Foto Bojan Purić
Radio je počeo samo glazbom, 1. ožujka 1996., s odašiljačem na vodospremi na brdu Umpiljak iznad Malog Lošinja
Radio će kao medij i dalje biti živ, slušat će se u pokretu, ali će se produkcija programa značajno promijeniti, ne nužno nagore. Bit će manje grešaka, ali i manje ljudskosti, prognoza je koju daje Branko Domac, prvi čovjek radijske stanice »Radio Mali Lošinj – Radio Jadranka«, kako glasi puni naziv postaje koju otočani uglavnom nazivaju »Radio Lošinj«, a ponekad »Radio Jadranka«. Razgovaramo povodom tridesete godišnjice njihovog emitiranja, o ulozi radijske stanice u maloj, otočnoj sredini i mnogim promjenama koje su se lošinjskome radiju dogodile u tri desetljeća.
Domac je na lošinjskom radiju kao novinar od prvog dana, od ožujka 1996. godine, s tim da je imao stanku zbog »izleta« u lokalnu politiku, u Gradsko vijeće. Prvi direktor radija bio je Tomislav Šilović, a nedugo potom direktoricom je imenovana Marta Fazlić i to ostala do mirovine, a posljednje četiri godine direktor je, uz novinarske poslove, Branko Domac.
Odjava uz »Twin Peaks«
Ekipu radija sada još čine Fredi Peraić, koji je također na radiju od prvoga dana, zatim Igor Borić i mladi Karlo Hofmann.
Domac se prisjeća početaka, prije osnivanja radijske stanice.

Foto Bojan Purić
– »Jadranka« je htjela imati radio te su direktor Vladimir Antolović i kolege pregovarali sa zagrebačkim Radiom 101. Paralelno, profesor Tomislav Gospodnetić je u Srednjoj školi organizirao škole govorništva i tada su vođeni pregovori o otvaranju radija u Malom Lošinju, koji bi emitirao par sati svojega programa, a ostatak vremena preuzimao program Radija 101. Tada je bio plan da se postavi odašiljač na Sisu, vrhu na sjeveru otoka Cresa. Imali smo probni studio u hotelu Bellevue, vježbali izgovor i slično i time sam počeo svoju radijsku priču. Međutim, Radio 101 nije bio voljen od tadašnjih državnih vlasti, sjetimo se samo velikih prosvjeda u Zagrebu, i tada se to sve nije realiziralo.
Radio je počeo samo glazbom, 1. ožujka 1996., s odašiljačem na vodospremi na brdu Umpiljak iznad Malog Lošinja, dakle dvjesto metara niže od sadašnjeg položaja. Pripremali smo se u uredu u vili Mirasol, gdje je bila uprava ‘Jadranke’. Fredi je tamo stvarao prvu fonoteku, sjećam se da je prvi CD bio »Donesi mi bevandu« Mirjane Bobuš. Prvih petnaest dana smo se uhodavali, a ‘progovorili’ smo 15. ožujka iz potkrovlja hotela Istra, danas hotela Apoksiomen, što je bilo praktično jer smo bili u centru grada. Prvi džingl napravio je Silvano Kersulić prema narodnoj pjesmi »Sansego gradiću« s otoka Suska. Radili smo od 7 do 22 sata, završavali s glazbom iz serije »Twin Peaks«, a onda bi umjesto tišine, na naših 92,8 MHz upadao jedan talijanski radio. Dovoljno govori to da smo emitirali na 500 vata, a talijanski radio na 10 kilovata. Sjećam se da sam jednom slušao radio u autu i, koliko su se dobro čuli Talijani, nisam ni shvatio kada se dogodio završetak našeg programa i prijelaz na njihov, govori Domac, ponosno ističući da je nedavno u njihovim prostorijama na Dražici uređen novi studio i nova pomoćna režija, sa suvremenom opremom. Za njihovu svakodnevicu, to je najveći događaj u jubilarnoj godini radija, osim nedavne proslave na glavnom gradskom trgu. Relativno nova još je i mogućnost slušanja programa preko interneta jer su ranije su na internetu bile dostupne samo snimke pojedinih emisija, zatim slanje glasovne poruke preko mobitela, predlaganje pjesama preko stranica i aplikacija za mobitele.

Foto Bojan Purić
Legendarna »Frižimenula« i »Mići gardelini«
U priču o počecima uključuje se glazbeni urednik i povremeni voditelj emisija Fredi Peraić, jedini sa svih trideset godina staža na radiju.
– Koliko se sjećam, prvi dan smo imali pedesetak CD-a i onda još stotinjak koje smo sami našli i donijeli. Dok nije došla digitalizacija, mnogo toga je donosio svatko od nas od kuće. Sjećam se da su nam, dok smo bili u hotelu »Istra«, ljeti navraćali turisti i čestitali nam na dobroj muzici. Mislili su valjda da toga nema u zemljama kao što je naša. Bili smo aktualni i mislim da turistima nije moglo nedostajati ono što su slušali i doma. Donosili bi nam lignje, ćevape, pivo, haha… Imali smo po tridesetak godina, pa i manje, radili s velikim entuzijazmom. Već u prvim danima smo se podijelili; ja sam radio glazbu, a Robi Nikolić tehniku. Nisam imao neke zahtjeve za glazbom od nadređenih, niti sam onima kojima sam ja bio nadređen govorio što moraju puštati, jedino da možda ne stavljaju Metallicu u 11 sati prijepodne, haha… Imali smo i suradnju s tadašnjom trgovinom Nota, predstavljali albume koje su oni dobivali za prodaju. Sad sam se sjetio da sam prvoga dana, na kraju programa za svoj gušt pustio cijeli album grupe Sex Pistols, prepričao nam je Peraić.

Foto Bojan Purić
U trideset godina radija, posebno mjesto imala je dugovječna emisija »Frižimenula«, autorski projekt Marte Fazlić, vođen u dijalektu, s trajanjem pojedine emisije i po sat i pol, s relativno malo glazbe, pomalo neobično za danas prevladavajuće radijske trendove. Gostovali su sugovornici, uglavnom starije dobi, u razgovorima predstavljajući raskoš palete pojedinih mjesnih govora na otočju.
Radio je imao i pjevački festival »Mići gardelini«, u kojem su kroz devetnaest godina pjevala djeca, najprije u radijskom programu, a potom u završnoj večeri u mjesnoj kinodvorani.
– Festival je nestao zbog napretka tehnologije i promjene ljudskih vrijednosti. Djeca su se okrenula nečem novom, igrama i mobitelima. Od festivala s po pedesetak prijavljene djece i filtriranjem do završnice, došli smo na jednu večer s petnaestoro djece. Ipak, festival je iznjedrio neke klince koji su danas bave glazbom, poput Alena Bičevića, Eme Gagro, Paola Kaštelana, Ane Verunica, Ivana Mužića, Dina Đerića Baričevića…, prisjeća se Domac.

Arhiva
Problemi s prijenosom
Karakteristične su za ovaj radio i emisije volontera, zaljubljenika u pojedine teme i žanrove glazbe. Najdulje traju »Vjetrovi glazbenog sjećanja« Jadranke Krpan i »Kultivator« Nevena Nekića, emisija iz koje se mnogo može naučiti o glazbenicima.
– Miranda Morin imala je emisiju »Junaci pera« u kojoj je čitala pjesme. Arlen Abramić je godinama vodila emisiju na talijanskom jeziku. Imali smo i vijesti na nekoliko stranih jezika. Bilo je i puno klinaca, tada srednjoškolaca, koji su poslijepodne vodili svoje emisije s top-listama ne tražeći ništa zauzvrat, prepričao je Domac, a za kraj inventure po sjećanjima poseže za popisom (su)radnika koji je pripremao proteklih dana.
Uz imena koja smo već nabrojali u ovom tekstu, tu su još i Tatjana Komadina, Željka Bohaček-Šulović, Branka Đurić, Zrinka Jovanović, Alen Mrvac, Ena Pervan, Ljubo Jakšić, Hamdija Dobreva, Kristina Milušić, Zvonko Ostojić, Danko Ettinger, Tomislav Levinger, Snježana Kučić-Krstaš, Elvis Vickić, Jadranka Ćuk, Valter Martinolić, Zvonko Levinger, Sanjin Zoretić, Ileana Brčić, Elisa Zanotti, Petra Herceg, Slavica Badurina, Cvetka Gršković, Denis Perković, Patrik Čelić, Antonija Blaić i Darin Magazin, u nadi da nitko nije, nehotice, ispušten s popisa.
Posljednjih godina, prijenosom na internetu, program s Dražice postao je dostupan svugdje u svijetu, no većina publike i dalje program prati putem klasičnih radijskih prijemnika. Uslijed konfiguracije terena, postoji problem.

Arhiva Radio Jadranke
– Imamo gradsku koncesiju, za područje Grada Malog Lošinja, s tim da nas se na rubnim dijelovima loše čuje, primjerice u Beleju i Punti Križa. Nekad sve ovisi i o vremenskim uvjetima, pa katkad imamo čujnost i dalje, ali i samo blizu. Na Unijama nas ne čuju jer je mjesto iza brda, Ilovik nas je loše čuo dok je antena bila na vodospremi, a kada je postavljena više, na Iloviku nas bolje čuju. Bilo bi idealno da možemo staviti odašiljač na Osoršćicu. Želja nam je, i to smo tražili od Agencije za elektroničke medije i od HAKOM-a, da nađemo rješenje da se čujemo i u Cresu, što bi popravilo i čujnost na glavnoj otočnoj cesti, a smatram da su Cres i Lošinj jedna geografska cjelina i sigurno bismo dobili krug slušatelja u Cresu. Čuje nas se u Novalji, a zvali su nas i iz sela Dušikrave na magistrali, da zbog svojega položaja jedino nas mogu čuti. Vjerujem da nas čuju i na Silbi, jer nam i otamo šalju najave događaja, kaže Domac.
Kada je počeo s emitiranjem, lošinjski je radio svoje zaleđe imao na dogovoru »Jadranke« i Grada Malog Lošinja o približno ravnomjernom financiranju, no kasnije je Grad smanjio svoj udio i danas čini 17 posto budžeta, i to za pojedine emisije, za razliku od nekadašnjeg »općenitog« sufinanciranja. Iz Agencije za elektroničke medije stiže oko 13 posto budžeta, od marketinga 50 do 60 posto, a ostatak od »Jadranke«. Za kraj, nezaobilazno pitanje voditelju Domcu; kakva je uređivačka politika s obzirom na želje i interese »Jadranke« i Grada?
– Nikada nas nitko, ni od jednih, ni od drugih, nije pritiskao da nešto objavimo ili ne objavimo, kratko će Domac.