Znanost je u hrvatskim medijima uistinu vrlo rijetka pojava. Pojavi se tu i tamo, više u naznakama, baš poput Higgsovog bozona – zaslužnog za jednu od krajnje rijetkih prilika kad su hrvatski znanstvenici dobili gotovo sve naslovnice u zemlji, a da razlog tome nije bila kakva malverzacija na fakultetu ili otkriće »eliksira života«. U Hrvatskoj, zemlji u kojoj godišnje doktorira više od tisuću osoba, znanstvenike – koji eto imaju čak i papirnatu potvrdu da spadaju među najobrazovanije i najinteligentnije ljude u zemlji, i dalje rijetko tko što pita. Osim nekoliko, ali zaista nekoliko izuzetaka, rijetko ćete ih vidjeti kako na tv-u uz političare razglabaju o problemima, u novinama pojašnjavaju svoje rezultate ili se pak bune na minijaturni budžet koji se odvaja za znanstvena istraživanja. 

    Šira javnost o hrvatskoj znanosti i znanstvenicima i dalje češće može zaključivati na temelju natpisa o korupciji ili fantomskim radnim satima na pojedinim institutima, umjesto po rezultatima. Ne čudi stoga što ni političari ne guraju pretjerano znanost na liste svojih prioriteta, a »link« između znanosti i razvoja industrije i gospodarstva mnogima i dalje ostaje apstraktan pojam. 

   Bez javne hvale

No, iako mediji zasigurno tu snose svoj dio krivice, što drugo zaključiti no da ona ipak najvećim dijelom leži na samim znanstvenicima i njihovim institucijama koje se i onda kad imaju čime, vrlo rijetko javno pohvale. Higgsov bozon na trenutak je javnost, pa i političare podsjetio da imamo znanstvenike koji ravnopravno doprinose i najvećim svjetskim projektima, no malo tko i dalje zna da radovi hrvatskih znanstvenika u najutjecajnijim svjetskim časopisima danas više nisu iznimke. Čak i ako objave u časopisima poput Nature i Science, što se svuda po svijetu smatra vrhuncem znanstvene karijere, u Hrvatskoj ponekad uopće ne dospiju ni do specijaliziranih znanstvenih rubrika, a šira javnost nema pojma da se u mjerilima povijesti upravo dogodilo nešto otprilike tisuću puta važnije od prelaska Modrića u novi klub ili presude Čačiću. 

    – Ima trenutaka kad neka velika otkrića zasluže globalnu medijsku pažnju, kao što je to bio ljudski genom prije desetak godina i kao što je to sad potraga za Higgsom. No istina je da mi u Hrvatskoj nemamo sustavan način upoznavanja medija koji onda mogu prenijeti široj javnosti o našim dosezima i uspjesima, niti postoje jasni kriteriji kad koji doseg zaslužuje da se usmjeri prema medijima, a kad ne. Neki naši znanstvenici su jako samozatajni, i uopće se ne zamaraju time hoće li završiti u medijima, a neki drugi su manje samozatajni, pa medijski prostor ponekad zauzimaju i oni znanstveni rezultati koji možda to ne zaslužuju u takvom obimu, dok neki vrhunski rezultati objavljeni u najcjenjenijim svjetskim časopisima ostanu posve nezapaženi, priznat će prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, rektor Sveučilišta u Zagrebu. 

    – Dugo godina istraživačka aktivnost, organiziranje znanstvenih projekata, sve do nabavke opreme i potrebnih ulaganja nisu bile ovlasti Sveučilišta, već Ministarstva koje je neke stvari dogovaralo čak izravno i s voditeljima projekata. U toj konstelaciji nismo na Sveučilištu razvijali ono što smo mogli,uz ostalo i sustavniji način prezentacije svih značajnih rezultata medijima, tvrdi Bjeliš dodajući da je sad vrijeme da se stvari »uravnoteže«. Zagrebačko Sveučilište se prošle godine napokon našlo na famoznoj »šangajskoj« listi 500 najboljih sveučilišta u svijetu koja se ponajviše sastavlja upravo po objavama u prestižnim časopisima i broju citiranja pojedinih radova, što je, kaže nam rektor, zapravo premašilo sva očekivanja. 

    – S financiranjem znanosti je trenutno doista teška situacija, vrlo dramatična zapravo i najviše pate istraživački projekti. Zadnje što sam mogao očekivati je da se nađemo na toj listi, pojašnjava Bjeliš priznajući da je javna promocija važan faktor u promjeni percepcije javnosti prema znanosti.   

Krivi pristup

  Rektor Sveučilišta u Rijeci prof. dr. sc. Pero Lučin također smatra da je lako premalo znanstvenih tema u medijima koje prikazuju pozitivna postignuća. 

    – Na Sveučilištu u Rijeci smo imali nekoliko vrhunskih rezultata koji nisu bili popraćeni, osim uglavnom u Novom listu, a generalno je znanost prilično loše popraćena. Jednim dijelom su sigurno krive institucije i sami znanstvenici, no i razina interesa medija je prilično niska i često se i onda kad naši ljudi pokušavaju plasirati nešto u medije, to ne doživljava osobito važnim. Istina je, rijetko se događaju rezultati razine Nobelove nagrade, no ima jako puno istraživanja koja su također bitna za razvoj zajednice i zaslužuju biti prezentirana, smatra Lučin također nezadovoljan percepcijom javnosti i politike prema znanosti. 

    – Najbolji primjer su sredstva koja se izdvajaju za znanost, a koja su jednostavno premalena. Ljudi nisu svjesni koji je značaj znanosti u ovako maloj državi, koji je značaj ljudi koji se obrazuju, stječu doktorate, koliko je to bitno za razvoj društva. Velika je pri tome odgovornost znanstvenika, institucija i medija da se to promijeni, jer nama trebaju inovacije u svim društvenim procesima, smatra Lučin svjestan da i samo riječko Sveučilište, i njegovi pojedini fakulteti trebaju poboljšati prezentiranje svojih uspjeha javnosti. 

    Da je velika odgovornost u cijeloj priči oko odnosa javnosti prema znanosti i na samim znanstvenicima smatra pak i novoizabrani ravnatelj Instituta Ruđer Bošković, dr. sc. Tome Antičić. 

    – Hrvatski znanstvenici, za razliku od kolega na zapadu ne smatraju da je njihov dio posla i prisutnost u medijima. No to je u današnje doba potpuno krivi pristup. Oni najčešće ne znaju prikazati znanost na lijep i dostupan način, a ono što je posebno tragično je da često oni znanstvenici koji se i pojavljuju u medijima, to koriste kako bi se javno međusobno svađali. Sve to onda izgleda ružno i neprofesionalno i odbija ljude, navodi Antičić, koji također smatra da u svim tim rijetkim istupima hrvatskih znanstvenika prema medijima ima dosta neujednačenosti, te da bez obzira na slobodu govora, znanstvenici moraju i po tom pitanju preuzeti odgovornost s čime izlaze u javnost. Ljudi poput dr. sc. Vuka Brigljevića, te dr. sc. Ivice Puljaka koji su davali najveći broj izjava za medije povodom otkrića Higgsovog bozona, navodi Antičić, odličan su primjer kako bi trebala izgledati komunikacija znanstvenika prema javnosti. 

    U svijetu znanosti, pojašnjava dalje novi ravnatelj »Ruđera« koji bi uskoro i službeno trebao preuzeti svoju funkciju, situacija se promijenila posljednjih desetljeća, što bi značilo da se čelni ljudi institucija i voditelji projekata danas moraju puno više truditi kako bi osigurali budžet, moraju stalno pisati međunarodne projekte i biti puno više u medijima kako bi bili konkurentni. To je naprosto, tvrdi Antičić, postao dio njihovog posla. 

____________________________

ZNANSTVENA PRODUKTIVNOST

    U 2011. godini hrvatski su znanstvenici objavili 2.439 radova u CC časopisima, dakle grubo rečeno, časopisima koji se smatraju relevantnima u svijetu znanosti. Po broju ovih radova vodeće je Zagrebačko Sveučilište s 1.208 radova u CC časopisima, dok su ih samo znanstvenici s Instituta »Ruđer Bošković« objavili 520. Radovi objavljeni pod adresom IRB-a, prema bazi podataka Web of Science u 2011. godini citirani su gotovo 11. 500 puta, a prema podacima za 2010. godinu broj znanstvenih radova objavljenih s IRB-ovom adresom u časopisima koji spadaju u top 10 posto i top 25 posto časopisa unutar pojedinih znanstvenih područja prema visini faktora odjeka iznosi 69, odnosno 224 znanstvena rada.