Uz morski kanal Kavuada, što prolazi uz drevne zidine Osora, okupljaju se znatiželjnici. Automobili koji putuju s Cresa za Lošinj čekaju u koloni pred zatvorenim mostom. Točno je 17 sati, metalni most počinje se zakretati prema jugu. Život na kopnu naglo staje i sve su oči uprte u brodove što čekaju u osorskim zavjetrinama da bi morskim kanalom prešli na drugu stranu. Ljudi na otoku vesele se brodovima, ljudi na brodovima raduju se sigurnosti kopna. To je stara neizmjenjena priča o pokretnom mostu i živopisnom kanalu koja traje stotinama godina.

MIT O APSIRTU

Postoji i ona druga priča o Osoru, stara 3.000 ili 4.000 godina, da je mitski junak Jazon s Argonautima kolhidskom kralju Ejetu ukrao Zlatno runo i sa sobom poveo njegovu zaljubljenu kćer Medeju, da se nekako s brodom »Argo« iz Crnog mora preko Dunava dokopao Kvarnera, da ga je u stopu pratila potjera na čelu s ljutim Apsirtom, Ejetovim sinom i Medejinim bratom.

Jazon je zastao u ovim vodama, »Argo« je izvukao na otok i odlučio sačekati i obračunati se s Kolhiđanima. Medeja je zatim dogovorila sastanak s bratom, ali samo da bi ga namamila u klopku. Umjesto da mu se preda i da vrati zlatno krzno ovna Krizomala, s kradljivim i prevrtljivim Jazonom mučki je ubila vlastitog brata Apsirta. Od tada se Cres i Lošinj zovu Apsyrtides – Apsirtidi ili Apsirtovi otoci. Tako glasi antička priča o Argonautima, njenih verzija je puno, a tumačenja deset puta toliko.

Naravno da je Jazon pristao uz Osor, iako to grčki pisci to ne preciziraju. Ljupkije i sigurnije mjesto u liburnijskom kraju teško da je mogao naći. Uostalom, Osor se u pradavno doba zvao Apsoros i Absaros, a za vrijeme Rima Absorus. Liburni koji su ga naseljavali nazivani su Absirtejcima. Na Apsoros su od prapovijesti navodili i svi plovidbeni putovi. Uz Osor, koji je pružao zaklon brodovima, još u antici je prokopan morski kanal kojim su razdvojeni Cres i Lošinj. Kanal je skraćivao i ubrzavao plovidbu. Zahvaljujući njemu pomorci, koji su tada jedrili samo niz vjetar, nisu se izlagali opasnostima plovidbe oko Lošinja.

STOGODIŠNJA RUTINA

Priče su stare, ali njihovim putem i danas plove nautičari. Kanal Cavanella, po domaću Kavuada, dug 30 i širok 7 metara, otvara im se kao plovni put dva put na dan – u 9 i u 17 sati. Preko kanala je most ceste koja povezuje Cres s Lošinjem i kojeg treba mehanički okrenuti prema jugu da bi brodovi mogli na drugu stranu. Zatvoriti i okrenuti most te otvoriti morski kanal posao je koji već 18 godina radi Fiorenco Lufčić. Poput kakvog mitskog mostara obavlja svoj zadatak svakog dana iznova, kao da su mu takav zadatak zadali drevni bogovi Mediterana. Termin otvaranja kanala određuje ritam života Osora, planove i kretanje stanovnika Cresa i Lošinja. Zna se točno kad se zatvara most za promet, ali ne i na koliko dugo – to ovisi o broju plovila koja čekaju na prolaz. Što je više plovila, to su vozači na cesti nervozniji.

– Najduže se čekalo 40 minuta da se otvori most. Kad se s creske strane nakupe auti od dva trajekta iz Porozine i Meraga, kolona vozila bude do Bijara. S lošinjske strane zna biti iza zavoja. Bude onda i nervoznih vozača ča čekaju u koloni. Ljudi su svakakvi, svega sam ja tu vide u 18 let. Neki bi me i tukli jer dugo čekaju most. A jedna žena mi se skoro i porodila, priča Fiorenco Lufčić, Mogu se oni ljutiti na mostara koliko hoće kad im pred nosom spusti rampu, ali nitko nema koristi od toga. Most ima svoju stogodišnju rutinu. Samo vozila Hitne pomoć mogu mijenjati taj kozmički poredak i uvjetovati hoće li se most zatvoriti ili ne.

Ne pitajte kako su Argonauti prije više tisuća godina iz Crnog mora preko kopna mogli stići u Jadran. Zacijelo su iskoristili dio kopneno-pomorske rute Jantarskog puta što je u brončano doba vodio od Baltika do Jonskog mora. Jazonov »Argo« u more je zacijelo zaplovio u Tršćanskom zaljevu pa maestralom niz obalu Istre i pored Pulskog zaljeva do Kamenjaka, kako se i plovilo tisućama godina. A onda od Kamenjaka direktno na Osor, što je drevnim nautičarima Jadrana predstavljao najopasniji dio plovidbe.

Kad su oni Apsirtovi Kolhiđani iz potjere za Jazonom vidjeli kako im ubijaju vođu, odlučili su ne vratiti se kralju Ejetu pred oči. Istim morskim putem kojim su došli do Osora vratili su se do Istre, zaklonili u Pulskom zaljevu i tu se nastanili. Smiriše vesla i utemeljiše grad Polai – što na njihovom jeziku znači »grad bjegunaca«. Naravno da ne treba mit tumačiti kao istinu, ta nam priča zapravo ukazuje da su se trgovačke veze na sjevernom Jadranu održavale tisućama godina prije Krista i da je postojalo civiliziranog svijeta i izvan Grčke. Vjerojatno su si pričom o naseljenim Kolhiđanima antički pisci nastojali objasniti uspon Histra oko 1.100 godina p.n.e.

DESET GODINA NA RUKE

Kako bilo, danas su otočani, ti suvremeni Absirtejci, i mi, suvremeni Histri iz grada bjegunaca, opet zajedno – na osorskom kanalu. Gledamo mornare na brodovima pred mostom, koji se sporo okreće, i koji čekaju da im mostar Fiorenco zviždaljkom da znak kad mogu kroz kanal. Na strpljive mornare trebali bi se ugledati oni nervozni vozači koji pred rampom gunđaju da se cesta što prije otvori.

Kanalom, kao i mostom, prolazi se jedan po jedan, u jednom smjeru. Tko će prvi? Dvije betinske gajete s juga, koje su krenule na skup povijesnih barki Creski kaić, ili velike jedrilice iz smjera Istre?

– Prednost uvijek ima Lošinjski kanal. Tek kad svi oni prođu idu ovi s istarske strane, odgovara Lufčić.

Željezni most otvara se dva puta na dan, 365 dana u godini, već stotinu godina, ali to je i dalje uvijek nova atrakcija. Ljudi na obali slikaju brodove u kanalu, mornari s prove slikaju obalu. Samo su timunjeri koncentrirani na prolaz uskim kanalom. Oni s obale i oni na brodovima u pokretu tek su koji metar udaljeni jedni od drugih. Razmjenjuju se brzi pozdravi i pitanja: »Kamo idete? Kornati? Sretno i mirno more!«

Ovdje se slavi plovidba od pamtivijeka. Njoj se ne vesele samo vozači i poneki pješak koji se zatekne s pogrešne strane kanala.

– Najviše sam imao 70 plovila u jednom prolazu. A bude dana i kad je »poka roba«, mižerija, kaže Fiorenco. I kad nema broda na vidiku, kanal se mora otvoriti u dogovoreno vrijeme.

Pokretni metalni most na današnjem položaju izgradila je 1920-ih talijanska tvrtka »Antonio Bandoni S.A.«. Most je obnovljen 2018. i tada je ručno vitlo kojim se zakretao zamijenjeno električnim pogonom. Posao mostara time je znatno olakšan.

– Deset godina sam ga okretao na ruke. Teško je bilo kad je jugo jer puše direktno na njega. Dobro je da je most rebrast, ‘ko ne ne bi se mogao zakretati po jugu, priča Lufčić.

TAJNE MORSKIH STRUJA

U kanalu su struje jake. Nekad su brodove kroz njega zacijelo povlačili konopcima. Danas plovila imaju jake pogone i precizne timune. Motore imaju čak i ponosne starinske gajete s Murtera.

Struja teče čas u jednom, čas u drugom smjeru. To je rezultat izmjene tlaka, a ne plime i oseke. Ovim se fenomenom, napisao je legendarni povjesničar umjetnosti i terenski istraživač Branko Fučić, bavio i veliki europski filozof rodom s Cresa Frane Petrić iz 16. stoljeća. U kanalu su poduzetni Osorani u 17. stoljeću htjeli izgraditi i mlin za žito na morskim strujama.

Da li zbog struja ili zbog plovidbe – u kanalu je zabranjeno kupanje. Ali suvremeni Histri su sasvim neodgovorni ljudi i na čuđenje prvih kampista do kanala skaču u bistro more-tekučicu kao razdragana djeca. S jednog kraja morskog prolaza za čas su na njegovoj sredini. Ma tko bi htio propustiti tu besplatnu »vožnju«? Ali znajte: kupanje ovdje nije zezancija, ne budite nepromišljeni kao i mi!

Kanal je odredio sudbinu Osora u kojem je, prema Fučiću, 4.000 godina kontinuiranog života. Nekad je kanal išao s druge, creske strane. Znači li to da je Osor, koji je sada krajnja točka Cresa, izvorno bio na Lošinju? I jesu li Cres i Lošinj uopće dva otoka ili samo jedan? Taj stariji kanal protezao se od osorskih solana preko predjela zvanog Jazit. Pun je Osor asocijacija i etimologija, ali Jazit na našu žalost nema veze s mitskim Jazonom – naziv je došao od riječi »jaz«, šta će reči kanal, vodeni tok ili prepreka.

Jazit je vjerojatno zatrpan još u antici, a onda je prokopan novi – sadašnji, kraća i uređenija Kavuada ili Cavanella. Zahvaljući kanalu Osor, koji danas broji tek nešto više od 20 duša, u antici se razvio u glavni grad Apsirtskih otoka s nekoliko tisuća stanovnika. Prosperirao je i u srednjem vijeku kao biskupsko središte, najpoznatije po svetom Gaudenciju, osorskom biskupu iz 11. stoljeća, rođenom u okolici grada. To je isti onaj svetac što je s otočja protjerao zmije otrovnice.

Grad su kroz dugu povijest rušili i pljačkali Arapi i Đenovljani, ali se on jak i bogat i opet dizao. A onda su u 15. stoljeću pomorci otkrili bordižanje i upustili se na otvoreno more bez obzira na smjer vjetra. Tako su i kanal i Osor izgubili na važnosti. Zatim su stigli i komarci, ljući od Arapa i Đenovljana, i pokosili grad malarijom. Osor je pod Venecijom prolazio istu sudbinu Pule – od razvijenog grada spao je na stotinjak umornih duša. Za razliku od Pule, nikad više nije dobio šansu za novi razvoj. Moćni Abosorus je propao, odjednom su ga zvali tužnim gradom-udovicom.

ŽIVOT MEĐU ZIDINAMA

Možda i zahvaljujući tome, ovaj gradić, gotovo selo, obiluje starinom koja podsjeća na davna vremena. Mjesto je živopisno, s puno cvijeća i voćki što rastu iz kamena, uzdižu se stare palače iza zidobva skrivaju raskošni vrtovi. Kuće se kontinuirano uređuju, iznajmljuju i prodaju. Na svakoj od njih ugrađen je neki fragment iz kojeg se naslućuje raskoš antike i bogatstvo srednjeg vijeka.

Osor je muzej sam po sebi. Moćne zidine, razvaljeni samostani, renesansna katedrala na trgu i ostaci stare katedrale na groblju pričaju njegovu povijest dugu 4.000 godina. Kompleks groblja, gdje se nalazila ranokršćanska crva sa čak sedam brodova, leži na prapovijesnoj gradini. tako je napisao Fučić. Tu je vjerojatno bio i ritualni kompleks – možda upravo onaj Artemidin hram uz kojeg su, prema antičkim piscima, Medeja i Jazon zatukli Apsirta.

Ikona Osora ipak nisu grčki junaci brončanog doba, već biskup Gaudencije, kojeg pak u njegovo vrijeme Osorani nisu voljeli jer je lokalnoj vlasteli želio poništiti brakove među rođacima. Gaudencije se u lokalnom jeziku naziva Gavde, a »Gavde« je i oštarija šinjore Tereze na renesansnoj placi, koja neodoljivo podsjeća na Savičentu.

– Možda taj tvoj Fučić iz knjige zna sve o Osoru, ali Tereza zna više, upućuju me znalci. No Tereza je od nedavno u penziji, a »Gavde« je zatvoren. Na ulicama malog živopisnog mjesta malo je ljudi, tek poneki turist iz okolnih kampova i još manje stanovnika. Ima i nešto kupača i pecaroša pod zidinama. Svečanosti sv. Gaudencija tek su završile, glasovite Osorske glazbene večeri još nisu ni blizu pa romantični Osor dremucka na početku sezone.

– Bilo je nesto turista pa su otišli. Sad dolaze ovi iz Zagreba, a čekamo da Nijemcima završi škola. Čekamo Svjetsko prvenstvo, čekamo Glazbene večeri… Mi uvijek nešto čekamo, pričaju suvremeni Absirtejci.

ZGOJENI NA OVCAMA

Turisti dođu i odu, a samo su ovce uvijek tu. Uz groblje pasu pitomi ovnovi, a s kopnene strane zidina bezbrižno odmaraju ovce s janjcima. U »zlatnom satu« pred osorski zalazak bijele im runa izgledaju mitološki zlatna, baš kao iz priče o Argonautima. Osor s tim pastoralnim prizorima na arheološkim starinama djeluje kao Pula prije 200-tinjak godina na grafikama Cassasa, Stuarta, Allasona…

Za brabonjke koji se vide po pločnicima grada ipak ne treba kriviti ovce nego uvoznu jelensku divljač. Ona noću prolazi kroz grad i preko mosta, migrira između divljina creskog poluotoka Punte Križa i lošinjske planine Osoršćice. U planinama je i ovaca daleko više nego oko grada. To su poludivlja stada i ne ponašaju se ovako pitomo kao u Osoru.

– Svi mi smo zgojeni na ovcama. Divlje svinje nam rade probleme i ubijaju jance, kaže nam Cresanin iz nedalekog Beleja. Fučić je ovcu nazvao hraniteljicom otoka. Ona je poslušna, nije kao riba koja se ne da nagovoriti u mrežu. Ovca je ovdje bila i prije masline. Samo je kamen, kojeg je posvuda, stariji od nje. A kako nema grčkog mita bez ovce i ovna, bez vune, ovčetine i sira, tako i nama nema druge nego s mora krenuti u lošinjska brda – u potjeru za Jazonom, Medejom i Zlatnim runom.

DVAPUT SAKRIVENO I NAĐENO BLAGO

Kažu da gdje god se zabije motika u Osoru, tu moraš naći nešto antikno. Ogromnu ostavu od oko 500 rimskih republikanskih denara, koje je zakopao neki Rimljanin da ih sačuva od pljačke, pronašao je 1899. jedan poljoprivrednik. Dio je zadržao za sebe, nekoliko ih je podijelio, a kasnije je veći dio srebrnjaka prodao. Međutim, 212 najvrjednijih novčića ipak je sačuvano za osorsku zbirku. U 2. svjetskom ratu Osorani su ponovo sakrili svoje blago na sigurno, ali dugo nitko nije znao gdje. Tek je 1971. mjesni župnik primio pismo iz Italije kojim mu je pošiljatelj otkrio skrovište srebrnjaka. Time je osorsko blago po drugi put pronađeno. Sada je dio Arheološke zbirke Osor.