Foto Ana Križanec / Dean Miculinić
Još uvijek imam planova, želja i izazova kojima se veselim. Godine su samo broj, a dok me zdravlje služi i dok u svemu tome uživam, ne vidim razloga da stanem, govori Dražen Valerijev
povezane vijesti
Dražen Valerijev približava se osamdesetom rođendanu, ali kad ga se pita radi li još, gotovo se uvrijedi. Pa nije valjda osamdeset godina razlog da se prestane raditi!
Dok razgovaramo, već je odradio dio jutra za računalom, odgovarao na upite i pripremao novu skijašku sezonu. U njegovu kalendaru i dalje su rezervacije, organizacija škola skijanja, smještaj, a između zimskih obveza i putovanja na neka od najljepših svjetskih ronilačkih odredišta.
U njegovu se životu susreću dva naizgled suprotna svijeta. S jedne strane snijeg, skije i Dolomiti, a s druge more, ronilačka oprema i tišina podvodnog svijeta. Između njih su desetljeća rada, sportski uspjesi, poduzetnički potezi i neutaživa znatiželja.
Valerijev je bio član jugoslavenske reprezentacije koja je 1973. godine na prvom svjetskom prvenstvu u podvodnoj orijentaciji u Lokvama osvojila ekipno zlato.
Poslije je svoje znanje prenosio drugima, pokretao ronilačke centre i razvijao rekreativno ronjenje u vrijeme kada je ono još bilo rezervirano za razmjerno uzak krug ljudi.
Danas vodi Skidiver, organizira škole skijanja na Kronplatzu i u Obertauernu te okuplja ronioce za putovanja na Crveno more i Maldive.
U njegovoj priči posebno mjesto zauzimaju potopljeni brodovi, među njima Baron Gautsch, jedna od najvažnijih ronilačkih lokacija Jadrana, ali i njegova nekadašnja ideja da se riječki Galeb pretvori u podvodnu atrakciju.
A kada se ugase motori poslovnog dana, tu je još jedna ljubav – motocikli. Jer, kako kaže, skijanje, ronjenje i motori tri su stvari koje su obilježile njegov život.
Prije skija, ronilačkih centara i poduzetništva bilo je more. Sjećate li se prvog zarona?
– Da, sjećam se! Imao sam desetak godina. Moja nona znala mi je reći: ‘’Dado, ajde ulovi koju ribicu ili mrkačića, pa ćemo nešto napraviti za obed.« Dado, tako su me zvali u obitelji.
Imao sam praćku napravljenu od dijela kišobrana i tako sam počeo otkrivati podmorje. Tada je u moru bilo puno više ribe. Bilo je to ronjenje na dah, odnosno apneja.
Kasnije sam čuo da se u Kostreni održavaju tečajevi ronjenja s bocama. More me već potpuno osvojilo i ubrzo sam položio tečaj. To je za mene bilo pravo otkriće.
Lokvarsko zlato
Što vas je toliko privuklo ronjenju?
– Kad si pod morem, nema nikoga oko tebe. Ne čuješ ništa osim vlastitog disanja i mjehurića zraka koje ispuštaš. Kad svladaš tehniku, osjećaš se kao da si u bestežinskom stanju.
Možeš se potpuno opustiti i prepustiti tom svijetu. Naravno, prije toga moraš naučiti sve što je potrebno za sigurno ronjenje. No, kada to svladaš, doživljaj je fantastičan.
Kasnije sam ronio i u tropskim morima, među koraljnim grebenima, malim i velikim ribama kakve u Jadranu ne viđaš. Prvi put kad sam zaronio na Maldivima, nisam mogao vjerovati svojim očima koliko boja i života vidim u tom prekrasnom podvodnom svijetu.

Na svjetskom prvenstvu u podvodnoj orijentaciji u Lokvama 1973.
U sportskom ronjenju stigli ste sve do svjetskog vrha. Kako je izgledalo prvenstvo u Lokvama 1973. godine?
– Bilo je to prvo svjetsko prvenstvo u podvodnoj orijentaciji. U momčadskoj disciplini nastupili smo Dalibor Mladenović, Vladimir Žic i ja. Osvojili smo prvo mjesto i zlatnu medalju.
Bili smo strašno ponosni. Sovjetski Savez tada je bio gotovo neprikosnoven, a vrlo jaki bili su i Istočni Nijemci. Mi smo ih uspjeli pobijediti. To je bio rezultat znanja, treninga i, naravno, malo sreće.
U toj disciplini moraš u što kraćem vremenu proći podvodnu stazu te pronaći i obići zadane orijentire pod vodom. Nije bilo jednostavno. Poslije sam osvajao medalje i na europskim prvenstvima, ali zlato iz Lokava za mene ima posebno značenje.
Što vam je taj uspjeh donio?
– Prije svega veliko iskustvo i priliku da nastavim napredovati. Sve više me zanimalo kako svoje znanje prenijeti drugima. Počeo sam raditi s mlađim uzrastima, učiti ih ronjenju i razvijati se kao instruktor. S vremenom sam shvatio da me podučavanje drugih privlači više od natjecanja.
Sigurnost
Po struci ste građevinski inženjer. Kako ste završili u turizmu?
– Završio sam građevinu, radio na izvođenju radova, nadzoru i drugim poslovima, ali me to nikada nije posebno veselilo. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih počeo sam ozbiljnije razmišljati o rekreativnom ronjenju.
Na jednom putovanju u Kanadu upoznao sam opremu koja je omogućavala sigurnije ronjenje, posebno kompenzator plovnosti, takozvani jacket. Mi smo tada ronili s bocama na leđima i velikom količinom olova. Kad sam vidio koliko nova oprema može povećati sigurnost ronjenja, odlučio sam pokušati uvesti je i kod nas.
Nije bilo jednostavno uvjeriti ronilačku zajednicu da prihvati novitete?
– Nije. Organizirao sam seminar u Rovinju i pozvao instruktore iz cijele tadašnje Jugoslavije. Pokazali smo im novu opremu, objasnili kako funkcionira i zajedno zaronili da je isprobaju.
Bilo je i podsmjehivanja. Govorili su da ronilac s toliko opreme izgleda kao božićno drvce. Danas su rezervni regulator, ronilačko računalo i kompenzator plovnosti standardna oprema koja znatno povećava sigurnost ronjenja.
Promijenio se i pristup ronjenju. Danas rone žene, djeca i osobe s invaliditetom, uz odgovarajuću obuku, prilagodbu opreme i stručni nadzor.

Ni krepat, ni molat – Dražen Valerijev
Otvorili ste ronilačke centre u vremenu kada ih gotovo nije bilo, zar ne?
– Prvi ronilački centar otvorili smo u Rovinju, a poslije su slijedili Malinska, Mali Lošinj i Ist. U jednom trenutku imali smo četiri centra pod imenom Diver Sport Centar.
U razvoju i vođenju centara veliku su ulogu imali moji sinovi Sergej i Sanjin, bez čijeg angažmana ne bismo postigli toliko. Željeli smo ljudima omogućiti da dođu na more, nauče roniti ili, ako već imaju odgovarajuću ronilačku kvalifikaciju, krenu na organizirano ronjenje. Danas je to uobičajen dio turističke ponude, ali tada smo bili među pionirima takvog oblika turizma u Hrvatskoj.
Je li to bio poslovni rizik?
– Naravno, ali nisam previše dvojio. Građevina me nije ispunjavala, a ronjenje sam volio. Kad nešto voliš, spreman si uložiti mnogo više nego kad samo odrađuješ posao.
Ja sam ronjenje živio. Stekao sam najviše instruktorske kvalifikacije i radio na obrazovanju drugih instruktora. Devedesetih sam u Hrvatsku doveo međunarodnu ronilačku organizaciju SSI (Scuba Schools International).
Želio sam razvijati standarde, metodiku i sigurnost ronjenja. Danas je rekreativno ronjenje i skijanje važan dio turističke ponude, a posebno me veseli što smo i mi dali svoj doprinos njegovu razvoju.
Tehnika
A onda ste ronjenju pridružili skijanje. Kako je došlo do te kombinacije?
– Za učitelja skijanja položio sam još 1972. godine, a kasnije sam se nastavio usavršavati. S prijateljem Vladom Žicom tražio sam mjesto na kojem bismo mogli organizirati skijaške aranžmane.
Obišli smo nekoliko talijanskih mjesta i došli u San Vigilio, jedno od polazišta za Kronplatz. Tada je to bilo malo selo, krave su hodale središtem, a nama je sve izgledalo fantastično.
Počeli smo preko turističkih agencija, a onda sam se zapitao zašto to ne bismo pokušali sami. Tako je nastao Diver Sport Center. Mislim da smo u Rijeci bili među prvim privatnim organizatorima takvih skijaških aranžmana.
Počeli smo sa školom skijanja, a poslije dodali smještaj u apartmanima i hotelima. Malo-pomalo posao je rastao. Na Kronplatzu sam već pedesetak godina.
Kroz našu školu skijanja i organizaciju prošli su deseci tisuća gostiju. Danas organiziram smještaj i školu skijanja, a najvažnije mi je da ljudi znaju što ih čeka i dobiju ono što smo dogovorili.

Brojni trofeji
Koliko su se skijanje i oprema promijenili od vaših početaka?
– Puno se promijenila tehnika skijanja. Nekada su skije bile dugačke, a tehnika skijanja prilagođena tadašnjoj opremi. Danas su skije kraće i drukčijeg oblika, a carving tehnika olakšala je mnoge stvari u podučavanju djece i odraslih.
Djecu od početka učimo suvremenoj tehnici skijanja. U ronjenju su promjene još veće, posebno u opremi i sigurnosti. U skijanju se, međutim, nije promijenilo ono najvažnije: moraš znati što radiš, poštovati pravila i prilagoditi se uvjetima.
Primjećujete li promjene u snježnim uvjetima?
– Sjećam se da smo nekada na Kronplatzu skijali na minus dvadeset i više stupnjeva. Izlazili smo na vrh poput pingvina, s brkovima punim inja – naravno, samo oni koji su tada već imali brkove!
Zime su bile hladnije, a snijega je bilo više. Danas i u siječnju često imamo znatno blaže temperature. Bez sustava umjetnog zasnježivanja bilo bi teško održavati staze, posebno na nižim dijelovima skijališta. Ne znam kakve će zime biti za dvadeset godina, ali promjene su očite i ne možemo ih ignorirati.
Ronite već šest desetljeća. Što vam je more pokazalo o promjenama u okolišu?
– Nažalost, mnogo toga. Kad me nona slala po ribu, u moru je bilo znatno više života. Mogao sam lako uloviti nekoliko ribica ili pronaći hobotnicu. Prije dvadesetak godina ponovno sam zaronio na mjestu na kojem sam kao dječak lovio i nisam mogao vjerovati koliko se podmorje promijenilo.
Ribe je bilo mnogo manje, a i morsko dno izgledalo je drukčije. To je iskustvo koje se ne zaboravlja. Ne mogu reći da je za sve kriv jedan uzrok, ali mogu svjedočiti o promjenama koje sam vlastitim očima vidio tijekom desetljeća ronjenja.
Baron Gautsch
Je li Jadran i dalje privlačan roniocima?
– Svakako. Imamo prekrasno more i podmorje, bogatu floru i faunu te brojne olupine potopljenih brodova. Jadran i dalje ima mnogo toga ponuditi roniocima. Vidljivost je često slabija nego u tropskim morima, a podmorje se mijenja.
Na Maldivima ili u Crvenom moru dočekaju vas raskošne boje, koraljni grebeni i nevjerojatna količina života. No i tamo se događaju promjene, uključujući propadanje koralja. To nije problem samo našeg mora.

S morskim psom u Crvenom moru
Kad biste morali izdvojiti najdražu ronilačku lokaciju na Jadranu, što biste odabrali?
– Baron Gautsch, bez dvojbe. To je olupina putničkog parobroda nedaleko od Rovinja, na dubini od oko 40 metara. Brod je potonuo 1914. godine nakon što je naišao na minu.
Poginulo je mnogo ljudi, među njima i djeca, pa je to i vrlo tužna priča. Zato prije ronjenja uvijek treba objasniti gostima što se dogodilo i gdje dolaze. Ne ideš samo gledati olupinu.
Ulaziš na mjesto koje ima povijest i prema kojem se moraš odnositi s poštovanjem. Ali Jadran ima i niz drugih iznimnih lokacija. Posebno mi je draga Katedrala kod Premude, do koje smo dolazili dok sam vodio ronilački centar na Malom Lošinju.
Od Lošinja je udaljena otprilike 15 nautičkih milja. Riječ je o špilji koja ima relativno uzak ulaz, a potom se otvara u velik prostor, visok oko 12 metara. Na dnu je bijeli pijesak, a kroz otvore u stijeni prodire svjetlost.
To je prizor koji čovjeka ostavi bez riječi. Izlaz je na dubini od oko 30 metara. Izdvojio bih i Margaritu kod otoka Suska, podvodni kanjon pun ribe i bistrog mora, dok su oko Visa i Komiže zanimljive lokacije s olupinama, među kojima je i olupina bombardera.
Ona se nalazi na velikoj dubini i namijenjena je iskusnim tehničkim roniocima, koji za takve zarone koriste posebne mješavine plinova i odgovarajuću opremu.
Na području otoka Ista također ima lijepih ronilačkih pozicija, a ondje se nalazi i lokalitet s amforama, za čiji je posjet potrebno prethodno provjeriti uvjete i pribaviti potrebna odobrenja.
Svaka od tih lokacija ima nešto svoje; od povijesne priče i olupina do podvodnih špilja, kanjona i arheoloških nalazišta. Ali Baron Gautsch za mene ostaje poseban. Ne samo zbog onoga što se može vidjeti pod morem, nego i zbog priče koju nosi.
Obećanje unucima
A koje su vas svjetske ronilačke destinacije najviše oduševile?
– Maldivi su definitivno broj jedan. Ronio sam i u Crvenom moru, na Filipinima, u Meksiku i na Tajlandu, ali Maldivi su mi ostali posebno iskustvo. Ondje susrećeš goleme morske životinje, morske pse, mante…
Manta je fascinantna riba, s rasponom peraja koji može dosegnuti četiri i pol metra. Hrani se planktonom i može ti prići sasvim blizu. Imao sam priliku roniti uz nju, kao i uz morske pse.
Na drugo mjesto stavio bih Crveno more, odnosno Egipat. Ondje sam ronio na nekoliko lokacija. Posebno me privlači bogatstvo boja i podvodnog života. Ima ondje mnoštvo sitnih, šarenih ribica, poput onih koje poznajemo iz crtića o Nemu, kojima se možeš približiti i promatrati ih iz neposredne blizine.
Vidljivost je također iznimna; često 20 do 30 metara, što je na Jadranu, osobito kod ronjenja na olupinama, mnogo rjeđe. Treća destinacija koju bih stavio gotovo uz bok tim dvjema jest Meksiko, točnije poluotok Yucatán i njegove cenote.
To su prirodni bazeni povezani s podvodnim špiljskim sustavima. U vodu ulaziš na relativno plitkom mjestu, a onda se pred tobom otvara potpuno drukčiji svijet.
Voda je nevjerojatno bistra, gotovo bez čestica, pa imaš osjećaj kao da uopće nisi pod vodom. Prolaziš pokraj stalaktita i drugih vapnenačkih formacija.
Za ronjenje u zatvorenim špiljskim prostorima potrebni su posebna obuka, oprema i odgovarajuće sigurnosne procedure. Snažna podvodna svjetiljka otkriva oblike i prostore špilje. Ondje nema mnogo živog svijeta, ali sama podvodna arhitektura ostavlja nevjerojatan dojam.

Sa sinom Sergejem i unukom Lenom
Postoje li još mjesta koja biste željeli vidjeti?
– Naravno da postoji još mnogo mjesta koja bih želio vidjeti, ali polako smanjujem broj dalekih putovanja. Ipak, još imam planova. Želim odvesti unuke na Crveno more, to sam im obećao. Imam petero unuka. Kad nešto obećam, nastojim to i ispuniti. To su stvari koje čovjeka vesele.
I što je danas, uoči osamdesetog rođendana, vaš plan?
– Raditi dalje, naravno! Pripremam novu skijašku sezonu, organiziram ljude i rezervacije, planiram nova ronilačka putovanja. Istina, ne mogu više sve fizički raditi kao nekada, ali iskustva i volje mi ne nedostaje.
Još uvijek imam planova, želja i izazova kojima se veselim. Godine su samo broj, a dok me zdravlje služi i dok u svemu tome uživam, ne vidim razloga da stanem. Imam ja svoju verziju poznate primorske uzrečice koja najbolje opisuje moj odnos prema životu: Ni krepat, ni molat!
Potapanje “Galeba”
Jedna od vaših ideja bila je i potapanje broda »Galeb« radi stvaranja nove ronilačke destinacije. Zašto ste vjerovali da bi to imalo smisla?
– Zato što znam koliko je Baron Gautsch značio razvoju ronilačkog turizma u Rovinju. Ljudi dolaze roniti na tu olupinu, a pritom borave u gradu, koriste smještaj, restorane i druge usluge.
Ronilačka atrakcija ne donosi korist samo ronilačkom centru nego cijeloj destinaciji. Galeb ima veliku i prepoznatljivu povijesnu priču. Smatrao sam da bi se, uz odgovarajuću pripremu i na sigurnoj lokaciji izvan plovnog puta, mogao pretvoriti u podvodnu atrakciju.
Ovisno o dubini i načinu pripreme, mogao bi biti dostupan različitim kategorijama ronilaca. Ideju sam otvoreno predstavio tadašnjim čelnicima Grada Rijeke, ali s njihove strane nije bilo interesa.
Po mojem mišljenju, takvo bi rješenje bilo znatno jeftinije od odabranog projekta, a moglo je privući ronioce i donijeti dodatne prihode gradu.
Što bi Rijeka time dobila?
– Rijeka bi dobila još jedan razlog za dolazak gostiju. Galeb je poznat brod s poviješću i prepoznatljivošću. Ronioci bi dolazili razgledati olupinu, a time bi se povećao i turistički promet.
Smatram da je takvu mogućnost trebalo ozbiljno razmotriti. Naravno, prethodno bi bile nužne stručne procjene, ekološka priprema i provjera izvedivosti. Moja je ideja bila pretvoriti brod u atrakciju koja bi Rijeci dugoročno donosila novu vrijednost.
Skijanje primjereno dobi
Škola skijanja počinje već s najmlađima. Što je najvažnije kada dijete prvi put stane na skije?
– Roditelji ponekad očekuju da će dijete nakon nekoliko dana postati vrhunski skijaš. Ja im kažem da ga puste da uživa. Prvi dani nisu samo škola skijanja. Djeca se igraju, privikavaju na snijeg, pancerice i skije, rade snjegovića i druže se.
Važno je da se socijaliziraju i da zavole snijeg. Ne možeš od četverogodišnjaka odmah očekivati da skija kao odrasla osoba. Za najmlađe je važno imati i dodatnu pomoć, jer učitelj skijanja nije odgajatelj u vrtiću. Treba znati što je primjereno njihovoj dobi.