Korizma je – redovito »nekako s proljeća«, za mnoge uzalud, ali uvijek iznova – čak dvomilenijskom upornošću s pitanjem - što je čovjek?
povezane vijesti
Korizma! Korizma s uskličnikom? Da, zato što Korizma nikoga ne ostavlja ravnodušnim! Ona je davno etablirana kao javni, društveni »brend«. Korizma je svakome od nas poticaj da zastane. Ona je i tradicionalnom, i površnom, pa čak i tzv. kulturološkom kršćaninu pozitivan izazov da se barem na trenutak zamisli o prolaznosti svega, da promisli o smislu svojega života. Mnoge je prvi put, upravo prije godinu dana, iz ritma i transa »21. stoljeća« prisilno izbacila »korona« ter ih bacila na tračnice misli o duhovnoj i civilizacijskoj perspektivi vlastitog života i svijeta. A Korizma je – redovito »nekako s proljeća«, za mnoge uzalud, ali uvijek iznova – čak dvomilenijskom upornošću kršćanske narode ‘pokušavala’ potaknuti na tu lekciju… Što je čovjek?
Poziv četrdesetdnevnice
Danas, poglavito ozbiljnom kršćanskom vjerniku, ova Četrdesetdnevnica je poziv da – u svjetlu Evanđelja ter spasonosnog otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća – dublje uroni u razmišljanje o biblijskom odgovoru na to ključno pitanje, od kojega ne može odnosno ne bi smio pobjeći nijedan uravnotežen čovjek: Što je čovjek?! A rezultat toga promišljanja trebala bi biti određena aktivnost, činjenje onoga na što nas redovito potiče Božja riječ, a to su – djela milosrđa. No tu ne smijemo odmah i samo misliti na gladne, gole, beskućnike… i sl., jer uz tzv. tjelesna djela milosrđa postoje i ona DUHOVNA.
Dakle, da bi nam Korizma – kao 40-dnevna duhovna obnova i priprema za slavlje Uskrsa, kao temelja kršćanske vjere – bila plodonosna, potrebna je najprije promjena životnog ritma, ali uz nastavak radnih obveza i profesionalnih zadaća. Promjenu treba unijeti na područje slobodnoga vremena, odnosno odmah treba započeti »MEDIJSKI POST«, tj. odricanje od medija, zabave i politike. Prvo, to znači da treba odustati od nepotrebnog praćenja medijskih sadržaja, što većini svakodnevno oduzima mnogo dragocjenog vremena, koje se može izkoristiti za čitanje, molitvu, pomaganje drugima itd… Odmah na početku Korizme valja donijeti odluku – SVAKOG DANA (potpuno ili dijelom, ali svakako što manje) BEZ SVIH EKRANA! Poglavito je to važno učiniti pod vidom zabave, što je drugi element »medijskog posta«, a to je beskorisno i plitko dangubljenje na društvenim mrežama. A treći vid posta uključuje – također beskorisne, jalove i štetne! – razgovore, rasprave, polemike ili čak svađe oko političkih odnosno stranačkih tema, što će upravo u ovo predizborno a korizmeno vrijeme biti velika napast i kušnja. Zato upravo na tome području treba pokazati jaku volju i kršćansku disciplinu ter se posvetiti razgovoru o kršćanskim temama.
Uz to, potrebno je u dnevni životni ritam unijeti dvije aktivnosti. Dakle, imajući stalno pred očima Isusa u pustinji, gdje boravi četrdeset dana i posti, treba najprije posegnuti za Biblijom ter čitati – posebno evanđeoske odjeljke o Isusovoj muci, tj. sve od Posljednje večere do završetka svih četiriju evanđelja. Također, veoma je korisno o toj temi čitati dijelove iz velikog Katekizma Katoličke Crkve (koji bi svaka obitelj trebala, kao i Bibliju, držati na počasnom mjestu u kući). No nije dovoljno čitati, nego valja se uživljavati u Kristovu žrtvu i razmišljati o otajstvima naše vjere. To je prvi odnosno misaono-molitveni vid ‘aktivne Korizme’.
Drugi vid je tjelesno-materijalni – on kao post znači odricanje od hrane, pića i stvari, odnosno svega što nam nije nužno potrebno za život. Ali ne radi štednje ili dijetnog »tesanja linije«, nego u korist siromašnih ili potrebitih. A jedna od velikih potreba, u koju je narod na Banovini bacio strašni potres – a na koju gotovo nitko ozbiljno ne misli! – jest nedostatak BOGOSLUŽNOG PROSTORA u gotovo svim župama Sisačke biskupije. Naime, nema ni jedne crkve koja nije oštećena i koja neće trebati temeljitu obnovu, a neke će se morati do temelja srušiti i graditi nove. Dakle, kršćanski vjernici nemaju se gdje okupljati i slaviti Boga – zasad to čine u manjim skupinama uglavnom u improviziranim prostorima. Ali ne smije se misliti da to nije URGENTNA potreba ter da ima mnogo vrjemena da se nešto poduzme. Jer postupno dolazeći topli dani munjevito će projuriti i zima će doći brže nego narod želi. A do zime možda će se tek nekoliko crkava moći urediti za liturgiju, jer za obnovu većine njih u našoj tromoj birokraciji – kako vidimo na primjeru (ne)obnove Zagreba – »papirologija« će trajati cijelu »vječnost«! To konkretno i praktično znači da vjernici naše Gospićko-senjske biskupije trebaju prikupiti oko sto tisuća kuna za jednu MONTAŽNU CRKVU za jednu župu na Banovini. Eto, to neka bude naše korizmeno odricanje, u kojem će svatko dati onoliko koliko može, a svatko nešto može – netko manje, a netko mnogo više!
Odricanje s radošću
Božja ljubav ne traži od nas ništa iznad naših mogućnosti, a Sveto pismo također ističe kako Bog voli vesela darivatelja, što pak znači da naše odricanje treba biti s radošću, jer činimo nešto Bogu na slavu i na duhovnu korist naše braće i sestara u vjeri. Naime, Sv. Pavao doslovce (2Kor 9,6-9) govori Korinćanima – i nama! – o koristi darežljivosti: »Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer ‘Bog ljubi vesela darivatelja’. A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo – kao što je pisano: Rasipno dijeli, daje sirotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka.«
Svaki čovjek čak i s najmanjom dozom humanosti u sebi, u nevolji drugih ljudi trebao bi vidjeti vlastitu potrebu, a poglavito kršćaninu je to čak svakodnevna ‘domaća i školska’ zadaća, jer čineći dobro bližnjemu čini dobro i samome sebi. Osim toga, gledajući u Isusa Krista, koji se iz ljubavi prema nama potpuno »razdao«, do smrti na križu, kršćanski vjernici svojim dobročinstvom ujedno zahvaljuju Bogu za sve divne darove koje nam stalno daje, a koje simbolizira »kruh svagdašnji« iz molitve Očenaša. Želim da taj ‘korizmeni kruh’ – očitovan u našoj darežljivosti – u predstojećim danima svima bude (ev)anđeoski sladak i blagoslovljen!
Fabijanova u OtočcuOvogodišnja proslava svetih mučenika Fabijana i Sebastijana, zaštitnika Gacke doline i grada Otočca ter suzaštitnika župe – tradicionalna Fabijanova, a u pučkom govoru poznata i kao ‘Fajbanova’, o kojoj zimska studen, zvana »čvika«, dosiže svoj vrhunac – bila je obilježena ugodnom gotovo proljetnom svježinom. Svečano blagdansko misno slavlje 20. siječnja – koje su vjernici, više respektirajući tzv. epidemiološke mjere nego snagu kršćanske vjere, možda prvi put u povijesti ‘pobožno izbjegli’ – u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Otočcu predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. U koncelebraciji su bili domaći župnik i dekan mons. Tomislav Šporčić i pastoralni suradnik don Jure Ladišić te župnici iz Otočkog i Udbinskog dekanata don Anđelko Kaćunko (Kompolje), Mile Rajković (Švica), Andrija Kekić (Sinac), Josip Tomljanović (Brinje), Josip Šimatović i Ante Luketić (Udbina) i Dino Rupčić (D. Lapac). U propovijedi je biskup Zdenko istaknuo da su Fabijan i Sebastijan u prvim stoljećima kršćanstva posvjedočili vjernost Isusu Kristu, ali »bez obzira na vremenski odmak, mučenici uvijek iznova oduševljavaju i ostaju nam trajno nadahnuće i to stoga, što su bili kršćani koji nisu živjeli neko polovično ili površno kršćanstvo, nego kršćanstvo u svoj svojoj punini«. Po tome su nam oni, naglasio je biskup, »trajna poruka: ne budi osrednji kršćanin; ne budi kršćanin koji vjeruje u Isusa, ali ne živi po njegovu evanđelju; ne budi kršćanin koji će u svim delikatnim situacijama zatajiti da je vjernik«. U središnjem dijelu propovijedi biskup Križić je naveo riječi apostola Pavla koji naglašava da će oni koji žele biti vjerni Bogu, zbog toga biti i progonjeni, te je istaknuo da progoni kršćana nisu završili sa slobodom koju je car Konstantin dao kršćanstvu 313. godine, nego i danas u svijetu ima veliki broj kršćana koji trpe progonstva i mučeništva. Mons. Križić naveo je podatke organizacije Open Doors (Otvorena vrata), koja brine o progonjenim kršćanima u svijetu, objavljene na početku ove godine da je u 2020. godini u svijetu bilo više od 340 milijuna kršćana koji su zbog svoje vjere doživjeli visoki stupanj progonstva ili diskriminacije i to čak u 74 zemlje svijeta. Tako je kršćanstvo najprogonjenija od svih vjera na našem planetu, naglasio je biskup te dodao kako zajedno s progonom raste i broj ubijenih kršćana zbog njihove vjere. »Konkretno, u svijetu u 2020. godini ubijeni su zbog vjere 4761 kršćanin, što bi značilo da je u prosjeku 13 Kristovih vjernika za njega dalo život svakog dana u prošloj godini. A da ne spominjemo one koji su mučeni po zatvorima ili na druge načine«. Biskup je na koncu istaknuo kako su Sveti Fabijan i Sebastijan mogli izbjeći mučeništvo – bilo je dovoljno da zaniječu Isusa. Ali njima je bilo »lakše podnijeti mučeništvo nego se odreći Isusa. Snaga kojom su to mogli bila je u njihovoj duši, u njihovoj nutrini. To je neopisiva snaga koja dolazi od Boga, a ne od ljudskih sila«, posvijestio je mons. Križić te istaknuo primjer i riječi apostola Pavla, koji nabraja brojne svoje patnje podnesene zbog evanđelja, pa se čovjeku spontano nameće pitanje kako je mogao sve to izdržati? Ali sam Pavao, u Drugoj poslanici Timoteju, odgovara na to pitanje vrlo jednostavno: »Gospodin je stajao uza me, on me krijepio…!« Tu istinu svjedočili su svi mučenici, dodao je biskup Križić, naglasivši da je Isus bio s njima i zato im nije bilo ništa nemoguće. Propovijed je zaključio molitvom svetim mučenicima, zaštitnicima prelijepe Gacke doline, da kod Boga zagovaraju sve njezine stanovnike, a posebno one koji trpe i pate, da u svojoj patnji dožive ono iskustvo Boga koje su doživjeli Sv. Fabijan i Sebastijan u svome mučeništvu. Trodnevnu duhovnu pripremu za taj blagdan predvodili su župnik Šporčić, vlč. Luketić i vlč. Šimatović. Pjevanje na misnom slavlju Fabijanove vodio je župni zbor »Sv. Cecilija« pod vodstvom prof. Branke Bernardi, a prije misnoga slavlja je kod glavnoga spomenika braniteljima održana komemoracija s molitvom koju je vodio župnik Šporčić. |
