Knjiga je nastala iz čiste ljubavi i velike želje da svom zavičaju, svojoj obitelji i svojoj profesiji odam poštovanje kroz njezine stranice. Sretan sam, ponosan i zadovoljan učinjenim, rekao nam je tijekom razgovora o knjizi »Željeznica u srcu Gorana« njezin autor Josip Štimac, naglasivši kako donedavno nije ni razmišljao o pisanju knjige.

– No, marljivo sam godinama prikupljao predmete, fotografije, dokumente te slagao tekstove o različitim dijelovima povijesti željeznice na ovim našim prostorima. Prije dvije i pol godine u Brod Moravicama je slavljeno 150 godina željezničke pruge Rijeka – Karlovac, a ja sam bio jedan od onih koji su, budući da su upoznati s tom tematikom, govorio o povijesti željeznice i željezničarima. Nekako u to doba bio sam s istom tom tematikom stoljeća i pol povijesti željeznice na ovim prostorima i gost Društva inženjera i tehničara HŽ-a i tamo mi je nakon predavanja u Gradskoj knjižnici u Karlovcu, moj prijatelj i predsjednik Tomislav Prpić predložio kako bih sve to što sam prikupio i što znam trebao ukoričiti, odnosno objaviti knjigu i da bi naprosto bilo šteta da se sve to saznanje o željeznici i željezničarima zaboravi ili naprosto propadne.

Foto Marinko Krmpotić

Motivacija

Njegove su me riječi motivirale. Počeo sam razmišljati o tome da će puno od toga što sam skupio, od predmeta, dokumenata i fotografija, možda za dvije-tri generacije biti zaboravljeno. Možda naši nasljednici u svom tom, za mene velikom bogatstvu, neće vidjeti ništa vrijedno ni značajno. Možda će im to biti nezanimljiva i predaleka povijest, možda će sve to – baciti. I zato, ponajprije iz želje da to sačuvam, ja sam krenuo u pisanje knjige u kojoj su na 551 stranici smještena 1074 dokumenta i fotografije pa sada, to sigurno ne može i neće biti bačeno. Uz to, motivirala me je i činjenica da u svekolikoj bogatoj literaturi o željeznici i željezničarima ima jako malo priče o – ljudima.

Privatna arhiva obitelji Štimac

Naime, brojni su se autori knjiga o željeznici uglavnom fokusirali na tehničke podatke pa se moglo saznati puno toga o prugama, lokomotivama, vagonima, prometu…, ali po mom sudu malo preskromno o ljudima. Po meni se unutar svega pisanog o željeznici, premalo pisalo o željezničarima, o njima koji su sve to stvorili, održavali, razvijali, voljeli i cijeli život uz željeznicu proveli, o njihovom teškom i napornom radu i o njihovim sudbinama, pri čemu su mnogi i tragično stradali ili postali trajni invalidi.

Privatna arhiva obitelji Štimac

Željezničarska obitelj

Naravno, u knjizi sam krenuo od vlastite obitelji kojoj je željezničarstvo sve. Naime, od 1914. godine pa do ove naše 2026. godine čak 28 članova moje obitelji bilo je poslom vezano uz željeznicu! Od tog ukupnog broja mojih željezničara, njih 17 je nosilo prezime Štimac, devet smo željezničara imali po majčinoj liniji (Štajduhar i Cividini), a priključila su nam se i dva zeta (Žic i Brajdić). Bilo je i drugih takvih obitelji i uz svaku je vezana neka zanimljiva, često i tragična priča jer su zanimanja vezana uz željeznicu vrlo opasna i znao se puno puta dogoditi najtragičniji ishod, dakle smrt, ili neki oblik invaliditeta. Moj pradjed koji je otpočeo našu obiteljsku sagu o željeznici počeo je te 1914. kao prvi željezničar, a i prvi invalid u našoj obitelji. Jedan je njegov sin (brat moga djeda Augusta) primjerice, imao sedam sinova i svi su bili – željezničari. Takve sam i slične obiteljske priče i nesvakidašnje životne sudbine želio »uhvatiti« i predočiti ih u mojoj knjizi. Naravno da u knjizi ima i puno podataka vezanih uz stručni pristup svemu vezanom uz željeznicu, ali u prvom su mi planu bili prvenstveno ljudi, željezničari.

Privatna arhiva obitelji Štimac

Od vrata do vrata

Moj rad na knjizi podrazumijevao je obilaske ljudi i obitelji željezničara od sela do sela i od vrata do vrata. Mnogi ljudi brodmoravičkog kraja imaju puno fotografija i dokumenta, ali ih je trebalo naći. Radio sam oko dvije i pol godine, što na prikupljanju i razvrstavanju fotografija, dokumenata i ostalog materijala, što na samom pisanju, toliko i na uobličavanju knjige. No, nije mi žao jer su reakcije i kritike čitatelja, a posebice željezničara ili članova njihovih obitelji, više nego izvrsne. Dogodilo mi se da mi je jedna od čitateljica rekla kako je uzela knjigu i otvorila je nasumice točno na stranici gdje je slika njezinog oca! Najprije sam se isplakala, a onda išla čitati pa sam opet plakala, rekla mi je ta žena.

Privatna arhiva obitelji Štimac

Takvih je reakcija bilo kako čujem puno, a i sam sam, priznajem, znao pustiti suzu pišući ovu knjigu o meni predragom kraju i ljudima iz tog mog divnog zavičaja, ponajprije željezničarima, govori Štimac.

Na pitanje što dalje, kaže kako su mu se nakon pojave knjiga počeli javljati ljudi s novom brojnom dokumentacijom i fotografijama.

– Primjerice, pojavio se jedan iznimno važan dokument koji bih, da sam ga imao, sigurno stavio na prve stranice ove knjige. Tu je i niz drugih materijala pa je očigledno da bi se mogao raditi neki dodatak knjizi ili nešto slično.

Privatna arhiva obitelji Štimac

No, tu treba računati da mi je već 88 godina, tu treba imati u vidu da sam knjigu počeo pisati bez naočala, a završio s njima! Ipak, nikad ne reci nikad. Jer, i taj materijal prikupljen po objavljivanju knjige iznimno je vrijedan i nikako ne bih htio da propadne, nestane i bude zaboravljen, zaključio je Josip Štimac.

Razočaranje

– Nažalost, na kraju moram reći da sam razočaran i gotovo ogorčen nezanimanjem čelništva moje lokalne samouprave Općine Brod Moravice za projekt izdavanja ove knjige. Općina u kojoj je zanimanje željezničar najčešće, općina koju su gradili i na svojim plećima »nosili« željezničari gotovo 150 godina, općina u kojoj su najveći broj kuća izgradili željezničari i u kojoj je u svakoj od tih kuća bilo po dva i više željezničara, nije pokazala ama baš nikakvo zanimanje, a kamoli potrebu da pripomogne u realizaciji ove knjige. Čelništvo naše općine čini se nije svjesno jedne značajne činjenice i »rekorda« koji naša općina drži.

Vrlo važan i nezamjenjivi kulturni i povijesni faktor u našoj općini je Etno udruga Turanj, udruga koja je pored očuvanja brodmoravičkih starina glavni i gotovo jedini nositelj kulturnih događanja. Između ostalog, ta se naša udruga bavi i nakladništvom tako da je pod njezinim pokroviteljstvom u zadnjih 10 godina ugledalo svjetlo dana 12 vrlo vrijednih povijesnih i dokumentarnih knjiga. Ako sagledamo činjenicu da naša općina ima oko 600 stanovnika, jednostavnim računom dolazimo do podatka da je u tom razdoblju svaki pedeseti stanovnik napisao jednu knjigu. Takav prosjek nema ni jedna općina u našoj županiji a može se slobodno reći da se time ne mogu pohvaliti ni gradovi kao Rijeka i Zagreb. U tim okolnostima naša općina ove godine toj vrijednoj i jedinstvenoj udruzi dodjeljuje svega 500 eura što je, slobodno napišimo, »socijalna pomoć«. U zadnjoj podjeli sredstava općine udrugama prema raspisanom natječaju javila se i udruga Turanj s molbom za pomoć pri financiranju lokalne književnosti, spisateljstva i kulture na što je, čini se, bez većega razmišljanja došao negativan odgovor općine koja je ukupno za te potrebe ovaj put izdvojila nula centi.

Zahvala

– Trebalo je prikupiti više od 12.000 eura za troškove tiskanja knjige, a to nije bilo lako učiniti. Zato bih posebno zahvalio pojedinim javnim tvrtkama HŽ-a kao što su HŽ-Infrastruktura, HŽ-Pružne građevine, Tvrtke Cenoza promet i tvrtka E5 iz Rijeke, Etno udruzi Turanj iz Brod Moravica te dobrim ljudima kao što su Željko Mihaljević koji je iz raznih izvora osigurao najveću količinu potrebnih sredstava. Tu je svakako i bitno spomenuti darivatelje, moje prijatelje iz djetinjstva Apaša (Željka Arbanasa iz SAD-a), Vickija, moga ujaka (Ivana Štajduhara) iz Karlovca, Josipa Karnelutija iz Rijeke te stručnog, maštovitog i nadasve tolerantnog i strpljivog Ronija, vrhunskog grafičkog urednika ove knjige. Hvala svima!

U slozi je boljitak

Običan smrtnik stječe dojam da naša uprava općine i Udruga Turanj, dva najjača čimbenika na geografskom području naše općine, izabrana po volji naroda funkcioniraju kao dva ovna na brvnu i iz nekih osobnih razloga rade u svrhu zaštite svoga ega, a na štetu onih koji su ih izabrali. Šteta! Ujedinjenim snagama, zajedničkim složnim radom, međusobnim razumijevanjem i tolerancijom mogli bi još mnogo toga vrijednog podariti našim ljudima i našem dragom kraju, rekao je Štimac.