ZAGREB – Hrvatski znanstvenici istražili su nekoliko priobalnih jama i pećina koje spadaju u vrlo rijetke okoliše, a cjelovitost rezultata koje su predstavili u međunarodnom časopisu stavila ih je na prvo mjesto takvih objava u svjetskoj literaturi.

Te pećine i jame, u stručnim krugovima poznate pod nazivom “anhialine”, simbol su “netaknute” prirode, pa je stručnjake nemalo zateklo kad su u jednoj od njih pronašli razine žive slične Kaštelanskom zaljevu, “čuvenom” po svojoj zagađenosti.

Stručnjaci su, međutim, nakon početnog iznenađenja, odbacili zabrinutost jer su pojave tih metala, kažu – sasvim prirodne.

Važno je napomenuti da se radi izuzetnom prirodnom fenomenu i prirodno povišenim koncentracijama, za koje nije odgovoran čovjek, napomenuo je za Hinu jedan od autora članka Vlado Cuculić, istraživač Zavod za istraživanje mora i okoliša Instituta Ruđer Bošković.

Osnovna specifičnost “anhialina”, kojih je do sada uz Jadransku obalu i na otocima pronađeno i djelomično istraženo oko 90, jest da imaju jezerce slatke vode koja je izložena različitim utjecajem mora.

Anhialine su nekada služile stanovništvu kao izvori pitke vode, a danas imaju višestruku okolišnu i znanstvenu težinu, zbog čega njihova istraživanja imaju nemalu važnost.

Voda podzemnog jezera ima promjenjivu slanost, što omogućuje biološku raznolikost i razvoj velikog broja endemskih životinjica, ali istodobno ta jezerca pružaju stručnjacima mogućnost izravnih mjerenja geokemijskih odnosa kakvi vladaju u – dubokom oceanu.

“Anhialine” jame, koje stručnjaci još smatraju i podzemnim estuarijima, kategorizirane se kao jedinstveni tip staništa i najveći broj ih je zaštićen kroz jedinstvenu europsku ekološku mrežu Natura 2000.

U časopisu “Estuarine, Coastal and Shelf Science”, čije će se tiskano izdanje pojaviti u prosincu ove godine, istraživači instituta Ruđer Bošković objavili su nalaze žive, a prethodno i prisutnosti drugih ekotoksičnih metala u Bjejajki i Lengi, priobalnim jamama Nacionalnog parka Mljet.

Bjejajka i Lenga su dvije od pet jama koje su Željko Kwokal, Neven Cukrov, Vlado Cuculić i Marina Mlakar istražili tijekom sedam godina, uz pomoć speleoronioca Hrvatskog biospeleološkog društva Branka i Vedrana Jalžića.

Istražili su još i Urinjsku špilju na Kostreni, Jamu pod Orljakom u estuariju rijeke Krke i Živu vodu na otoku Hvaru.

Istraživanja najslavnije hrvatske „anhialine“ špilje, Šipun u Cavtatu, seže do 1584., što se smatra jednim od najstarijih znanstvenih istraživanja podzemlja na Mediteranu, izvorištu svjetske znanosti i kulture.

U tim jamama i pećinama po prvi put su određene stvarne koncentracije ukupnih i otopljenih tragova metala: žive, kadmija, olova, bakra, cinka, nikla i kobalta.

Dobiveni rezultati pokazali su da se u nekim špiljama toksični metali nakupljaju u vrlo visokim omjerima bez izravnog ljudskog utjecaja, dok u drugima uz izraziti utjecaj čovjeka te koncentracije ostaju niske.

U inače sasvim prirodnom okolišu NP Mljet, stručnjake je iznenadila razina žive u jami Bjejajki, usporediva s vrijednostima jednog od najzagađenijih hrvatskih lokaliteta – Kaštelanskog zaljeva, kao i visoka razina kadmija.

Tijekom i nakon kišnih razdoblja uzorkovanja u siječnju 2009. i 2010. godine, u vodi Bjejajke nađeno je do 3700 trilijuntnih dijelova žive (nanograma žive po litri vode).

Istodobno, u talozima na dnu jame koncentracije žive dosezale su čak 3,3 miligrama po kilogramu, što je i do deset puta više od prosječnih vrijednosti nezagađenog taloga na dnu Jadranskog mora.

Također, u Bjejajki su nađene i značajno povišene koncentracije kadmija (do 0,3 mg po litri vode), što je gotovo dva reda veličine više od obližnje površine morske vode. Razina kadmija u jami Lenga bila je 20 puta manja od one u Bjejajki.

Međutim, po dolasku u laboratorij, stručnjaci su utvrdili da je glavni izvor kadmija i žive u jami Bjejajka – izmet šišmiša, tzv. gauno.

Većina ranijih izvješća u literaturi gauno je opisivala kao izvor otopljenog organskog ugljika, koji je važan za prehranu podzemne faunu. Također, spominjalo je i bogatsvo guana dušikom i fosforom.

Postojalo je samo nekoliko istraživanja koja su se prije ovoga rada sručnjkaka IRB bavila tragovima metala u guanu šišmiša, ali nije bilo članaka koji su govorili o izmetu šišmiša kao izvoru metala u anhialinama i drugim “stratificiranim vodenim okolišima”, napominju autori.

A uzrok svemu su šišmiši vrste mali potkovnjak (Rhinolophus hipposideros). Naime, stručnjaci su utvrdili da je Bjejajka omiljeno sezonsko boravište malog potkovnjaka. Velike količine žive i kadmija, koje bitno utječu na geokemijsku sliku malog podzemnog mljetskog “oceana”, (ne)djelo su tih malih potkovnjaka.

Ali, sve je to prirodno i pod kontrolom, napominju stručnjaci.