Radijski dokumentarac

Novinarka Barbara Matejčić šest je godina tražila ratnog zločinca koji se kaje. Pronašla je samo jednog

Siniša Pavić

Esad Landžo rijedak primjer nekoga tko se za ratne zločine kaje - Barbara Matejčić / Foto Claudia Bošković

Esad Landžo rijedak primjer nekoga tko se za ratne zločine kaje - Barbara Matejčić / Foto Claudia Bošković

Nisam sklona kategorično tvrditi što bih bila ili ne bih bila sposobna u okolnostima koje nikada nisam iskusila. Mada, mogu se kladiti da ne bih bila čuvarica logora, govori Barbara Matejčić



Skoro će mjesec dana da su u Berlinu, na festivalu Prix Europa, dodijeljene godišnje nagrade za najbolja europska radijska, televizijska i digitalna medijska ostvarenja.


Radijski dokumentarac autorice Barbare Matejčić u produkciji Dramskog programa Hrvatskog radija »Čuvar logora« proglašen je najboljim europskim radijskim dokumentarcem u ovoj godini.


Esada Landžo bio je »Čuvar logora«, logora Čelebići što su ga za rata u Bosni i Hercegovini vodili HVO i Armija BIH. Za ono što je tamo radio Haaški sud ga je osudio na 15 godina zatvora.




Odslužio je deset. Jedan je od rijetkih, ako nije i jedini, koji se pokajao. Esad Landžo je osuđen za ratne zločine. Barbara Matejčić, slobodna novinarka, nije imala dileme, sjela je preko puta njega tražeći odgovore na brojna pitanja, pitanja zločina i kazne, oprosta i kajanja, dobra i zla.


Nagrada je dodijeljena u Berlinu, no ona samu ceremoniju nije dočekala. Morala je poslom letjeti u Grčku, a onda u Prištinu gdje je otvorena izložba »Antifašizam danas«.


I tamo je izložen »Čuvar logora«. Haška suđenja, presude, dokumentacija. Godinama ih ona proučava, bavi se temama zločina, zločincima i žrtvama.


– Prvi put sam se nešto malo kompleksnije bavila ratom 2009. godine kada sam pisala o međuetničkim brakovima, tzv. miješanim, nakon rata u Vukovaru i Mostaru.


Napisala sam tekst o tome i od onda traje jedna od mojih trajnijih, važnijih tema kojima se bavim. Nije jedina, jer nitko od freelancera kod nas ne može imati samo jednu temu, mala smo za to sredina.


U Italiji se, recimo, moje kolege freelanceri samo bave migracijama, a ja to ne mogu, makar su mi i migracije jedna od tih važnijih tema, kazuje Matejčić.


Bez krivnje


Nikakve veze s ratom ona nema. Odrasla je Splitu, nitko njen nije bio u ratu i ratom je pogođena koliko i svi koji su ratom posredno bili pogođeni.


– Ali me intrigiralo kako u nekim zajednicama koje su bile visoko integrirane, gdje su te međuetničke veze bile i bračne, i prijateljske i dobrosusjedske, nastaje tako jaki lom i kako se nakon tog loma ponovno uspostavljaju odnosi.


I onda sam dalje širila područje interesa na različite aspekte rata, pogotovo ratnih zločina. Najviše sam se bavila žrtvama. Tako i treba biti. Zato mi je »Čuvara logora« bilo posebno delikatno raditi, jer je cijeli počiva na razgovoru s počiniteljem, s čovjekom koji je osuđen za ratne zločine u Haagu, priča Matejčić.



Dobio je 15 godina zatvora, odslužio je dvije trećina kazne.


– On je već 20 godina na slobodi. Služio je kaznu u Finskoj i tamo je ostao živjeti. Osuđen ja za ubojstva i za mučenja, za vrlo teška djela. Odlučiti otvoriti javni prostor počinitelju je zeznuta autorska odluka.


Prvo moraš dobro sam sebi argumentirati zašto to radiš, jer sam znala da takva pitanja mogu očekivati i od publike. To se i dogodilo u Berlinu na festivalu Prix Europa za vrijeme javne diskusije s kolegama.


Bilo je jako puno pitanja i među njima ono zašto nisam u dokumentarac uključila žrtve. Oko te odluke sam se lomila. Ali cijeli dokumentarac počiva na preuzimanju odgovornosti počinitelja za ono što su radili i bilo mi je važno tome se posvetiti jer je toliko rijetko da itko preuzima odgovornost.


Nisam se bavila mogućim oprostom. Da jesam, onda su žrtve neizostavne, nitko u njihove ime ne može odlučivati o oprostu, objašnjava Matejčić.


Kako se već duže vrijeme bavila ratom, činilo joj se da je od svih aspekata pitanje krivnje ono koje je ostalo otvoreno.


– Zapravo ga nema. Tog narativa o krivnji uopće nama. Nitko od direktnih nalogodavaca i izvršitelja ratnih zločina zapravo nije preuzeo krivnju ni za što.


Bilo je nešto gesta isprika, političkih, javnih, kolektivnih i one su za društvo iznimno bitne. Ali mislim da je isto tako važno da oni koji su sudjelovali u tome govore o vlastitoj krivnji, ne dvoji Matejčić.


Prije šest godina počela je raditi istraživanje da vidi tko je od onih koji su na sudovima priznali krivnju u stanju i dalje o tome govoriti nakon odsluženja kazne.


– U Haagu je od 93 osuđenih bilo 20 priznanja krivnje. Provjeravala sam i nacionalne sudove za ratne zločine i tu ima puno manje priznanja krivnje. To je i očekivano, teže je priznati krivnju kad se sudi u sredini u kojoj žive optuženi, jer je i puno veći pritisak društva i politički pritisak, a i funkcioniranje sudova je drugačije.


U Haagu se u slučaju priznavanja krivnje nije provodio postupak dokazivanja krivnje za ta djela, što skraćuje trajanje suđenja, a i utjecalo je na smanjenje kazne.


To je, ne samo po mojoj procjeni, vjerojatno najvažniji razlog zbog kojeg je u Haagu bilo bitno više priznanja krivnje. Tako sam počela pregledavati ta priznanja krivnje, što snimki, što pisanih i procjenjivati tko mi se čini da je bio pri tome bio iskreniji, kazuje Matejčić.


Primarni poriv


Izraz lica, formulacije koje koriste, sve je bilo u igri za procjene.


– Neke od tih ljudi sam zvala. Nekima se ne može ući u trag jer su promijenili identitet zato što su svjedočili u nekim drugim predmetima. Ispostavilo se da od onih s kojima sam razgovarala nitko zapravo više ne stoji pri priznanju krivnje, kaže Matejčić.


Cijeli njen pokušaj da pronađe nekog stvarnog pokajnika doveo ju je na koncu do Esada Landže. Napisala je tekst koji se od početne ideje da piše o pokajnicima pretvorio u tekst o tome kako se nitko ne osjeća kao pokajnik. Gotovo pa nitko i ne stoji više pri priznanju krivnje koju su priznali na sudu.


– S obzirom da je Esad Landžo toliko rijedak, jedini primjer nekoga tko se za ratne zločine kaje koji sam uspjela naći, shvatila sam da bi trebalo raditi nešto opširnije s njim.


Počeli smo razgovarati. Prvi put sam bila u Helsinkiju na pet, šest dana kada smo vodili intenzivne, praktički cjelodnevne razgovore. U jednom trenutku sam shvatila da bi format radijskog dokumentarca mogao odgovarati onom što sam htjela.


Predložila sam to uredniku s Trećeg programa Hrvatskog radija Nikici Klobučaru, s kojim i inače surađujem, i pristao je, objašnjava Barbara.


Barbara Matejčić / Foto Claudia Bošković


Teško je čovjeku sa strane uopće pojmiti kakva je osjećaj sjesti preko puta ratnog zločinca, doći mu u goste. Ispravlja nas mrvu Barbara. Veli, nije mu baš išla u goste, nije spavala kod njega doma.


– Ali jesam mu upoznala obitelj, veli.


Kakav uopće gard, stav, zauzeti!? Ne može se biti dobrohotan.


– Mislim da imam široku znatiželju i potrebu za pokušajem razumijevanja i onog što mi je teško razumjeti, a to mi omogućava da neke primarne porive ili instinkte mogu zatomiti, odnosno da mi znatiželja bude jača od toga.


Od osuđivanja, ili odbojnosti možda, ili od straha. No ne bih to radila da ne mislim da je društveno važno. Radije bih da se ne moram baviti ratnim zločinima i zločincima, ali mislim da je bitno jer ti zločini oblikuju živote ljudi i društava još desetljećima nakon rata, kaže Matejčić.


Landžina presuda je javna, svatko može vidjeti za što je osuđen. Matejčić će spomenuti tek jedan detalj.


– Kod izricanja kazne sudac je spomenuo izrazitu maštovitost u metodama mučenja. Detalje nisam htjela navoditi u dokumentarcu, procjenila sam da su suvišni.


Imala sam i još imam jaku odbojnost prema tome što je radio i nije mi bilo jednostavno kada smo se prvi put susreli u Helsinkiju na aerodromu. Prethodno smo se više puta čuli, ali nisam znala kako ću reagirati, a čekalo me više dana razgovora i morali smo uspostaviti neku vrstu odnosa.


Ali interes da saznam kako se od počinitelja i nekog tko odbija odgovornost za vlastita djela, jer on nije priznao krivnju u Haagu, dođe do toga da je i 20 godina nakon odsluženja kazne i dalje spreman govoriti o vlastitoj krivnji, bio je jači, kaže Matejčić.


Neugodna istina


Jedno od pitanja kolega na Festivalu u Berlinu za one diskusije o dokumentarcu bilo i ono vjeruju li mu.


– Na počecima sam se i sama to pitala, pogotovo znajući da sam razgovarala s ratnim zločincima koji su bili vrlo uvjerljivi u iskazima za koje sam provjereno, faktički znala da nisu točni.


Landžo nije ekstrovert, ne mislim da traži pažnju javnosti. Živi mirnim životom u Helsinkiju i nema nikakvog razloga zbog kojeg bi bio spreman i nakon toliko godina govoriti o vlastitoj krivnji, osim toga da je zbilja osjeća i da se nada da bi se mogao pokrenuti širi razgovor o počiniteljima koji preuzimaju odgovornost za ono što su radili, ističe Matejčić.


Bio bi Landžo voljan biti i na javnim susretima počinitelja iz različitih etičkih skupina, samo nema tu, kako kaže Matejčić, među njima sugovornika. Zašto je tako teško priznati krivnju?


Barbara Matejčić / Foto Claudia Bošković


– Znamo koliko je privatno i u takozvanim običnim životima teško priznati da smo pogriješili. To znači suočiti se s neugodnom istinom o sebi. A kamoli javno i za tako strašna djela.


Priznanje krivnje zahtijeva da se odreknete priče kojom ste se godinama, a možda i desetljećima tješili kako biste mogli živjeti s onim što ste učinili. K tome, važno je razlikovati priznanje činjenica od stvarnog preuzimanja odgovornosti.


Na tom preuzimanju odgovornosti sam i inzistirala u dokumentarcu. Jer, netko može priznati zločin, a da i dalje vjeruje da za to ima opravdanja. K tome, u društvima koja su prošla kroz ratove devedesetih ne postoji nikakav društveno-politički okvir koji bi omogućio ili olakšao počiniteljima da o tome govore.


Esad Landžo je ostao živjeti u Finskoj. Da se nakon odsluženja kazne vratio u Bosnu i Hercegovinu ne priznajući odgovornost, velika je vjerojatnost da bi ga tretirali kao heroja.


Vidjeli smo kakav je državni spektakl u Beogradu napravljen od sprovoda Ratka Mladića, osuđenog za genocid u Srebrenici. Kod nas čak i jedan gradonačelnik, Miro Bulj, herojem Domovinskog rata naziva osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca, koji je, među ostalima, pucao u ženu, i to kako bi dao primjer svojim vojnicima od kojih je očekivao da strijeljaju civile.


Takav je čovjek počasni građanin Makarske, recimo. Ili Dario Kordić, koji je osuđen za planiranje i poticanje stravičnog pokolja u Ahmićima, među ostalim, i gostuje po crkvama i vjerskim zajednicama gdje govori o vjeri.


Pokajanje je važan dio katoličkog nauka, no Dario Kordić se nije pokajao, dapače, izjavio je da bi sve ponovio. U takvoj društvenoj klimi, govoriti o krivnji, znači biti izdajnik, objašnjava Matejčić.


Kako izgleda lice zla, i to je legitimno pitanje. U jednom se trenu, pred kraj dokumentarca, pita autorica i to ima li u nama zla i koliko ga ima. Poslije svakog gotovo pa cjelodnevnog razgovora s Landžom, u dalekoj Finskoj, morala je šetati pored mora, nazvati nekog bliskog kod kuće samo da ga čuje.


– Landžo je bio vrlo otvoren, spreman razgovarati o svemu i nije bilo ni jednog pitanja na koje je odbio odgovoriti. Nakon dugih sati razgovora dogodi se neki pomak u vama i naviknete se da slušate najstrašnije stvari.


Kao da ste u nekoj kapsuli paralelne stvarnosti, koja nije moja, ali privremeno je dijelim i moram biti pribrana, slušati i postavljati pitanja. Trebalo mi je svaki dan izaći iz te kapsule, da osvijestim da to nisu uobičajeni razgovori, da izvan toga postoje sasvim obični životi, uključujući i moj, da gledam parove na klupici, djecu koja se vraćaju iz škole, šetače pasa, kazuje Matejčić.


Zdrava skepsa


Bilo je, kaže, potrebno da uspostavi balans prema svom životu koji je, reći će, jedan vrlo bezazlen život.


– Nije mi se nikada ništa ekstremno dogodilo. I jako je velika razlika između mog života i života o kojem sam slušala, ističe Matejčić.


Novinarstvo, međutim, čini svoje.


– Mislim da mi je novinarstvo, između ostalog, dalo i jednu zdravu dozu skepse, prema kolektivnim istinama, jednostavnim objašnjenjima, ali i prema samoj sebi.


Nisam sklona kategorično tvrditi što bih bila ili ne bih bila sposobna u okolnostima koje nikada nisam iskusila. Mada, mogu se kladiti da ne bih bila čuvarica logora.


Jedno od pitanja u dokumentarcu jest upravo to tko bi u sličnim okolnostima bio u stanju nešto napraviti, možda ne isto kao Landžo, ali prijeći granicu onog što bi nam u mirnodopskim okolnostima bilo neprihvatljivo.


Što se s tim moralnim granicama događa kada se promijene društvena pravila, kada nasilje postane dopušteno, pa čak i poželjno? Time nipošto ne želim relativizirati odgovornost za zločine.


Jako puno ljudi je sudjelovalo u ratu, pogotovo u ratu u BiH, i velika većina nije počinila zločine, dapače, neki su odbili poslušnost, neki su riskirali vlastite živote da bi zaštitili druge, objašnjava Matejčić.


Barbara Matejčić / Foto Claudia Bošković


Pitanja što ih sam sebi postavlja dolaze pri kraju dokumentarca. U Berlinu, za slušanja, rekli su joj kolege da su ista pitanja kao i ona imali i sami za slušanja i prije nego ih je na glas postavila.


– Upravo zato sam ih i postavila pri kraju, jer sam htjela ostaviti prostor slušateljima da formiraju vlastiti stav ili, još bolje, dvojbe. A to su ta arhetipska pitanja granice dobra i »zla« u svakome od nas.


Nisam direktno to adresirala u dokumentarcu, ali za mene je »Čuvar logora« neka vrsta upozorenja da moral nije nešto što jednostavno imamo ili nemamo u sebi, nije zadan, nego ga neprestano potvrđujemo ili iznevjeravamo svojim postupcima.


I ako se odmaknemo od rata, svakodnevno donosimo neke moralne odluke. Važemo kako ćemo postupiti u odnosu na kolege, na slabije oko nas, hoćemo li popustiti pritisku da napravimo nešto što nije ispravno, ističe Matejčić.


Priznajemo autorici kako nas je fasciniralo štošta, primjerice filmičnost njena uratka.


– Slušam i vidim kako Landžo hrani mačku, kako vrije na štednjaku kava. Odakle taj talent? Kako ste zadobili to njegovo povjerenje, pitamo.


– Inače najčešće pišem i to mi je primarno. Radiom sam se počela povremeno baviti sada već prije desetak godina. U oba mi je medija važan narativni pristup, mada se drugačije gradi.


U audio dokumentarcu se zvukom slažu scene, prizori, koji su podloga slušateljima da sami stvaraju svoje slike. Volim radio, jer je intiman, suptilan medij, na to će Matejčić.


Radni uvjeti


Dokumentarac o Landži je rađen tako da reflektira život.


– Dokumentarac se sastoji, više manje, od mog i njegovog razgovora. Reduciran je, gotovo komoran. Htjela sam da reflektira njegov zapravo samotnjački život u Helsinkiju.


Imala sam puno snimki koje nisam uvrstila, bili smo zajedno u njegovom rodnom Konjicu, u logoru Čelebići, sreli smo se s njegovim finskim prijateljima, s obitelji.


A pitanje povjerenja… Razgovor u dokumentarcu između nas dvoje ne bi tako zvučao da sam uvrstila naše prve razgovore. Odnosno, dijelove sam uvrstila, ali glavni, zaključni razgovor je zadnji koji smo vodili, kada sam drugi put bila u Helsinkiju.


Do tada smo se već poznavali duže vrijeme i mislim da je to utjecalo na otvorenost da se suoči s teškim pitanjima, objašnjava Matejčić.


Barbara Matejčić / Foto Claudia Bošković


To govori o važnosti dugotrajnog rada, da se novinarima dozvoli potrebno vrijeme, da nema tog pritiska da sve mora biti na brzinu. U Berlinu su mahom u selekciji bili dokumentarci javnih radiotelevizija sjeverne i zapadne Europe, koji su nastajali dugo i pomno.


Neki su osim novinarskog tima, imali angažirane i dodatne istraživače. I taj ulog se vidi, dokumentarci su izvrsni, nitko nije došao s nečim prosječnim.


– Mogu tek maštati kako je raditi u takvim uvjetima, kaže Matejčić.


Barbara Matejčić bira teme koje malo tko bira. Što li je pokreće!? Što je pokreće u toj želji da društvo čini boljim?


– Svatko od nas ima neku vrstu i obaveze i odgovornosti da makar ne čini svijet lošijim. Imam takvu glavu koja stalno proizvodi neka pitanja i ova mi profesija omogućava da pokušam naći odgovore.


A češće nalazim nova pitanja, nego odgovore. U tom smislu sam stvarno zahvalna na poslu kojim se bavim, jednostavno će Matejčić.


– Je li Landžo poslušao dokumentarac, pitamo.


– Je. Bilo je dosta neizvjesno kako će ga primiti jer nije po njega lak. No, zahvalio mi je na iskrenosti, veli Matejčić.