Mural je nastao u sklopu projekta Kulturni Dobrinj i u suradnji s Turističkom zajednicom općine Dobrinj, a njegov je autor poznati riječki umjetnik Vladimir Tomić.

Znatiželja nas je, poput mnogih, odvela u Šilo ne bismo li vidjeli kako je to »Bodulka«, legendarni trajekt, tamo vraćena, a u susretu i razgovoru s Borisom Latinovićem, direktorom TZO-a Dobrinj, i Marinom Hržićem, rođenjem i životom Šilarom, saznali smo kako je došlo do te ideje, i što je »Bodulka« značila za Šilo i njegove ljude.

– Datum otkrivanja murala nije slučajno odabran jer upravo je 12. travnja davne 1959. »Bodulka« svečano isplovila iz šilarske luke prema Crikvenici. Trajektna linija koja je desetljećima povezivala otok s kopnom, osim što je pozitivno utjecala na razvoj otoka, preokrenula je cijeli koncept jadranskog putničkog prometa. »Bodulku«, nažalost, nismo sačuvali u fizičkom obliku, kao ni trajektnu povezanost, ali uspomena na tu važnu povijesnu činjenicu živo plovi u sjećanjima mještana. Stoga smo ju odlučili i trajno zabilježiti, obrazložio je Boris Latinović.

Crikvenica nikad nije bila bliža

Sjećanja, ali i značaj koji je »Bodulka« i trajektna linija imala za svakodnevni život Šilara i mještana cijeloga otoka iznio nam je Marino Hržić. Naime, osim što posvećeno istražuje povijest Šila i prikuplja uspomene i sjećanja svojih sumještana, stare razglednice i fotografije, Hržić se i sam sjeća te trajektne linije iz svojih dječačkih dana. Mnoge uspomene prenio mu je i nono Anton Gržetić, koji je tijekom 1980-ih bio kapetan njezine druge postave. »Bodulka« je, kaže Hržić, izgrađena 1952. godine kao vojno desantni brod u šibenskom mornaričkom zavodu »Velimir Škorpik«. Plan je bio da služi kao tenkonosac za potrebe tadašnjeg JRM-a, ali 1959. godine brod je otkupila Kvarnerska plovidba iz Rijeke te ga u puntarskom brodogradilištu uredila za potrebe trajektnog prijevoza.

Bio je to drveni brod 26 metara dug i sedam metara širok, brzine pet čvorova i kapaciteta 12 ondašnjih automobila i 140 putnika. U početku je »Bodulka« isplovljavala četiri puta na dan u ljetnoj sezoni, a zimi dva puta, te se broj isplovljavanja povećao s vremenom, ovisno o gužvi i potrebama. Trajektnu je liniju već 1963. godine preuzela Jadrolinija i vrlo je brzo postala žila kucavica koja je tijekom godina obilježila život Šila i njegovih stanovnika.

Povijesne veze Šila s kopnom

– Šilo je u biti relativno malo i mlado mjesto, nastalo doseljavanjem Crikveničana i Selčana, odnosno Gorinjaca i Pojana iz susjednog Polja, koji su ovdje obrađivali zemlju te se s vremenom počeli nastanjivati. To se vidi i po današnjim prezimenima, objasnio je Hržić te detaljno obrazložio snažnu povezanost mještana sa susjednom Crikvenicom. Osim što su trgovali pijeskom i privređivali, mnogi žitelji Šila preko kanala su odlazili za sve što im je trebalo, na posao, kod doktora, u opskrbu namirnica. Veza između otoka i kopna prvo se odvijala trabakulima, dok se kasnije za prijevoz robe, tereta i pijeska – što je desetljećima bila glavna gospodarska djelatnost Šilara – koristilo »melare«, odnosno »sabunjare« kako ih danas nazivaju. Osnivanjem Krčkog parobrodarskog društva sa sjedištem u Šilu 1905. godine povezanost se ostvarivala i parobrodskim linijama. Međutim dolazak »Bodulke«, i puštanje u promet prve trajektne linije puno je toga promijenilo. Crikvenica nikad nije bila bliža, a putovanje nikad brže, sigurnije i redovitije, objasnio je Hržić.

– Trajektna linija je zaposlila i određeni broj ljudi te su gotovo svi članovi posade »Bodulke« bili iz Šila ili okolnih mjesta. Prvu su posadu činili kapetan Osip Lončarić, noštromo palube Anton Vlastelin Gršković, timunjeri Alvižo Butković i Ive Car te makiništ Jure Barbarić i kapo makine Branko Car. Ljeti su trajekti vozili non-stop, a sjećam se da bi se kolona automobila protezala sve do kapelice sv. Mateja, koja se nalazi na samom ulazu u mjesto.

Interesantno je da je u Šilo prije došao trajekt nego asfalt, a uvijek se sjetim priča svog pokojnog nonića i barba Branka, koji su zimi, pri prvom jutarnjem putovanju, kada bi još bio mrak, tražili oblak prašine koji bi radili auti i po tome su se ravnali koliko je duga kolona za »Bodulku«, ispričao je Hržić.

Linija Šilo – Crikvenica, naglašava, unaprijedila je kvalitetu života mještana Šila, ali i cijelog otoka, te je posljedično utjecala na gospodarski, a ponajviše turistički razvoj. Uz to, Šilari su imali mogućnost brzo i lako stići u grad za sve što je trebalo, od »ljute potrebe«, odlaska na posao, do zabave.

Do 1963. jedino otočno trajektno pristanište

– Do 1963. godine, kada je trajektnu liniju preuzela Jadrolinija, i otvaranja druge krčke linije Voz – Črišnjeva, Šilo je bilo jedino trajektno otočno pristanište. Kompletan promet za otok Krk, transport robe i ljudi odvijao se preko Šila, što je dovelo do snažnog turističkog razvoja, gospodarstva i ugostiteljstva, pa i novih doseljavanja, ističe Hržić.

Trajektna linija puna dva desetljeća povezivala je dvije obale i bila je snažan impuls ubrzanog razvoja cijeloga otoka, no izgradnja i otvorenje Krčkoga mosta 1980. godine u pitanje su doveli njezinu isplativost. Jadrolinijinu je liniju tada preuzela tvrtka Tiha, koja je plovila desetak godina, uglavnom ljeti, no zbog nerentabilnosti je u potpunosti ugašena 1991. godine.

Premda je Šilo izgubilo svoju prometnu ulogu, povezanost s kopnom živi i danas, kada svakodnevnu plovidbu preko Vinodolskog kanala obavlja brod županijske brodske linije.

– Moje je mišljenje da su Šilari puno izgubili ukidanjem ove trajektne linije jer svaki prekid veze na određeni način predstavlja i prekid komunikacije. Naša veza s Crikvenicom i Crikveničanima uvijek je bila jaka te smo više bili vezani za kopno nego za grad Krk. Potvrđuju to i priče naših starih koji se s nostalgijom sjećaju međusobnih obiteljskih posjećivanja, odlaska u Crikvenicu za blagdan Vele Gospe, dolazak Crikveničana za Rokovu ili zajedničkih odlazaka u Polje za Malu Gospu. S vremenom se, nastavlja Hržić, ova tradicija izgubila, kao i međusobni kontakti.

Vozila je sve do 1979. godine

Osim ukidanja trajektne linije, tužnu je sudbinu doživjela i »Bodulka«, najstariji drveni trajekt na Jadranu. Prema Hržićevim riječima »Bodulka« je vozila sve do 1979. godine, kada su ju zamijenili drugi Jadrolinijini trajekti većeg kapaciteta, dvotrupci »Supetar«, »Brač«, »Kačjak«, »Sumartin« i »Blace«. »Bodulka« je u rujnu 1979. prodana rovinjskoj turističkoj tvrtki, danas poznatoj kompaniji Maistra te je pod imenom »Rovinjka« služila za prijevoz putnika i opskrbu turističkih objekata na Crvenom otoku. Kao i sve drvene brodove, tako je i »Bodulku« načeo zub vremena, a 2008. godine rashodovana je, te je završila na mrtvom vezu u rovinjskoj luci, gdje je krajem 2009. potonula.

– Jedan zanimljiv i manje poznat podatak do kojeg sam slučajno došao jest da je prije nego što je rashodovana, »Bodulka« pomogla pri gašenju i spašavanju turskog broda »Und Adriyatik« uz obalu Istre, govori nam Hržić. Nažalost, godine 2013. ovaj je spomenik jadranskog linijskog brodarstva završio u rezalištu, a jedini sačuvani dijelovi, bitva za vezivanje i brodski prozor, pohranjeni su u Pomorskom i povijesnom muzeju Istre u Puli.

Muralom oživljena sjećanja na »Bodulku«

S obzirom na trag koji je »Bodulka«, odnosno trajektna linija ostavila u životu Šila i njegovih mještana, dugo se tražio prikladan način kojim bi se oživjelo ta sjećanja.

– Ideja da »Bodulki« u Šilu posvetimo neki motiv nastala je još tijekom 2009. godine, kada je stajala na mrtvom vezu u rovinjskoj luci. Razmišljali smo i o tome da ju otkupimo, ali održavanje drvenog broda bio bi veliki trošak, objasnio je Latinović.

Stoga je u povodu pedesete godišnjice plovidbe i postojanja trajektne linije 2009. godine postavljena spomen-ploča u Šilu, a 2021. priča o »Bodulki« i prvoj trajektnoj liniji u Hrvatskoj svoje je mjesto dobila i na izložbi »Parapet«, posvećenoj povijesti Šila. Stalni postav koji krasi šilarsku rivu ostvaren je u suradnji Marina Hržića i Nedeljka Dunata, također Šilara, te Športskog ribolovnog kluba Čikavica i Županijske lučke uprave Krk.

Srećom, Šilarima ni to nije bilo dovoljno. Prije nekoliko je godina prihvaćena inicijativa Ivančice Dunato, nekadašnje predsjednice Mjesnog odbora Šilo, da se na zidu pješčane plaže napravi prepoznatljiv mural koji će biti podsjetnik u krajoliku. Odlučeno je da se muralom oživi sjećanje na »Bodulku«, a izvedba je povjerena riječkom umjetniku Vladimiru Tomiću.

Pozitivne povratne informacije mještana, ali i brojnih posjetitelja potvrđuju da je inicijativa i konačni rezultat bio pun pogodak, zadovoljno ističu Latinović i Hržić napominjući da je planova još mnogo. Jedan od njih također je posvećen tradicionalnom događaju i svojevrsnom simbolu povezanosti Šila i Crikvenice. Međutim, detalje su za sada odlučili ostaviti za sebe.

– Neka bude iznenađenje, zaključuju.

Vladimir Tomić Mosk, autor murala »Bodulka«

Mural u Šilu djelo je poznatog riječkog umjetnika Vladimira Tomića, koji se grafitima i »street art« umjetnosti bavi od 1998. godine pod pseudonimom Mosk. Tijekom dugogodišnjeg umjetničkog rada Tomić je svojim radovima oživio brojne dijelove grada Rijeke, ali i mnoge europske gradove sudjelujući u festivalima ulične umjetnosti te su mu radovi objavljivani u mnogim svjetskim i domaćim publikacijama posvećenima urbanoj i grafiti umjetnosti. Unatoč ogromnom iskustvu, oslikavanje zida na šilarskoj plaži pružio mu je pravi izazov.

– Bilo je potrebno ideju uklopiti u okoliš te ju prikazati na 70 metara dugoj površini visine od jednog i pol do dva metra, kazao nam je Vladimir Tomić tumačeći da je prostor podijelio na tri dijela, prikazujući crikveničke motive na jednom kraju, puntu Šila na drugom, dok je u sredini smjestio »Bodulku«.

Cijeli je mural napravljen u sepijastim tonovima, karakterističnima za stare fotografije, kojima se i sam inspirirao prije izvedbe.

– Budući da »Bodulka« više ne postoji, i da je postavljanje brodova u boci stari način čuvanja uspomena na njih, odlučio sam brod smjestiti u staklenu bocu. Boci sam ostavio dva otvora – a sve kako bi se izbjegla nostalgična nota za prošlim vremenima – ostavljajući »Bodulki« slobodu kretanja i prostor da izađe ako to zaželi. Također, svuda je bonaca, ali »Bodulka« u boci plovi olujnim morem, što na neki način simbolizira i naš unutarnji nemir, koji u sebi znamo sačuvati i u najmirnijim trenucima, iznio je Tomić osmišljenu ideju. U konačnici, najveće zadovoljstvo svakog umjetnika jesu pozitivne povratne informacije, a njih je Vladimir Tomić primao već tijekom izrade murala. Oduševljenje mještana Šila i posjetitelja samo se nastavilo nizati nakon realizacije.

Drveni brod

Bio je to drveni brod 26 metara dug i sedam metara širok, brzine pet čvorova i kapaciteta 12 ondašnjih automobila i 140 putnika. U početku je »Bodulka« isplovljavala četiri puta na dan u ljetnoj sezoni, a zimi dva puta, no broj isplovljavanja povećao se s vremenom te je ovisio o gužvi i potrebama. Trajektnu je liniju već 1963. godine preuzela Jadrolinija i vrlo je brzo postala žila kucavica koja je tijekom godina obilježila život Šila i njegovih stanovnika