaju. Koliko god održivost turizma bila nejasna i zvučala kao floskula, na njoj je nužno i ključno raditi jer će u protivnom brojke novih turističkih rekorda, više do li prikaza »opće koristi«, postati mjerilom muke i nezdovoljstva lokalne zajednice, ljudi s plavog mora, slikovitog gorja ili zelene unutrašnjosti dobrobit kojih bi, zapravo, ako ne jedini, onda trebala biti barem glavnim motivom razvijanja i unapređivanja turizma.