Poremećaj pažnje

ADHD je genetski uvjetovan poremećaj. Kako ga dijagnosticirati kod odraslih ljudi?

Hina

Ilustracija iStock

Ilustracija iStock

Neki imaju česte promjene raspoloženja i skloni su naglo prekinuti vezu ili dati otkaz na poslu. Drugi se bacaju na ekstremne sportove



Kad dijete dobije dijagnozu poremećaja pažnje s hiperaktivnošću, poznatog kao ADHD, mnogi roditelji počinju gledati na vlastite emocije i ponašanje drugim očima, a neki se pitaju imaju li možda i oni ADHD koji još nije prepoznat.


“Za mnoge odrasle osobe, dijagnoza ADHD-a postavljena djetetu prvi je poticaj da se i sami testiraju”, kaže dr. Matthias Rudolph, specijalist psihosomatske medicine i psihoterapije.


I to s dobrim razlogom, jer ADHD je genetski uvjetovan, neurobiološki metabolički poremećaj u kojem je mozak preosjetljiv na senzornu stimulaciju. Postoji neravnoteža neurotransmitera dopamina i noradrenalina.




Simptomi ADHD-a kod odraslih mogu uključivati nepažnju, impulzivnost i nisku toleranciju na frustraciju, a ponekad i nemir, zaboravnost i sanjarenje.


Neki oboljeli od ADHD-a obično se ponašaju na temelju svog “osjećaja”, imaju česte promjene raspoloženja i skloni su naglo prekinuti vezu ili dati otkaz na poslu. Drugi se bacaju na sport, osobito ekstremne sportove.


Zlouporaba alkohola ili droga nisu neuobičajeni. “Neki oboljeli od ADHD-a uzimaju lijekove kako bi sami izliječili svoje stanje”, rekla je neurologinja dr. Carolin Zimmermann.


Daljnji simptom je “gubljenje niti”, kako to kaže Rudolph. Mnogi oboljeli od ADHD-a imaju problema sa sustavnim planiranjem dana i često zagube predmete poput ključeva, mobitela i kreditnih kartica.


S druge strane, mnogi se mogu intenzivno usredotočiti na stvari koje smatraju uzbudljivima. Oni su savršeni krizni menadžeri i najbolji su kad se drugi pogube i ne znaju što da učinei. “Zbog toga su mnogi od njih aktivni u umjetnosti ili show businessu, rade u IT-u ili start-up poduzećima”, kaže Zimmermann.


Manje je vjerojatno da će ženama biti dijagnosticiran ADHD nego muškarcima, tvrdi Rudolph, uglavnom zbog prevladavajućih rodnih stereotipa/očekivanja: dječaci su bučni i nemirni, djevojke tihe i sanjive. “Ali ako bolje pogledate, to nije uvijek točno”, kaže on.


Najveća razlika između spolova kada je riječ o ADHD-u, kaže on, jest ta što su muškarci skloni prezentirati svoje simptome izvana i vidjeti svoje loše ponašanje kao krivnju drugih, dok su žene sklone samookrivljavanju pa se kod njih javlja depresija ili tjeskoba.


Osamdeset posto odraslih osoba s ADHD-om ima još neko stanje, a 60 posto ima dva ili više, kaže Rudolph. Među njima su depresija, anksioznost i ovisnosti.


Kad se odraslima dijagnosticira ADHD, kreće liječenje koje se sastoji od nekoliko elemenata. Lijekovi su važni, često nadopunjeni kognitivno bihevioralnom terapijom čiji je cilj pomoći u boljem strukturiranju života. Ostali elementi mogu uključivati radnu terapiju, sport i grupe za samopomoć.