Stižu nove nevolje koje generira nedovoljno razrađeno, nefleksibilno i u konačnici nepošteno postavljanje cijena odvoza otpada od strane riječke Čistoće. Da priča bude do kraja birokratski dorađena, pobrinule su se još neke institucije, dok je žrtva dakako – nemoćni građanin. U konkretnom slučaju, s kojim smo detaljno upoznati, riječ je o stanovnici Općine Čavle koja također posluje s Čistoćom. Korisnica je, bez ikakvih prijašnjih opomena ili kazni, potpuno dakle neinformirana dobila – ovrhu za neplaćanje odvoza miješanog otpada kojeg nije ni bilo. Ovršena je za uslugu koju nikad niti je tražila, niti je konzumirala!

– Krajnje je nepošteno od nas, korisnika usluge Čistoće koji imamo privatne kuće tražiti da se svakog tjedna preda na odvoz “miješani otpad”. On se naime naplaćuje za svaki tjedan u godini dok su moja, ali iskustva velike većine mojih susjeda sasvim suprotna – odvoz “miješanog otpada” nam je potreban vrlo, vrlo rijetko. Zbog čega? Iz jednostavnog razloga jer kao odgovorni stanovnici svoje općine, županije i države strogo vodimo računa o selektiranju otpada. Kako je naime poznato imamo tri vrste spremnike u koje odlažemo plastični te metalni otpad i onaj papirnati. Kad to učinimo ostaje nam biološki, da ga tako nazovem, otpad koji nastaje primjerice kod pripreme hrane – ljuske od krumpira, luka, mrkve, kore od mandarina, banana, ljuske od jaja i sličnog što mi uredno odnosimo u vlastite kompostere gdje pripremamo zemlju za vrtove. Samim time jasno je da tog miješanog otpada imamo minimalno, ma možda za jedno odvoženje mjesečno. Više ga imaju obitelji s malom djecom zbog pelena, ostali minimalno. Ali ne, nama Čistoća naplaćuje, bez obzira izložili ili ne taj spremnik na pražnjenje, jednom tjedno. Pobunila sam se protiv toga, no umjesto da kako priliči civiliziranom, demokratskom i nadasve pravnom društvu i sustavu da uspostavimo komunikaciju – meni stiže ovrha! Ponavljam, Čistoća nam naplaćuje uslugu koju nije obavila! Umjesto da se naplaćuje prema realnom broju odvožnje, oni uvode svoj harač, istaknula nam je stanovnica Čavli koja je u ovom slučaju potaknula i borbu za – pravnu državu.

Potpuno je u pravu jer zahvaljujući svom odnosu prema otpadu zaslužuje nagradu, nikako ne kaznu. Nekad se naime sav “miješani otpad” tretirao – smećem. Razvojem društva i ekološke svijesti došli smo do spoznaje, čemu učimo i djecu u školama, da otpad ni u kom slučaju nije – smeće. Smeće je samo ono što ostaje kad se otpad pedantno i odgovorno razvrsta. Kako je u slučaju naše čitateljice riječ o osobi koja ima i tu mogućnost da skoro sve dijelove “miješanog otpada” kompostira, dolazimo do idealne situacije u kojoj ona skoro da i ne proizvodi – smeće. Ali umjesto nagrade, stiže joj – brutalna ovrha. Istina, kako i sama ističe, možda joj je Čistoća slala opomene i kaznu, ali one do nje nikad nisu stigle. Tko je kriv? Možda pošta za koju znamo da je upravo u takvim problemima, no to je neka druga, iako slična, priča.

No, vratimo se mi Čistoći i otpadu. Kroz vrijeme se pokazalo kako miješani otpad u nemalom broju odgovornih domaćinstava i ne postoji. Nije dakako riječ o ljudima koji su bili paušalno optuženi kako svoj otpad poput kukavičjeg jajeta odlažu uz tuđe “baje” da bi se na taj način oslobodili plaćanja otada – već o ljudima koji ekologiju shvaćaju i žive na način kako to ona i zaslužuje. Jer, koliko da to da zbog uvijek iste ideološke politizacije društva nedovoljno jasno  vidimo, realno smo najbliži definiciji kako smo – civilizacija smeća. Tu tvrdnju temeljimo i na činjenici da je daleko najveća količina otpada što se prikuplja ona – plastičnog sastava. Papir je u velikom uzmaku, plastika je ta koja će nas doslovno “pojesti”. Jedan od najvećih generatora plastičnog otpada su – trgovine prehranom. Kako bi smanjile broj radnika i povećale profite, neke od njih sve trpaju u plastičnu ambalažu. Salamu, meso, trajni kruh, voće i povrće, da o deterdžentima u XXXL pakiranju i ne govorimo. No umjesto da se razradi sustav povrata, kao u slučaju boca, tog otpada onima koji ga proizvode – i sasvim sigurno naplaćuju kupcima –  idemo linijom manjeg otpora i – kažnjavam građane. Čistoća, kojoj u čitavom tom kaosu koji proizvodi “civilizacije smeća” također nje jednostavno raditi, u pronalaženju modela optimalnog poslovanja naplaćuje i ono – što ne odveze. Kao da platite prazni spremnik goriva, praznu vrećicu kruha, bocu vina a unutra ništa,…

Krajnje je vrijeme da se s ovim problemom najozbiljnije “uhvate” i najviši organi upravljanja jedinicama lokalne samouprave. Ne činiti, ne rješavati problem tamo gdje nastaje – a ponavljamo kako su trgovine najveći generator otpada i to plastičnog – ali zato mrtvi-hladni naplaćivati građanima svoju nemoć i nebrigu u preregulaciji rješavanja problema uistinu je na razini “reketa”, silovanja i sličnih neciviliziranih radnji što se  tradicionalno poduzimaju s pozicija moći. I da – za početak preobrazbe harača u realnu naplatu moralo bi se vratiti novac svima koji su ovršeni zbog neplaćanja usluge koju nisu ni – konzumirali.