Od davnih godina u novljanskom portu, u gradskoj luci, rasla su i izrasla dva divlja kestena, u domaćem čakavskom govoru – kostanja. Kad je novljanska luka bila puno življa putnička i tranzitna teretna luka za nekad mnoga dnevna doticanja »vapora« ili teretnih brodova, nekada jedrenjaka, a kasnije bracera i brodova za vađenje morskoga pijeska, a život uz more u gradskoj luci bio znatno intenzivniji, i dva su »diva kostanja« imala svoj drukčiji status: bila su mjesto okupljanja. Često su vremešni Novljani, koji su glavninu svojega životnoga vijeka proveli u dalekim »Amerikama«, ispod tih kestena provodili svoje stare dane u evociranju mladenačkih dana i godina provedenih u svijetu.

U posljednje vrijeme kesteni su se počeli sušiti, a kad je postalo sigurno da im je odzvonilo, konac prošloga tjedna bio je i završetak njihova življenja s Novljanima i turistima u njihovoj sjeni ili s njima u objektivu fotoaparata za panoramske snimke Novoga. Ostat će kesteni ovjekovječeni i na mnogim umjetničkim slikama u ulju na platnu ili u akvarelu… Jedna od poznatih slika, ulje na platnu legendarnoga Mencija Klementa Crnčića (1865. – 1930.) prikazuje Novi i njegove »kostanji«, vjerojatno još s početka prošloga stoljeća.

Komunalci GKTD-a Ivanj nakon rušenja dvaju usahlih kostanja najavljuju sadnju manjih, mladih, također divljih kestena, ali će trebati proći neko vrijeme da se tlo u kojemu su rasli ovi dosadašnji malo oporavi i da bude spremno prihvatiti nova stabalca što će, nadaju se, postati također jednom velika i visoka stabla. Na mjesto usahlih kostanja, sada je sasvim izgledno, doći će opet dva manja!

Novljanski kostanji – oni od nekad, u punoj visini i bogatstvu razgranatih krošanja – ostat će i opjevani u mnogim stihovima i zapisani u crticama domaćih kroničara. Dnevni hlad kostanja bio je nekada mjesto okupljanja starijih i najstarijih Novljana, a njihova sjena podno velikih krošanja mjesto susreta mladih noću…

Novo vrijeme kazuje da je došlo vrijeme: novo doba donosi i – nove kestene!