NIKOLA KRALJIĆ 

Mladić iz Malinske kajakom spojio Krk i Hvar: Udisaji dupina, bjeloglavi supovi, pljuskanje tuna – nešto neopisivo

Mladen Trinajstić

Foto Nikola Kraljić

Foto Nikola Kraljić

Osim uvijek nepredvidivog vremena, najviše sam putem strahovao od bezobzirnih jahtaša i gliseraša koji su mi tijekom puta stvorili i najviše straha, posebice u dalmatinskim vodama, kaže Nikola Kraljić



Dvadesetosmogodišnji Nikola Kraljić, po vlastitoj »dijagnozi« teški ovisnik o moru, jedrenju i veslanju, ostvario je neobičan, velik i nadasve hrabar pothvat.


Po struci inženjer geodezije, iz Malinske, zaposlen u jednoj krčkoj građevinskoj kompaniji, svoj je ovoljetni godišnji odmor spomenuti »potrošio« na veslačko spajanje dvaju jadranskih otoka – Krka i Hvara koje je, ploveći kajakom, uspio povezati u samo sedam napornih, a kaže nam, i neponovljivih, njemu nikad ljepših dana.


Na pitanje što ga je potaknulo da se s rodnog Krka veslanjem zaputi upravo put tog dalmatinskog, od Krka čak 315 km udaljenog otoka Kraljić nam objašnjava da je upravo s tog otoka njegova majka, Dobrila, otočanima dobro poznata kao hortikulturalna stručnjakinja angažirana na brojnim »zelenim« projektima.


Priprema




Ljubav prema kajakarenju, onom morskom, kaže nam nadalje Kraljić, rodila se prije nešto više od deset godina.


– Kao pasionirani mladi jedriličar, član JK-a Malinska, sezonski sam prodavao sladoled te sam, ni sam ne znam čime potaknut, na koncu sezone svu svoju zaradu odlučio investirati u kupnju kajaka.


Foto Nikola Kraljić


Plovidbe koje su se potom zaredale bile su sve dulje i izazovnije te sam više puta oplovio najprije svoj Krk, a potom i neke susjedne kvarnerske otoke.


Prvi, »pravi«, veći solo kajakaški pothvat ostvario sam tek lani kad sam se, vođen željom za avanturom, ali i okladom sa zadarskim kolegama s faksa, upustio u kajakaški put do tog grada.


Uspio sam bez ikakvih problema pa mi je, jednostavno sama od sebe, na pamet pala i ideja koju sam, eto, sad i realizirao. Mogu reći da su psihičke pripreme i razmišljanje o toj mojoj »solo avanturi« trajale možda i godinu dana.


Najbitnijim mi se činilo uvjeriti sebe da je to moguće, a kad sam to uspio, sve se odvilo na najbolji mogući način, kaže Kraljić priznajući da je, iako 110 posto spreman u glavi, na plovidbu put Hvara iz Pinezića na otoku Krku krenuo tek djelomično fizički spreman, vodeći se više onim što želi no onim što može.


Od odgovarača do logistike


Jedina logistika bio mu je otac s kojim se svakodnevno telefonski čuo i koji mu je, prateći vremenske prognoze, od kuće davao savjete kad i kuda veslati. Kraljić priznaje da su roditelji prije odlaska u avanturu uglavnom imali ulogu predanih »odgovarača« od tog njegova plana.


– Nije im se sviđalo što idem sam, a meni je upravo taj solo đir bio i vrijedan, i važan. Kako bilo, na svim dionicama plovidbe uživao sam u svakom zaveslaju, guštajući u miru i tišini koja me pratila i koju nitko tko plovi motornim brodom ne može osjetiti.


Čar zvuka udisaja dupina koji skače pored tebe, tuna koje pljuskaju o površinu mora uz tvoj kajak ili pak prizori bijeloglavih supova i jelena koji te pogledom prate s obale nešto su što nitko tko to nije osjetio ne može sebi predstaviti.


Iako je u nekim trenucima bilo i izazovnijih maritimnih uvjeta, sve je proteklo u najboljem redu.


Osim uvijek nepredvidivog vremena, najviše sam putem strahovao od bezobzirnih jahtaša i gliseraša koji su mi tijekom puta stvorili i najviše straha, posebice u dalmatinskim vodama.


Upitan što planira dalje Kraljić nam je odgovorio da je, s obzirom na to da ima djevojku, nedavno nabavio kajak dvosjed kojim se nada, zadrži li i njegova družica prenesenu joj ljubav prema kajakarenju, dogodine poći na kakav višednevni đir, za početak do nekog od kvarnerskih otoka.


Priznao je i da mu je neostvarena želja veslati od Malinske do Trsta. Nju će, sigurni smo nakon naše ćakule, ovaj uskoro ostvariti. Pitanje je samo – u jednosjedu ili dvosjedu!