Čabarski škripavac, sir s medvjeđim lukom, svježi sir s vrhnjem, jogurti, polutvrdi sir Činkel – navedene vrste sireva glavni su aduti OPG-a Pintar, poznatog čabarskog obiteljskog gospodarstva čiji sirevi posljednjih desetak godina redovno na međunarodnoj smotri »Dobrote slovenskih kmetij« osvajaju zlatne medalje, što je čista potvrda vrhunske kvalitete. Potvrđuje to i činjenica da svih petstotinjak kilograma sira kojeg prosječno mjesečno proizvede OPG Pintar, bez poteškoća nađe put do kupca. Najviše na tržnici u Delnicama četvrtkom, ali i na kućnom pragu u Čabru te na lokacijama u Rijeci na koji stiže ponedjeljkom. Nagrade u Sloveniji, tržište u Hrvatskoj, a najzaslužnije za sve su – dvije sestre! Nedvojbeno zanimljivo. Evo priče…

Sestre koje se tako uspješno bave stočarstvom na čabarskom području su Anita Pintar i Andrea Tomazini. Od djetinjstva su vezane uz proizvodnju mlijeka jer su i njihovi roditelji Nikola i Nada imali kravice, a do bitne promjene u poslovanju, priča nam Anita Pintar, došlo je 2006. godine.

Težak početak

– Cijena mlijeka tada je jako pala i jednostavno više nije ni na koji način bilo isplativo baviti se samo prodajom mlijeka. Ja nisam bila zaposlena, suprug je imao posao, a imali smo i troje djece i novca je trebalo. Odlučili smo da ćemo ući u preradu mlijeka u mliječne proizvode jer je tu postojala mogućnost zarade. Naravno, taj prijelaz nije bio lagan jer je trebalo po svim zakonskim odredbama izgraditi i urediti siranu. Suprug Branko bio je glavni za fizičke radove, a u tom su nam početku puno svojim savjetima pomagali Savjetodavna služba i Centar za brdsko-planinsku poljoprivredu. Surađivali smo i sa slovenskom Savjetodavnom službom, a od stručnjaka savjetima su nam tada jako puno pomagali Predrag Janeš, Samir Kalit i Anđelka Pejaković. Korak po korak smo napredovali, učili se i razvijali, a sirevi koje smo radili bili su sve bolji i ljudi su ih sve više kupovali. Danas sve to izgleda daleko, ali u početku je zaista bilo teško i sjećam se da sam onih prvih dana, kad sam morala s prozvodima na teren, znala i plakati jer ne znaš kamo ideš, hoćeš li prodati, kako će to sve skupa biti… Tada još nismo imali stalne kupce, u Čabar je rijetko tko dolazio i ako si što želio prodati, morao si sjesti u auto, pa Delnice ili Rijeku, priča Anita iza koje su tisuće kilometara terena, a kad govori o budućnosti, njezina je vizija daljnji blagi razvoj OPG-a.

Anita Pintar u sirani OPG Pintar

– Oko kuće u Čabru imamo veliki voćnjak starih sorti jabuka i krušaka i već radimo sokove, pekmeze, kremice, čajeve, čips od jabuka i krušaka, sirupe od ljekovitog bilja poput bazge, mente, stolisnika, kopriva i borovih iglica. Sve što se nalazi u prirodi nastojim preraditi, a i tu je zanimanje veliko, pa gotovo sve te proizvode prodamo na kućnom pragu. Plan nam je napraviti kušaonicu kako bismo ovdje privukli što veći broj ljudi i pojačali prodaju na kućnom pragu, a želja nam je da napravimo i dva-tri apartmana jer vjerujem da bi bilo interesa za boravak kod nas, govori Anita, naglašavajući kako je proizvodnja i prodaja sireva i ostalih mliječnih proizvoda samo pola posla.

Nova generacija

Ona druga polovica je proizvodnja mlijeka za što je zadužena njena sestra Adriana Tomazini koja uz sina Željka u Gornjim Vrhovcima brine o proizvodnji mlijeka, odnosno o petnaest krava, dvije junice i dva telića.

– Sav posao u početku je radila Anita, ali je brzo postalo jasno da ona ne može sama voditi i brigu o stoci i o sirani. Tada sam se priključila i ja i sad je to dio posla moje obitelji, ponajprije mene i sina Željka. Nije mi teško jer volim životinje, a onaj tko voli životinje zna da se o njima treba brinuti. S poslom krećemo u sedam ujutro i radi se gotovo cijeli dan, bez blagdana i nedjelje. Tehnički smo dobro opremljeni aparaturom za mužnju, imamo i dovoljno kvalitetnih oko devet hektara naših pašnjaka, a želja nam je napraviti novu štalu, ali sve to jako puno košta, a na natečajima za EU fondove traži se svašta. Dok je Željko bio u školi nije se mogao kandidirati jer se ne bavi poljoprivredom. Sad kad se bavi poljoprivredom i vlasnik je OPG-a ne može dobiti jer – nema radnog iskustva! A radi cijeli život na farmi, od desete godine, primjećuje Adriana nezadovoljna krutim odredbama EU natječaja.

Idila

Željko Tomazini s nepune 22 godine odlučio je nastaviti obiteljski posao, a svojevrsna nagrada stigla je od majčine sestre Anite koja mu je povjerila mjesto vlasnika OPG-a Pintar kojem je ona do tog trenutka bila na čelu. Željko kaže kako je logično da se odlučio baviti stokom.

– Pa ja od malena radim sa životinjama i to volim. Počeo sam s djedom i bakom, drago mi je da se mama i njena sestra time bave i bilo bi mi žao da se to ne nastavi. Naravno, volio bih da imamo više krava, bilo bi i financijski isplativije, ali prostora za širenje pašnjaka baš i nema, pa ćemo, za sada, ostati u ovim okvirima koje ćemo nastojati poboljšati te proizvoditi što kvalitetnije mlijeko kako bi i naš sir bio što bolji, smatra Tomazini, novi vlasnik OPG-a Pintar.

Svi rade

Za brigu o kravicama koje osiguravaju super kvalitetne sireve OPG-a Pintar treba oko 100 tona sijena.

– Zasad uspijevamo osigurati količinu, ali kvaliteta je problem jer su površine male i kad na nekim livadama napravimo zadnje otkose ta trava više nema onu pravu kvalitetu. Najbolja je mlada trava koje nema uvijek onoliko koliko bismo mi željeli. Kad je košnja pomažu nam svi – sestra Monika, šogor, budući zet, pripomognu i baka i djed tamo gdje mogu. Ma, za svaku košnju treba jako puno ljudi, posebno kad su vremenske prilike poput ovogodišnjih kad je dugo vremena bilo loše vrijeme pa moraš dok traju lijepi dani što više napraviti, kaže Željko.

Na upit o tajni kvalitete čabarskog škripavca Anita odgovara kako nije riječ o tajni, već o tradicionalnoj izradi sira u koju je nju i sestru davno uputila njihova baka Marija.

– Ona nas je kao djevojčice čuvala i učila raditi puno toga, između ostalog i sir koji je, sjećam se, bio fantastičan. Kad sam kretala u ovaj posao, željela sam da moj sir bude baš onakav kakav je bio sir moje bake Marije. Drago mi je da sam uspjela jer taj okus koji naš sir ima je isti onaj okus sireva koje smo Adriana i ja jele kao djevojčice. Sve je to rezultat onog što je mene i sestru učila baka, a mi smo tu dodali, po savjetima struke, samo neke manje elemente, zaključuje Anita.

Od talijanskih zidara do goranskih stočara

Iz prezimena Tomazini vidljivo je talijansko podrijetlo obitelji. Potvrđuje nam to Anita koja govori kako su njihovi preci došli u susjedni slovenski gradić Osilnicu kao zidari, a prezime je tada imalo dva z.

– No, čim su se preselili na područje Čabra to drugo z je ispalo i ostalo je Tomazini. Nakon zidarstva članovi naše obitelji bavili su se i bave stočarstvom i proizvodnjom mlijeka, a sestra Adriana nekoliko je godina imala i kafić »Činki bar«, objašnjava Anita.