Sasvim je jedno ljubaznost proklamirati, navlačiti na lice naučeni, usiljeni osmijeh, a u gostu vidjeti prije i iznad svega – zaradu, a sasvim nešto drugo biti istinski prema turistima nasmijana i susretljiva osoba.

Oni koji vide tek brzu, lakomu zaradu, onu koja u tri ljetna mjeseca mora pokriti onoliko koliko ostali ljudi zarade za 11 mjeseci, ne računamo li u to po prilici mjesec dana zakonski definiranog odmora.

Naravno da će se ljudi koji istinski žive i rade, stvaraju turizam u ovim konstatacijama naći povrijeđeni jer se u ljetno doba njihov rad događa svakodnevno i cjelodnevno tako da je istina kako se u tom razdoblju odradi onoliko koliko prosječan radnik učini u pola godine, ali ne odnosi se ova kritika na te vrijedne i požrtvovne ljude, one koji istinski vole turiste, raduju se njihovom dolasku, upoznavanju s njima baš kao što su sretni jer će svima njima, nerijetko putnicima iz daleka, omogućiti da sa sobom ponesu i dio lijepih spoznaja o našoj zemlji.

Cijene na Jadranu

Na žalost ono što stalno vidimo, čujemo i doživljavamo, a nije ni malo iz zone turističke dobrodošlice, odnosi se na cijene u jadranskim turističkim mjestima.

Nitko ne spori da svaka destinacija ili njezina mikrolokacija imaju svoju vrijednost koja se apsolutno može i mora preslikati i na cijenu pojedine usluge.

Pa tako i u ugostiteljstvu. Ali, što i sami očekujemo kad smo u ulozi turista, svaka zemlja i svaka destinacija imaju svoje okvirne vrijednosti koje su povezane s općim gospodarskim stanjem u toj državi.

Hrvatska primjerice ima standard povezan s prosječnom plaćom koja još uvijek nije dosegnula tisuću eura.

Točnije, hrvatski je prosjek mjesečne plaće na nekih 6500 kuna. Iz te priče proizlazi i očekivana cjenovna politika koja bi turiste morala dočekivati.

U ugostiteljstvu, ulazna cijena artikla, prostora i radne snage te očekivani profit da bi se i u vlasničkom smislu živjelo pa i dvostruko iznad standarda hrvatskog prosjeka, oblikuju ono što dobijemo na računu prije plaćanja.

Iz našeg prosječnog standarda bilo bi za očekivati da je kod nas kava euro, piva dva, gazirana bezalkoholna pića – između. Jednako tako, jednostavnija jela morala bi se kretati od pet do deset eura.

A nije tako. U većini lokala smještenih uz more priča je u pravilu – dvostruko tolika.

Reportažno, u jednom manjem srednjodalmatinskom ljetovalištu, recimo da se u njemu ocrtava nekakav hrvatski turistički prosjek, da predstavlja većinu jadranskih destinacija od Savudrije do Konavala, pivo je 30 kuna, kava s mlijekom 18, gazirani i negazirani sokovi su 24, a sasvim sigurno najveća je »fora« 16 kuna za 3,3 decilitra obične vode.

Naravno da se u takvim lokalima popije jedna »tura«, da bi brzo nakon toga gosti u tišini otišli. U supermarkete. U kojima su opet cijene za pedesetak posto više nego u istim takvim trgovačkim lancima »običnih« gradova.

No, jesti i piti se mora tako da turisti troše, ali u svojevrsnom grču s osjećajem prevare. Teško naime da copy/paste uređeni trgovački lanci u kojima je plaća zaposlenika oko četiri tisuće kuna podloga da primjerice limenka pive ima cijenu od 12 kuna.

Ah da, i ti su marketi turističkih gradova opterećeni stotinjak dana u godini kad treba zaraditi i za – ostale, posne mjesece.

Gostoljubivi Gospić

Putovali smo, kilometri su prolazili, odluka za prekidom gladi, malim odmoroma i vraćanjem snage odredila je Gospić kao mjesto stanke.

Odlična pozicija na spoju Dalmacije i Rijeke, nakon kilometara cestama »stražnjeg« prolaza, preko Knina, Gračaca i Lovinca, bez autoceste.

Restoran poznat po svojim pizzama i palačinkama. Ugodan ambijent, lijepa terasa, golemo parkiralište, nasmijano i brzo osoblje.

Jelovnik. I totalna nevjerica. Pivo, domaće, ličko koje je skoro na razini crafta – 15 kuna. Velika miješana pizza – 35, u jumbo verziji za dvije osobe – 65.

Dvije pive i jumbo pizza 95 kuna. U lijepom, finom lokalu. Prelistavamo meni, ali i kradomice promatramo goste koji su naručili primjerice »bečki i pomfrit«.

Prepun tanjur pita samo 45 kuna. Veliki ćevapi s prilgom jednako toliko. Izdašne, naprosto poštene porcije uokvirene u standard Hrvatske.

Nešto što i mi kao gosti očekujemo u svakoj državi u koju putujemo. Cjenovnu presliku njihovog standarda. Jer je to – normalno.

Uostalom, iz osobnog iskustva, u veliko broju portugalskih lokala, a ta nam je država standardom bliska, bez problema se pronalaze gospićke cijene.

Mnoštvo je u tom lokalu te nedjelje bilo domaćih ljudi, iz Gospića ili okolice, naših turista, ali na našoj je terasi zasigurno bila i trećina stranaca. Iz »stare« i »nove« Europe.

Naručuju bez straha, traže ponavljanje piva, sjajnog Velebitskog. Radosno napuštaju lokal i sasvim sigurno daju napojnice. Potpuna, totalna suprotnost od »kiselih«, tužnih lica, zabezeknutih iznosima koji su ih dočekali na računima s našeg vrlog Jadrana.

Slažemo se, neke cijene i neki iznosi za pojedine artikle imaju u sebi »pozicijsku rentu«. I prirodno je da su slični nekakvom prosjeku bogatijih država.

Uostalom, većinu nas s prosječnim plaćama strah je bilo što naručiti na Tgu sv. Marka u Veneciji. Ima dakako i Hrvatska takvih lokala i lokaliteta, ali problem je u tome što se takva cjenovna politika kod nas prelijeva na cjelokupno ugostiteljstvo turističkih mjesta.

A to stvara nesigurnost i nelagodu kod gosta, uvjereni smo da smanjuje i zaradu. Jer, a takvi smo kad je cijena normalna – uvijek se »zavrti« »turu«, dvije više. Kad su cijene pretjerane, jednom i nikad više.

Ljetovanje za pamćenje

I baš zbog toga, zbog svega u što smo se ovog puta uvjerili i sami, a znamo i od prije mnogo toga dobroga, ljetujte u Gospiću, ljetujte u Lici.

Ima u njoj apartmana i kuća, ima i vila s bazenima, s prostorima za druženje, domaćini će vam pomoći i u nabavci janjeta ako je društvo veće i gladno.

I nikad vas neće »odrati«. K tome, lijepo ćete spavati jer noći nisu vrele iako su dani sasvim topli. Da o blizini nacionalnih parkova, povijesnih znamenitosti kao što su to muzeji Ante Starčevića ili Nikole Tesle ni ne govorimo.

Željni ste mora? Cestom s jednim od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj, ma i mnogo šire, vrlo ćete brzo stići do karlobaških plaža.

S druge strane ni one šireg zadarskog primorja nisu daleko, ma složiti se bez problema možete – ljetovanje za pamćenje. A da vas predvečer, kad se vratite umorni s dnevnih aktivnosti ljubazno osoblje u lijepom lokalu s dobrom hranom po osobi zatraži od pedeset do najviše stotinu kuna.

Ima Gospić i vrlo zanimljivu disperziju ponude u restoranima, od domaće janjetine, pastrva, klasičnih ličkih, tradicijskih jela, maštovite mesne ponude, zanimljivih, vrsnih domaćih rakija, ma svega, a da vas uvijek i iznad svega nadasve poštuje kao drage goste.

Pa tako i onda kad vam isporuči račun.

Da, ljetujte u Gospiću, osjećat ćete se kao dragi gosti. Ne tek kao bankomat čiji je jedini turistički zadatak izbacivanje što je veće moguće količine novca za što moguće kraće vrijeme.

Turizam čine ljudi. I njihov odnos prema gostu. Od ulaska u lokal do ispostave računa. Ako je domaćin nasmijan kad gost ulazi, a gost onda kad izlazi iz lokala, smisao i cilj turizma su postignuti.

Cijene smještaja

U samoj špici špice sezone, u periodu od 20. srpnja do 20. kolovoza, u Gospiću je obiteljski smještaj, dvije odrasle osobe s dvoje djece moguće pronaći za 700 kuna po danu, i to u samostojećem objektu sa svim pogodnostima koje donosi.

Okvirno, cijene po osobi se uglavnom »vrte« od 20 do 30 eura na noć. Slično je i u okolnim mjestima, Lovincu ili Perušiću, s tim da je moguće iznajmiti i apartmane, pristojnih dimenzija, čija je cijena nešto iznad 50 eura na noć, oko 100 kuna po osobi