U etiopskom selu Wenchi djeci su donirani tableti, a izgrađena je i solarna stanica kako bi se tableti mogli puniti. Obrazovanje nepismenih pomoću tableta, a bez učitelja, moglo bi postati sredstvo za smanjivanje razlika između bogatih i siromašnih
Tehnologija je, ne prvi put, sredstvo kojim se namjerava eliminirati nepismenost i povećati razina obrazovanja u siromašnim, nerazvijenim državama. U ovom slučaju sredstvo za ostvarenje tog cilja su tableti, a svojevrsni obrazovno-socijalni eksperiment provodi se u etiopskom selu Wenchi. U tom su selu, kako u članku nedavno objavljenom u Der Spiegelu navodi Rona Ehlers, dobili tablete kao donaciju američke karitativne organizacije, a cilj je da djeca poučavaju sama sebe.
Selo je na 3.400 metara nadmorske visine, u vulkanskom području, nema tekuće vode ni struje, najbliža škola je udaljena 12 kilometara, a roditelji u tu školu svoju djecu ne šalju. Djeca i njihovo vrijeme korisniji su im ako čuvaju stoku ili donose vodu. Osim što su djeci u selu donirani tableti, izgrađena je solarna stanica kako bi se tableti mogli puniti. U tabletima su obrazovni programi, aritmetičke igre, informacije o udaljenim krajevima i državama, sve na engleskom i amharskom jeziku. Namjera je opismeniti nepismenu djecu koja ne idu, i sigurno neće ići u školu, i dokazati da djeca mogu učiti i bez regularne, školski organizirane poduke.
Što se, pak, hrvatske situacije i položaja tableta u hrvatskom obrazovanju tiče, saborska zastupnica SDP-a i donedavna zamjenica ministra znanosti, obrazovanja i sporta Marija Lugarić smatra da uopće nije pitanje hoće li tableti ući u hrvatski obrazovni sustav. Zasad su eksperimentalno tableti uvedeni u riječku Osnovnu školu Vežica.
– Tehnički preduvjeti, a to je internet u školi, postoje. Prepreka je manjak obrazovnog softvera, navodi Lugarić. Ona se oštro protivi potpunom izbacivanju knjiga, bilježnica i drugih klasičnih nastavnih pomagala jer se djecu mora naučiti raditi s knjigom, a pisanjem se razvija fina motorika ruke.
– U Africi, u slučaju ovoga sela, nemaju izbora. Ili tablet, ili ništa. Mi trebamo uzeti najbolje od oba svijeta, kazala je Lugarić. Za to je, pak, bitno da materijali za tablete ne budu samo udžbenik prenesen u drugi medij, nego moraju koristiti prednosti tehnologije i budu interaktivni.
Donatore tableta je, uz ostalo, zanimalo i hoće li eksperiment omogućiti povećanje obrazovanja u nerazvijenim zemljama ili će djeca doživjeti tablet kao igračku koju će, čim je se zasite, odbaciti. Bude li eksperiment uspješan, mogao bi pripomoći u obrazovanju oko sto milijuna djece u siromašnim državama koja ne idu u školu bilo zbog toga što žive predaleko od škole, bilo zbog toga što su roditelji presiromašni da bi ih slali u školu. Ne po prvi put kada je riječ o obrazovnim eksperimentima kojima je cilj povećanje i poboljšanje obrazovanja u nerazvijenim državama, tvrdi se da bi to obrazovanje nepismenih pomoću tableta, a bez učitelja, moglo postati sredstvo za smanjivanje razlika između bogatih i siromašnih.
Laptop za svako dijete
Začetnik ideje je Nicholas Negroponte, čovjek koji je 1995. objavio knjigu Total Digital u kojoj je prognozirao da ćemo jednog dana živjeti u digitalnom i umreženom svijetu, pokretač projekta i osnivač udruge »One laptop per child«, odnosno »laptop za svako dijete«. Projekt je pokrenut u veljači prošle godine kada su djeca u dobi od četiri do 11 godina u selima Wenchi i Wolondhete dobila tablete. Negroponte i njegovi suradnici povremeno su posjećivali sela i pratili što se zbiva. Negroponte je zaključio da su djeca nakon desetak tjedana samostalnog rada koliko-toliko naučila pisati te da oni koji donedavno nisu vidjeli niti jedno slovo u životu, koriste aplikacije kojima su opremljeni njihovi tableti. Nakon pet mjeseci djeca su naučila kako zaobići sigurnosne postavke kojima se htjelo otežati pristup foto i videoaplikacijama i programima koji troše mnogo energije. Negroponteu i njegovu suradniku Mattu Kelleru dječak je prikazao dvominutni video koji je sam snimio, a na kojemu je njegov djed. Budu li rezultati onakvi kakvima se Negroponte nada, on najmjerava uvjeriti vlade u svijetu da odvoje novac, kupe tablete i dijele ih siromašnoj, nepismenoj djeci.
Političko pitanje
Inicijatori ovog eksperimenta smatraju da je sada riječ o nečem bitno drugačijem. Djeca imaju tablet, ali nemaju pristup internetu, tehnologija je napredovala, a ovim programom se ne namjerava obuhvatiti školsku, nego nepismenu djecu koja ne idu u školu.
Etiopska priča o selu Wenchi tek je jedna od brojnih priča o tabletima u obrazovanju, posebno u siromašnijim državama. Da to pitanje može postati prvorazredno političko pitanje, potvrđuje slučaj Tajlanda. U ljeto 2011. godine na vlast je toj državi jugoistočne Azije došla Yingluck Shinawatra. Jedan do stupova njene predizborne kampanje bili su tableti i obećanje da će svako dijete dobiti tablet kad krene u školu. Nepunih godinu dana kasnije potpisan je ugovor s kineskom tvrtkom Shenzen Scope Scientific Development za kupnju 400.000 tableta, a 7. lipnja prošle godine djeci su uručeni prvi tableti. I dok je za jedne to ostvarenje predizbornog obećanja i put u bolju obrazovnu budućnost, za druge je riječ tek o skupom triku. Problem tajlandskog obrazovanja mnogo je dublji i teško će ga se riješiti tabletima. U posljednjih desetak godina izdavajanje za obrazovanje je udvostručeno, učitelji su dobro plaćeni, a učenici na državnim ispitima postižu slabije rezultate nego prije tog financijskog povećanja. Ne treba zaboraviti niti na mogućnost da netko jednostavno želi dobro zaraditi na nabavci goleme količine tableta o državnom trošku.
