Mali Lošinj je u zlatno doba tog sporta nazivan prijestolnicom podvodnog ribolova. Još dok se borio s posljedicama rata i neposrednog poraća, ovaj je gradić, još bez vodovodne mreže, a s problematičnom opskrbom električnom energijom i očajnim prometnim vezama, 1957. godine ugostio prvo Svjetsko prvenstvo u podvodnom ribolovu, otkriven kao savršeno mjesto za ribolovna natjecanja. Otočani su se već nešto prije toga počeli zanimati za podvodne puške, no dolazak zanesenjaka iz drugih sredina ubacio je podvodni ribolov u brzinu ili dvije više, kanalizirao ga kao sport, donijevši Lošinju sportske rezultate kakve je dotad imao jedino u jedrenju, a potom to sve i nadmašio.

Daniel Gospić, Dubravko Balenović i Franjo Domijan – izbornički trolist na okupu / Snimio Bojan Purić

S obzirom na udio reprezentativaca iz Hrvatske u reprezentaciji Jugoslavije, gotovo u cijelosti možemo govoriti o kontinuitetu te i današnje, hrvatske reprezentacije u podvodnom ribolovu. Lošinjana reprezentativaca bilo je mnogo, koliko ni u jednom drugom sportu, a odnedavno je još jedan, treći po redu, postao izbornik državne reprezentacije podvodnih ribolovaca – nakon Franje Domijana i Dubravka Balenovića, sada je to Daniel Gospić, najuspješniji podvodni ribolovac u našoj povijesti, jednom svjetski, a dvaput europski, odnosno euroafrički prvak (u ovom sportu, za razliku od velike većine drugih, na prvoj stepenici ispod svjetskih nisu kontinentalna, već interkontinentalna prvenstva). Naziv nije isti, ranije se ova dužnost nazivala (saveznim) kapetanom, potom selektorom, sada izbornikom, no sadržaj je isti. Ponajviše zahvaljujući Domijanovoj dugovječnosti i sasvim dobroj kondiciji, tempirajući sve tako da je u Malom Lošinju Balenović, inače ljeti češće na Velim Srakanama, a zimi u Velikoj Gorici, pojavila se jedinstvena prilika okupiti svu trojicu u isto vrijeme za istim stolom, kao mali forum asova podvodnog ribolova, kao susret prošlosti i sadašnjosti, usporedba vremena koja (ni)je moguće uspoređivati.

Domijanova sjećanja

Franjo Domijan, mnogima poznatiji kao Čedo, rodom je iz Svete Jelene, odnosno Dramlja, 1933. je godište.

– Nakon škole došao sam u Lošinj dekretom, 1951. godine. Dobio sam rješenje da se 1. kolovoza javim u škver u Malom Lošinju. Krenuo sam brodom »Dolin« iz Rijeke u osam sati ujutro, a u 20 sati došao u Mali Lošinj, prepričava Domijan tadašnju profesionalnu i prometnu stvarnost.

– U mom rodnom mjestu se podvodnim ribolovom nitko nije bavio, a ovdje sam prvi put išao s Nikom Sokolićem iz Nerezina koji je imao podvodnu pušku. Bili smo na Čigalama, kod njemačkog groblja (mjesto gdje su pokopani ostaci poginulih vojnika okupacijske njemačke vojske u II. svjetskom ratu, op.a.) i bilo je mnogo ribe. Moje prvo prvenstvo bilo je 1962. u Poreču, lovilo se u parovima, a ja sam zajedno s Renatom Toićem bio prvi. Na prvom Svjetskom prvenstvu bio sam barkariol za Ondu iz Monaka, dobrog ribolovca i funkcionara svjetskog saveza. Tada su u reprezentaciji od Lošinjana bili Zvonko Balenović te Ive Pekić kao rezerva, lovilo se kod Punte Križa, maksimalno do dvadeset metara dubine, govori nam Domijan. Nastavlja o vlastitim natjecateljskim nastupima.

Dubravko Balenović i Franjo Domijan 1966. kao reprezentativci / Foto Monografija

– Po opremljenosti smo uvijek bili među najgorima, a u Europi su iznad nas bile tri zemlje – Francuska, Španjolska te Italija i što god bi od opreme novog izlazilo, oni su to imali, a mi bismo morali bar do Trsta po novu opremu, dok se danas sve to izniveliralo. Jednom mi je žena naručila pušku torpedinu, gospođa iz Pule je to kupila u Trstu, pušku je donijela do Pule, ali ju je tamo prodala, a mi više nismo vidjeli ni pušku ni novac… Na Svjetskom prvenstvu na Kubi imali smo najbolju škvadru – ja, Dubravko Balenović i Jerko Domančić, a vodio nas je Josip Medur. Tamo je ribe bilo toliko da se lovilo na vreće, na šatorska krila, dok je Sredozemlje sasvim drugi ambijent. Tamo smo bili bolji od Talijana, pa su plakali… Redovno smo išli na Usticu, dvanaest godina zaredom sam bio tamo, prvo kao natjecatelj, pa kao kapetan. Svakoga smo tamo poznavali i još dok bismo uplovljavali, oni bi nam dovikivali i pozdravljali nas. Na jednom natjecanju sam u šestom satu izvadio kirnju, a sudac Blasi mi nije uvažio ribu zbog isteka vremena. Poslije smo se natezali da barem vrati kirnju, pa smo je na licu mjesta prodali hotelu, sjeća se Domijan. Govori Domijan, odluka o njegovom imenovanju saveznim kapetanom, 1977. godine, donesena je bez prethodnih razgovora.

– Nazvao me Medur i rekao da ću ja voditi škvadru. Tada sam bio u Portorožu i nisam znao kako je došlo do te odluke. Nisam imao slobodu sastavljanja ekipe, nego je postojao pravilnik i na natjecanja su išla prva trojica po bodovima s prvenstva države. Nalazili bismo se na putu, primjerice u Rijeci ili Trstu na autobusnoj stanici, u vlaku, a tek bi tada krenuo razgovor. Medur, odnosno Savez, nikada nije imao novca da se sastanemo ranije. Medur nije bio u Savezu komunista, ali su ga trpjeli jer je bio stručnjak. Na prvom nastupu s Domijanom kao šefom, na Euroafričkom prvenstvu u Ustici, Jugoslavija je bila izvrsna treća.

Franjo Domijan s kirnjom / Foto Monografija

Balenovićeva priča

Dubravko Balenović je rođen u Zagrebu, 1944. godine, ali je već kao dijete postao stanovnik Malog Lošinja, gdje je njegov otac Zvonko dobio posao kao veterinar i brzo se zainteresirao za podvodni ribolov, s vremenom u to uključivši sinove Vladu i Dubravka. U velikoj je mjeri zasluga upravo ove zagrebačke, doseljeničke obitelji, to što je Lošinj stekao afirmaciju u svijetu podvodnog ribolova. U dugom razdoblju aktivnog bavljenja ovim sportom, Dubravku Balenoviću je najveći doseg peto mjesto na Svjetskom prvenstvu na Kubi.

– Nakon totalnog fijaska na Europskom prvenstvu 1978. godine, gdje sam trebao biti favorit, a bio sam sedmi, rekao sam da ću prestati loviti. S bratom sam počeo raditi ronilačke radove i spužvariti i od njega sam praktički dobio ultimatum – ili ću ići dalje po natjecanjima, ili ćemo ozbiljno raditi. Za kapetana me postavio Izvršni odbor Saveza, kojemu su na čelu uvijek bili visoko rangirani vojni kadrovi, ali je Medur bio alfa i omega. Savez nije imao sjedište u Beogradu, zbog čega smo malo trpjeli, ali je to s druge strane davalo određenu samostalnost. Kako sam dugo bio standardni reprezentativac i imao kontakte, suparnike, ali ne i neprijatelje, a imao sam talent lakog svladavanja jezika, pa i danas govorim talijanski, francuski, španjolski, njemački, engleski, Medur me odredio za kapetana. Imao sam autonomiju u određivanju ekipe, ali sam morao obrazložiti odluke. Primjerice, ako je Zankiju drugi dan državnog prvenstva bio loš zbog sinusa, pa bi osvojio četvrto mjesto, ipak bih ga uvrstio jer je on tada bio jedini naš vrhunski lovac na svjetskoj razini. Jedno vrijeme nisam bio izbornik, uletio je Želimir Unukić, a Medur me kao eminenca u svjetskoj federaciji predložio za člana Komisije za podvodni lov CMAS-a, kada se sam povlačio. Na skupštini na Mauricijusu bio sam izabran za potpredsjednika. U Portugalu je jedan od lovaca bio Branko Ikić, prevario se u procjeni i val ga je bacio na stijene, a tamo su obale stjenovite s vertikalnim liticama. Izgubio je pušku, masku i jednu peraju, ali se izvukao sav krvav i izgreban. Nastavio je nakon što mu je jedan od suparnika posudio peraju, a imao je rezervnu pušku i masku i nastavio je loviti. Predložio sam ga za priznanje za fair-play, i dobio ga je. Od te 1993. godine sam još nekoliko godina bio izbornik, a 1998. godine sam dao ostavku nakon cirkusa u Zadru, i na mjesto potpredsjednika Komisije i na mjesto kapetana reprezentacije. Tamo se dogodio debakl, poginuo je čovjek, osam reprezentacija je odustalo kad su vidjele da je to namještaljka. U međuvremenu bili smo u Španjolskoj, kada su u reprezentaciji bili Palada, Ikić i Zanki. Imali smo tri-četiri dana za pregled i našli dobru mikropoziciju. Dovezao sam Paladu, skočio je u more, a uto je došao njihov prvak Vina i uperio pušku prema meni, tražeći da se maknemo s njegove pozicije. Suludo! Izderao sam se na njega i onda se ipak maknuo. Poslije su mi rekli da sam ga trebao prijaviti pa bi ga diskvalificirali, a nikad se nije ispričao zbog toga«, prepričava Balenović, koji je prije pet godina predstavio knjigu »Moje posljednje ronjenje«, autobiografske zapise koji su nezaobilazno štivo za sve ljubitelje podmorja, ali i povijesti Lošinja, s obzirom na lepezu njegovih interesa.

Najmlađi iz trolista

Najmlađi iz trolista, Daniel Gospić, rođen 1981. godine, jasno, još nema iskustva u vođenju reprezentacije jer mu je ona tek povjerena, ali iskustvom u vrhunskom natjecateljskom ribolovu nadmašio je dvojicu starijih sugrađana. Strpljivo pričekavši da veterani ispričaju svoje priče, prepričao je svoja sjećanja na dosadašnje izbornike koji su njega vodili na natjecanja.

– Izbornici su mi bili pokojni Livio Fiorentin te Branko Ikić. Najvažnija uloga izbornika je da zna voditi ljude koji su pod njime, bez visokih tonova, tenzija i nestabilnosti među ekipom, da u svakom trenutku može popraviti situaciju s nekoliko odabranih riječi, iskustvom, znanjem i moći vođenja. Kod Fiorentina je to bila konstanta. Gdje god nas je vodio, u bilo kojem dijelu svijeta, primijetio bi kako koji lovac lovi i to bi prenio svima u ekipi. Kada bi s nekim od nas išao na pregled terena, znali bismo da ćemo taj dan nešto naći. Kada imaš takvu osobnost na brodu, znaš da ga želiš zadiviti. Mislim da je vrhunski sagledao stvari 2002. godine, kada sam bio treći na prvenstvu Hrvatske na Šolti, a po bodovima šesti. Na Svjetsko prvenstvo u Brazil trebala je ići reprezentacija od pet ljudi, a on je zamolio Savez da pokrije bar dio troškova za mene, a dio je pokrio moj klub. To je bila moja odskočna daska jer sam vidio kako se pripremaju vrhunski lovci i kako se zapravo lovi. Tada sam imao dvadeset godina, a već sljedeće godine prvi put sam osvojio državno prvenstvo. Otada nas je vezalo veliko prijateljstvo i išao bih s njim na sastanke kapetana. Poslije, s Ikićem, već je sve bilo usklađeno, ali on je imao drukčiji pristup i mi lovci imali smo veliko poštovanje prema njemu zbog njegovih velikih rezultata. Za biti dobar izbornik, potrebna je jaka karizma. Puno se dobrih lovaca okušalo u tome, a treba znati smiriti strasti, nekad nešto i prešutjeti, pa potiho reći lovcu gdje je pogriješio, ne tako da to svi čuju. To su odlike dobrog izbornika, nadahnuto će Gospić.

Njegov je plan voditi reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u rujnu u Španjolskoj.

– Dat ćemo sve od sebe i imamo jako dobru ekipu. Pripremamo i žensku ekipu. Ide i Dario Marinov kao vođa puta, tako da imamo sasvim dobar tim, od rezervi do izbornika, sve smo proputovali s reprezentacijom i imamo iskustva u puno mora svijeta. Ako jedan ili dvojica budu među prvom desetoricom, to će biti naš veliki uspjeh.

Prvi znakovi smrti

Pitamo ga vidi li među Lošinjanima nekog nasljednika u reprezentaciji.

– Na Lošinju ima nekoliko dečki koji se trude, ali nitko ne grize dovoljno ozbiljno, već bi htjeli postati slavni preko noći. Znam da im se neće svidjeti kada ovo pročitaju, ali to je istina. Današnji mladi najprije žele biti slavni, odmah se slikavaju, pa to ide na internet, ali nema smisla loviti samo zato da bismo se slikali… To su prvi znakovi smrti podvodnog ribolova. Internet je uništio puno toga, pa i ovo. Doduše, lijepo je vidjeti ‘live streaming’ vaganja ulova i to je svakako dobra strana. Osim toga, došlo je i do predubokog lova, a treba staviti i zone za one koji love na samo pet metara dubine, jer ako su zone postavljene preduboko, na 40 i više metara, kod mnogih se javlja nezadovoljstvo jer nemaju što tražiti, pa odustaju. Ipak je bitno da se na natjecanju čovjeku da prilika da nešto ulovi, a ne da ste u moru šest sati i nemate ništa, mišljenja je bivši svjetski prvak.

Nakon što se zbog obaveza, ribolovnih dakako, ispričao i nešto ranije od ostalih otišao s našeg druženja, Balenović je dodao:

– Gospić je genijalac, ukratko. Podvodni lov na dah je kompleksan sport: trebaš znati meteorologiju, biologiju i geologiju, a on to razumije savršeno. Iako je mlad, poznaje ljude, ambijente, poznaje i biskajsko podmorje i Ibizu i Grčku, pobjeđivao je i u Južnoj Africi i Venezueli i Finskoj – to je veličina. Mislim da će ipak prihvatiti trajniji ostanak na mjestu izbornika…«

***