Na jedan je način šteta što u terminologii književne teorije ne postoji pojam ljubavna knjiga. Jer, kad bi postojao, itekako bi ga se moglo vezati uz knjigu Josipa Štimca »Željeznica u srcu Gorana«. Naime, prva knjiga ovog inženjera željezničkog prometa je baš to – ljubavna knjiga posvećena nekim ljubavima njegova života – obitelji, zavičaju i željeznici. Da će u knjizi biti ljubavi nagovještava već i naziv knjige koji aludira ponajprije na emotivnu povezanost Gorana (preciznije, velikog broja njih, Brodmoravičana posebno) sa željeznicom koja je znatnom dijelu Gorskog kotara donijela razvoj, posao i napredak. No, naslov je tek priprema za tekst koji na čak 551 stranici svjedoči o velikoj količini ljubavi i poštovanja koje je autor gajio i gaji prema tri temeljne spomenute teme njegove opsežne knjige.

Sjećanja na…

Svoje ljubavno pismo profesiji željezničara, obitelji i brodmoravičkom kraju Štimac počinje opsežnom (oko 140 stranica) štorijom o svim željezničarima u obitelji Štimac, i to od 1914. godine kad je počela veza Štimčevih sa zanimanjima vezanim uz željezničarsku struku, pa do današnjih dana kad, za sada, tradiciju željezničarstva u obitelji Štimac uspješno nastavlja Josipov sin Goran. Slijedi potom emotivno možda najdojmljiviji trernutak knjige, a to su priče o tragično završenim životima dvadesetak željezničara s brodmoravičkog područja. Još je obimnija cjelina »Riječju i slikom o našim željezničarima koje nismo zaboravili« u kojoj su također sačuvana sjećanja na niz željezničara s brodmoravičkog područja. U cjelini »Iz arhiva povijesnih dokumenata, radova i fotografija« zahvaćeno je u spomenute izvore te čitatelju predočen niz zanimljvosti iz željezničarskog života, da bi potom u cjelini »Naši željezničari – likovni umjetnici i fotoamateri« bio zahvaćen i taj vid djelatnosti nekih od Gorana obiteljski ili strukom vezanih uz željeznicu. U predzadnjoj cjelini nazvanoj »Prigodna obilježavanja na temu željeznice« progovoreno je o nekima od priredaba kroz koje je u povodu raznih obljetnica odana počast povijesti željeznice na goranskim i prostorima Primorsko-goranske županije, a završna cjelina nazvana »Povijesni fotoalbumi i radovi« zamišljena je kao svojevrsni kolaž raznih događaja (željezničke nesreće, izgradnja podvožnjaka, obnova željezničkog mosta…) te školskih literarnih i likovnih radova.

Pitko i čitko

Štimac piše pitko i čitko pokazujući kroz svaku stranicu kako izvrsno poznaje željezničarsku struku u rasponu od pregledača pragova do inženjera i rukovodilaca. Kad se tome doda činjenica da Štimac bira zanimljive priče i progovara o nesvakidašnjim životnim sudbinama, onda je jasno da se knjiga, posebno kod onih koji su znali ljude o kojima autor priča, čita s velikim zanimanjem. Naravno, knjigu mogu čitati i oni koji veze nemaju s Brod Moravcama i Gorskim kotarom. Naime, Štimčeva »Željeznica u srcu Gorana« u svojoj je srži vrlo dojmljiv prikaz jednog dijela goranske povijesti, točnije onog vezanog uz željeznicu i sve ono što je gradnjom te prometne trase Gorski kotar dobio. Pritom, a to u uvodu autor i napominje, nisu u prvom planu tehnički i ostali stručni podaci vezani uz željeznicu, već je naglasak stavljen na ljude i njihove sudbine, na obiteljski život, na ljepote i tragedije koje su se događale generacijama i generacijama goranskih, posebno brodmoravičkih željezničara. Najbitnija je u tome svemu, logično, obitelj Štimac koja od 1914. godine pa do ove 2026. godine broji 27 ljudi direktno vezanih uz rad na željeznici! No, pišući tu svojevrsnu obiteljsku kroniku Štimac je nadišao granice osobnog pa je govoreći o svojoj obitelji progovorio, u stvari, o bitnom dijelu povijesti svog zavičaja. Baš zbog toga, ali i zbog itekako očite ljubavi, poštovanja i strasti prema željeznici, zavičaju i vlastitoj obitelji, ova je knjiga najljepši mogući spomenik koji je Josip Štimac podigao sebi i svojima, svom zavičaju i zvanju željezničara koje je sudbinski određivalo živote njegove i mnogih drugih obitelji prekrasnog brodmoravičkog kraja.

Knjiga satkana od 551 stranice sjećanja

Brat Štimčevog djeda, Anton, imao je sedam sinova i svaki od njih bio je – željezničar! Ovakvih i brojnih drugih sličnih podataka može se iščitati iz 551 stranice obimne knjige obogaćene s čak 1074 fotografije i preslike raznih dokumenata. Prateće tekstove o knjizi napisali su Dražen Brajdić, predsjednik Etno udruge Turanj koja je izdavač ove knjige, dr. sc. Dražen Kaužljar, urednik ove knjige te Erik Šneler, recenzent koji, između ostalog, konstatira kako je ovo djelo »odmak od klasičnog stručnog pripovijedanja o aspektima željeznice kako bi nas svojim toplim načinom pripovijedanja uvukao u intimni i zaboravljeni život nekih već davno preminulih željezničara.«