Foto: iStock
Veliko Sveučilište Cornell ima za cilj svoj ugljični otisak smanjiti za 100 posto do 2035. godine. Takve je ciljeve teško postići u hladnim regijama poput države New York, jer je za njegove zgrade i laboratorije potrebno preko šest mjeseci zimskog grijanja
povezane vijesti
Kako vrijeme prolazi u svijesti da ćemo daljnjom potrošnjom fosilnih goriva dovesti planet u opasnu zonu zagađivanja, uništavanja ozona i zagrijavanja atmosfere, akademski svijet sve je inventivniji u pronalaženju alternativnih načina proizvodnje i akumuliranja energije.
Najnoviji primjer stiže iz Cornell Sveučilišta u Ithaci, država New York, čiji veliki kampus (imaju preko 20 tisuća studenata), najviše energije troši na grijanje s obzirom da su zime u unutrašnjosti sjeverozapada SAD-a duge i hladne. Naime, Sveučilište Cornell u okviru svog poljoprivrednog fakulteta ima – između ostalog – farmu krava za mlijeko, njih čak šest stotina. Ideja je pretvoriti stočni gnoj u energiju za potrebe grijanja kampusa.
Kako piše SciTech Daily, sveučilište je već uključeno u inicijativu za razvoj obnovljivih izvora energije i usluga, s ciljem smanjenja svog ugljičnog otiska za 100 posto do 2035. godine. Takve ciljeve je teško postići u hladnim regijama poput države New York, jer je za njegove zgrade i laboratorije potrebno preko šest mjeseci zimskog grijanja.
Sveučilište već razvija geotermalni projekt koji osigurava toplinu iz tople vode izvađene 3-4 kilometra pod zemljom. To će osigurati odgovarajuće grijanje na osnovnoj razini, ali to je nedovoljno za vršnu potrošnju u najhladnijim periodima godine.
“Predloženi sustav proizvodit će oko 909 milijuna litara bioplina godišnje”, rekao je autor projekta Nazih Kassem. „To može osigurati 97% ukupne godišnje potrebe za grijanjem u kampusu. Ostatak se može zadovoljiti kupnjom prirodnog plina, povećanjem stada krava na Cornell farmi ili korištenjem otpada hrane od restorana u kampusu za isti proces pretvaranja u plin. ”
Metoda pretvaranja koristi postupak u tri faze, gdje se gnoj prvo biološki probavi s mikrobima da bi se dobio bioplin, smjesa ugljičnog dioksida i metana. Nakon toga slijedi druga faza koja probavljeni gnoj pretvara u vrstu biokrudnog ulja plus tvar zvanu hidrokar, neku vrstu humusa.
Posljednja faza kombinira ugljični dioksid stvoren u prvom koraku s vodikovim plinom dobivenim obnovljivom elektrolizom jezerske vode da bi se generirao obnovljivi prirodni plin. Ovaj konačni proizvod može se upumpavati u mrežu prirodnog plina u državi New York, na približno isti način na koji se električna energija iz vjetroagregata i solarnih panela vraća u električnu mrežu.
