Ako pomagati drugima nije ljubav, što onda jest? Upravo je ljubav ono što pokreće gerontodomaćice zaposlene u sklopu projekta »Zaželi«, koji je u Vinodolskoj općini ušao u dosad najobuhvatniju, četvrtu fazu. Kroz projekt koji je prerastao okvire klasične socijalne usluge, svakodnevica starijih i nemoćih osoba u slikovitim, no nerijetko osamljenim mjestima Vinodolske općine poprimila je sasvim novu, svjetliju dimenziju. Više o projektu koji je postao čvrsta spona ljudskosti, prozor u svijet starijima i prava obiteljska podrška za one kojima je pomoć najpotrebnija, otkrila nam je voditeljica projekta Ema Blašković. Zajedno s Emom zaputili smo se u zaseok Baretići u griško-belgradskom kraju, gdje smo se iz prve ruke mogli uvjeriti koliko ovaj projekt znači za 84-godišnju korisnicu Nevenku Crnić i njezinu gerontodomaćicu Vanju Hrastovčak.

Podrška potrebitima

Kako objašnjava voditeljica projekta Ema Blašković, četvrta faza donijela je značajne i iznimno pozitivne kvalitativne pomake u usporedbi s prethodnim izdanjima.

– U ranijim fazama projekt je bio uvelike fokusiran na same zaposlenice. Cilj je bio zaposliti teže zapošljive i ranjive skupine žena te im ponuditi prednost pri zapošljavanju i novu priliku na tržištu rada. U ovoj fazi fokus se u potpunosti usmjerava prema samim korisnicima. Postavljeni su precizniji kriteriji za prijavu, u obzir se uzima visina mirovine i broj članova kućanstva kako bi pomoć stigla točno onima kojima je najpotrebnija, započinje Ema Blašković s predstavljanjem projekta.

Foto Ana Križanec

Ono što ovu fazu čini posebno dragocjenom jest njezin kontinuitet, odnosno vremenski okvir provedbe samog projekta. Za razliku od treće faze koja je trajala skromnih šest mjeseci, trenutna četvrta faza osigurala je stabilnost u trajanju od tri pune godine – sve do veljače 2027. godine. Kako otkriva Ema, trenutačno je zaposleno osam vrijednih žena koje svakodnevno i predano skrbe o 48 korisnika. Najveća potreba za ovom vrstom podrške bilježi se u Bribiru kao najvećem naselju Vinodolske doline, a slijede ga Grižane, Tribalj i Drivenik.

– Sve je veći broj starijih osoba kojima je potrebna ovakva skrb. U prošloj fazi mučili smo se pronaći dovoljan broj korisnika, a danas imamo zaista veliku potražnju i listu čekanja. Pokazalo se da je optimalno da jedna žena skrbi o šest korisnika kako bi usluga ostala na vrhunskoj razini i kako bi se svakoj osobi moglo posvetiti s punom pažnjom i toplinom, naglašava voditeljica.

Na pitanje što je njoj osobno najveći izazov u vođenju ovog projekta, a što joj donosi najveće zadovoljstvo, Ema odgovara kako joj je najljepše kad može vidjeti zadovoljne korisnike i čuti pohvale na račun zaposlenih gerontodomaćica.

– Podrška koju gerontodomaćice pružaju starijim i nemoćnim osobama kroz ovaj projekt zaista funkcionira, i to je zapravo i sama bit projekta, olakšati i uljepšati život ljudima kojima je to potrebno. Bila bih najsretnija kada bismo u projekt mogli uključiti sve ljude, posebno one s liste čekanja, priznaje Blašković.

Foto Ana Križanec

Projekt kao garancija

Da projekt »Zaželi« donosi stvarnu, opipljivu promjenu u životima mještana, svjedoči 84-godišnja Nevenka Crnić iz Baretića pokraj Grižana.

– Dok sam bila zdrava, sve sam mogla sama. No, prije godinu dana imala sam hitnu operaciju i odjednom mi je trebala pomoć. Ovo mi je doslovno došlo kao spas! Čujte, treba ići doktoru, obaviti kupovinu, otići u poštu u Grižane koja radi samo dvaput tjedno… Imam kćer i sina u Rijeci koji rade po cijele dane i dođu za vikend. Tu je i bratić koji uskoči kad može, ali preko tjedna ostajem sama. Susjedi će pomoći jednom ili dvaput, ali ne možete ih stalno opterećivati, niti to želim. Ova usluga je garancija, znam da je moja Vanja tu kad god mi zatreba, s osmijehom priča vitalna 84-godišnjakinja.

​Pored odlaska u ljekarnu u Crikvenicu ili Selce te svakodnevne nabave kruha i namirnica, djelatnica Vanja Hrastovčak pomaže teti Nevenki u održavanju kuće, usisavanju, pranju prozora, pometanju dvorišta… Posebno joj, kaže, znači što je odveze i na groblje. Iako se na početku nisu poznavale te je postojala blaga suzdržanost, danas su nerazdvojne.

– Pomalo smo se privikavale jedna na drugu, a sad smo si već »svoji«. Odlično se slažemo i neizmjerno sam joj zahvalna, kaže Nevenka, a onima koji odlučuju o ovom projektu poručuje: »Nemojte ga prekidati, to nam je najvažnije!«

Foto Ana Križanec

​Lice s druge strane ove hvalevrijedne priče jest Vanja Hrastovčak, jedna od osam zaposlenih žena. Po zanimanju slastičarka, Vanja u ovaj posao unosi iznimnu dozu empatije, topline i ljudskosti. Pitamo je kako je odlučila prijaviti se za ovaj posao.

– Od malih nogu sam voljela pomagati starijim susjedima u zgradi. Došla bih se igrati s njihovim psom pa bi me pitali hoću li skoknuti do trgovine. Nikada od njih nisam ništa očekivala, iako bi me počastili sladoledom ili čokoladom. Jednostavno sam uživala u tome da nekome pomognem, i zato mi je ovaj posao prirodan izbor, otkriva Vanja.

Obostrano povjerenje

​Opisujući svoj radni dan, koji započinje u 8 sati ujutro i obuhvaća šest korisnika, Vanja ističe kako rad nikada nije samo odrađivanje fizičkih poslova.

– Prvo sjednemo, popričamo, ispričamo si snove, novosti i požalimo se ako treba. Razgovor nekad traje 15 minuta, a nekad sat vremena. Prekrasan je osjećaj kada vam se osoba povjeri i kad joj možete dati dobar savjet ili olakšati dan. Nakon toga slijedi čišćenje, odlazak u trgovinu i sve ostalo. S vremenom smo postali kao obitelj. Nema tu više relacije pružatelj usluge-korisnik, postali smo bliski, poštujemo se i iznad svega se trudimo biti ljudi, govori gerontodomaćica Hrastovčak.

Vanju pitamo može li za naš list podijeliti poneku anegdotu, trenutak koji joj je posebno ostao u sjećanju u odnosu s tetom Nevenkom.

– Zanimljivo je kako su ljudi ispočetka malo suzdržani jer ne znaju tko im ulazi u kuću, a ni mi ne znamo kamo dolazimo. Ali, nakon par susreta sve barijere padnu. Danas imamo potpuno obostrano povjerenje. Trenutak koji pamtim je njezina nevjerica kad sam joj za blagdane ispekla i donijela domaće kolače, to ju je neizmjerno razveselilo, a meni je uvijek gušt pružiti mali znak pažnje, zaključuje Vanja Hrastovčak.

Institucionalizacija usluge kao trajno rješenje

Iako je projekt osiguran do veljače 2027. godine, izazovi u vezi s njegovim završetkom i potencijalnim pauzama između faza ostaju tema o kojoj se promišlja. Budući da mladi sve češće odlaze u veće gradove, u ruralnijim dijelovima poput Vinodolske općine ostaje sve više starijih osoba prepuštenih samima sebi. Voditeljica Ema Blašković napominje kako bi trajno institucionaliziranje ove usluge na razini Općine bilo idealno rješenje.

– Znam da naša Općina nije velika i da to iziskuje znatna financijska sredstva, ali bilo bi prekrasno kada bi ovo postao trajni projekt Vinodolske općine. S obzirom na veliku potražnju, vjerujem da bi mnogi korisnici bili voljni i sami sufinancirati dio troškova, uz potporu Općine, zaključuje Ema Blašković.

Za kraj dodaje i da bi gerontodomaćicama dobro došli i muški zaposlenici, pogotovo za teže fizičke poslove poput nošenja drva.