Slabašan upis u goranske srednje škole nedvojbeno je još jedan od pokazatelja svekolike krize koja posljednjih godina sve uočljivije trese Gorski kotar. Raščlanimo li tu krizu na pojedine dijelove, onda vrlo brzo jasno postaje kako je rak rana svega vezanog uz goranske prostore – demografska kriza.

Naime, glavni krivac za sve manji broj goranskih gimnazijalaca i srednjoškolaca je sve manji broj osnovaca, odnosno djece općenito.

U ovih dvadesetak godina 21. stoljeća prosječno se pola goranskih osmaša opredjeljivalo za nastavak školovanja u nekoj od goranskih srednjih škola, a pola je išlo putem Rijeke, Opatije, Crikvenice ili, znatno rjeđe, Zagreba.

Nije se taj postotak bitnije promijenio ni ove godine, ali je osmaša jednostavno iz godine u godinu sve manje. A manje ih je stoga jer je i mladih obitelji sve manje. A mladih je obitelji sve manje, jer je kvalitetnog i dobro plaćenog posla sve manje pa odlaze živjeti negdje drugdje… i tako se taj tužni krug minusa na minus, negativnosti na negativnost nastavlja zahvaćajući u svojoj beskonačnoj vrtnji sve generacije i pridonoseći laganom iščeznuću ljudi iz zelenog srca Hrvatske.

Naravno, opći uvjeti određuju živote svih nas i nemoguće ih je zanemarivati, ali ovako slabašan broj budućih srednjoškolaca nužno provocira pitanje nije li, ipak, moglo bolje. Posebno to vrijedi za Delnice koje drugu godinu za redom upisuju broj učenika (31) koji je adekvatan nekadašnjem jednom dobro popunjenom razredu gimnazijalaca. Posebno pri tom boli da će nakon dugo godina prvi put školska godina početi bez prirodoslovno-matematičke gimnazije, a još je gore što već drugu godinu za redom drvoprerađivački smjer, odosno zanimanje stolar, bilježi potpuni pobačaj jer kraj broja upisanih stoji tužna i ružna brojka – nula. Ništa bolje nije ni u Čabru gdje ukupan broj novih srednjoškolaca nije prešao čak ni dvoznamenkastu brojku (!), a najzadovoljniji mogu biti u Moravicama gdje je pojam nula vezan uz svaki ponuđeni smjer nepoznanica. Štoviše, za neke smjerove traži se mjesto više!

Zanimljivo je pri tome da su Moravice u odnosu na tri goranske srednjoškolske sredine najmanje i jedine nemaju status grada! Također, Moravice nemaju gimnaziju, a Čabar i Delnice imaju. No, zato Moravice imaju tradiciju i kvalitetu specijalizirane škole za željezničarsku struku, a još je bitnije da su posljednjih desetak godina puno uložili u najkvalitetniju CNC opremu vezanu uz strojarsku struku što budući srednjoškolci itekako prepoznaju pa upravo ova dva strukovna usmjerenja moravičkoj Željezničko-tehničkoj školi donose broj novih srednjoškolaca koji jamči da će svi uposleni u toj ustanovi i dalje imati posla. U Moravicama su, dakle, igrali na kartu tradicije i stvaranja što kvalitetnijih uvjeta strukovnih škola i pogodili, jer baš to najbolje su pozivnice budućim srednjoškolcima.

U Čabru i u Delnicama tradicija je ponajprije gimnazija čiji smjerovi će, zbog sve manjeg broja djece, biti sve manje i manje popunjeni pa je nužno početi tražiti nove programe koji bi privukli buduće srednjoškolce. Nije da ih nema jer ako svake školske godine s područja Gorskog kotara desetak pa i više učenika odlazi u ugostiteljske i slične škole u Opatiji ili Crikvenicu, ako je sve više onih koji bi rado u šumarsku školu, onda je jasno da bi takva usmjerenja značila rast broja srednjoškolaca u goranskim srednjoškolskim ustanovama. I tu se, u stvari, javlja trenutačno nepremostiv problem vezan uz aktualne zakonske odredbe po kojima je za otvaranje novog smjera potreban toliki broj učenika i takvi uvjeti da ih niti jedna goranska srednja škola ne može ispuniti. Naravno, oni koji striktno poštuju zakone na to će hladno reći kako to znači da takva škola Goranima i nije potrebna jer za nju nema dovoljno interesa. No, nije li paradoksalno da za, primjerice, otvaranje ugostiteljsko-hotelijerske škole ili smjera, Delnice moraju poštivati potpuno iste uvjete kao turistički daleko razvijeniji Poreč ili Split?

Odgovor je, dakle, u posebnim kriterijima koji bi morali važiti za goransko i slična ruralna i bijelom kugom napadnuta područja Hrvatske. Broj učenika po razredima u bilo kom smjeru nužno bi morao biti manji u odnosu na opća pravila, jer Gorski kotar odavno ne živi po općim pravilima, ako ikada i jest. Goranima su u svim segmentima nužni posebni kriteriji i olakšice želi li se uopće sačuvati ljude na ovim prostorima. Puno bi toga – između ostalog i odredbe o manjem broju učenika po razrednom odjeljenju – mogao riješiti Zakon o brdsko-planinskim područjima kojeg, na žalost, i dalje nema pa nema. A dok ga ne bude, i dok ne bude jednog zaštitničkog odnosa prema području kojemu je zaštita nužna – događat će se broj pada učenika u svim pa i u goranskim srednjim školama čija je budućnost potpuno neizvjesna i nije nemoguć scenarij po kojem će za koju godinicu neki činovnik iz metropole konstatirati kako, primjerice, ta i ta goranska srednja škola nema dovoljan broj učenika i treba je – zatvoriti.