Specijalist filmskih tema

Producent ZagrebDoxa Hrvoje Pukšec: ‘Dokumentaristi su poseban soj ljudi’

Siniša Pavić

Foto: Davor Kovačević

Foto: Davor Kovačević

Nakon dvadesetak godina svestranog rada posvećenog filmu, kritičar i novinar specijaliziran za filmske teme, krajem 2021. pridružuje se timu zagrebačkog festivala dokumentaraca



U osam festivalskih dana, od 26. ožujka do 2. travnja, publika 19. ZagrebDoxa imat će priliku pogledati 116 dokumentarnih ostvarenja u 12 filmskih programa.


Brojke velike, program bogat, ali na to nas je ZagrebDox svih ovih godina i navikao. Uoči samog festivala pričamo s njegovim producentom, Hrvojem Pukšecom i to o svemu. Jer, svijet filma, napose dokumentarnog, i jest takav da mu je baš sve tema.


S obzirom na funkciju moram pitati kako je producentu bilo gledati dodjelu Oscara, kolege koje barataju s milijunima dolara kako se hvataju pozlaćena kipića?


“Ma, to je paralelna stvarnost. Kako je ZagrebDox tu iza ćoška, iskreno nisam baš dodjelu ni gledao. Ali da, to je nešto sasvim drugo, drugo u smislu odnosa između američke filmske industrije i naše kinematografije, a pogotovo ta priča o odnosu igranog i dokumentarnog filma.




To su dva paralelna svijeta koji imaju tek tu i tamo koju dodirnu točku. Ili, ajmo reć’ da je to sve sport s loptom, ali ima puno sportova s loptom. Ne treba ni uspoređivati, ne bi čovjek daleko došao. Čak da sam i producent jakih i velikih uspješnih filmova, kao što nisam, ne bi se dalo uspoređivati”.


Široka paleta filmova


Malo me prepalo kad ste rekli da je ZagrebDox iza ćoška dok nisam shvatio da zapravo velite kako otvorenje samo što nije. Što nam je, što vam je očekivati?


“Sve se nekako mjeri ‘prije’ i ‘poslije’ pandemije. Prošle godine su još pandemijske mjere bile na snazi, ali vidjeli smo da se publika vraća. Nadam se da će se to nastaviti i ove godine, da će se publika čim više vratiti festivalu. Selektor i direktor festivala Nenad Puhovski s kolegama iz selekcijskog tima birao je filmove s mišlju da ponudimo različite naslove, različitog ozračja. Glazbeni dokumentarci, biografski, Happy Dox… Stvarno široka paleta filmova, preko 100 naslova…”.,


Producent i direktor ZagrebDoxa – Hrvoje Pukšec i Nenad Puhovski


Happy Dox! Štono bi se reklo, bogu hvala. Zadnjih godina na festivalima, bilo igranog, bilo dokumentarnog filma, samo teške neke teme. Govori li to da je teže snimiti ‘veseli’ dokumentarac ili nam je stvarnost takva kakva je, nevesela skroz!?


“Dvije su tu stvari u igri. Film je, pogotovo dokumentarac, dokument vremena i govori o vremenu u kojem nastaje. Zadnjih nekoliko godina vrijeme i okolnosti nisu bili u našu korist, tako da je film stvarno odražavao našu stvarnost.


S druge strane, mislim da ove godine nemamo nijedan film o COVID-19. Dakle: gotovo, to više nije tema! I filmaši su se okrenuli drugim temama. Naravno da je puno ozbiljnih filmova, ali ima i veselih, vedrih koji slave život u svojoj punini. Festivali uvijek kroje program od onog što se nudi na tržištu festivalskih, autorskih umjetničkih filmova i što je po našem mišljenju najbolje. Svi bi htjeli najbolje, vesele, pametne filmove, ali nekad ih ima više, nekad manje.


A je li teže napraviti veseo film… Na žanrovski film se lijepo referirala Jamie Lee Curtis na dodjeli Oscara i taj žanrovski film je nešto što hrvatskoj kinematografiji poprilično nedostaje. Ne samo hrvatskoj, u većini malih kinematografija je jako malo žanrovskog filma. Žanrovski film je jako teško napraviti, zato što smo ih gledali milijun, zato što znamo što bi trebalo gdje doći i kako bi film trebao izgledati. To je nešto za što je bitno imati industriju”.


Taman htjedoh reći kako za to treba novca.


“I to, ali i ljude koji su majstori svog zanata. To je poanta, da ti možeš u svakom trenutku naći osobu, jednu, dvije, tri koje ne treba učiti poslu već samo dođu i rade. U malim kinematografijama, malim društvima nije to baš tako, nema takvih puno”.


To je možda jedan od razloga što još čekamo pravi film na temu Domovinskog rata.


“Što se dokumentarca tiče, tu stvarno Factum, udruga koja i vodi ZagrebDox ima dva sjajna filma: »Dečko kojem se žurilo« Biljane Čakić Veselić i »Ratni reporter« Silvestra Kolbasa. A što se tiče ratnih igranih filmova i dalje sam uz, nažalost pokojnog, Lukasa Nolu i njegov film »Nebo, sateliti«. Meni je to, iskreno, najbolji naš ratni film, iako će mnogi reći da to i nije ratni film”.


Iskrenost i emocija


Dade li se reći koja je to neka tematska nit vodilja kojim su se vodili autori ovogodišnjih filmova na ZagrebDoxu?


“Možda o tome najbolje govore naša programska usmjerenja, Green Dox i dokumentarci o ekološkim temama, Glazbeni Dox s nekoliko jako dobrih dokumentaraca. Naravno »Stanje stvari« program u kojem je najjači taj odraz stvarnosti, pa Biografski Dox. Puno je filmova s temom položaja žena u svjetskom suvremenom društvu, puno je autorica, bit će puno gostiju i gošći. Natjecateljski programi su također jako kvalitetni”.


Vezano za autore dokumentarnog filma ja se vazda pitam od čega ti ljudi žive!? Dokumentarac traži vremena i strpljenja, baš kao i posvemašnju posvećenost. Pade mi na pamet sjajan »Film s balkona« Pawela Lozinskog gdje čovjek godinu dana s balkona snima prolaznike i s njima priča.


“Odličan, divan film. On je odlično iskoristio tu pandemijsku poziciju, napravio sjajan film o tome kako pokušavaš komunicirati na daljinu zatvoren u tom nekom svom prostoru. Dokumentaristi su poseban soj ljudi. Mislim da je na snazi paradoksalna situacija da se u isto vrijeme mora uložiti puno vremena, vlastitog života, a s druge strane se mora u ključnim trenucima brzo reagirati.


Igrani film se planira godinama, a dokumentarni mora vrlo često brzo dokumentirati stvari, brzo reagirati. A kako žive? Ne znam. To je pitanje za naše autore. Posvećenost je u svakom slučaju apsolutna“.


Nema dokumentarca bez emocije. Je li to ono što ljude vodi dokumentarcima? Tko su ljudi koji vjerno dolaze gledati dokumentarce na ZagrebDoxu?


“Mislim da ih je Nenad Puhovski i ekipa iz selekcije ‘kupila’ i zadržala dobrim filmovima. I kao što ste sami rekli, emocija je jako bitna, iskren odnos, to što autorskim filmom autor sebe izlaže publici i ono što ni u kojem slučaju nije zadnje, a to je taj moment da se filmom pokreće razgovor, pokreće promišljanje.


Jako je bilo važno svim festivalima izaći iz streaminga i ući u kino dvorane gdje zajedničko gledanje filma daje dodatnu kvalitetu, povezuje kroz komunikaciju. Komunikacija je ključna riječ. Komunikacija je poanta i snimanja filmova i gledanja filmova i ukoliko nema materijala za komunikaciju, ako nema poticaja za komunikaciju, onda nešto nije dobro. Uostalom, evo dok razgovaramo razmišljam kojeg se to ja prvog filma kao dijete sjećam i shvatim da je to gledanje u kinu filma »Ta divna stvorenja«”.


Taj nam se generacijski urezao u pamćenje.


“To je meni k’o malom djetetu, u prigradskom kinu u Sesvetama, bilo nešto posebno. Valjali smo se od smijeha, vrištali. A dokumentarac”.


Volim izazove


Nego, što vam bi pa da promijenite posao i uđete u ekipu ZagrebDoxa u pandemijskoj 2021. godini? Čini se da teško može biti goreg momenta.


“Ha, ha, ha. Ne znam, valjda sam čovjek koji voli izazove, a ZagrebDox je stvarno izazov. Kolegica Lucija Parać, moja prethodnica radila je fenomenalan, sjajan posao, tek sada drugu godinu otkrivam koliko velik i značajan. Izazov je to.


S druge strane, festivalska scena je poprilično mala i svi smo radili na hrpi festivala. Ja sam radio i u Puli, i na Festivalu tolerancije, nešto sitno i na ZFF-u, malo i na Animafestu, pa na Danima hrvatskog filma, u Sarajevu… Malo nas je, a uvijek se traže nekakvi izazovi, prostor gdje bi se ostvarile neke ideje.



Kad sam bio u Puli s Tanjom Miličić i Mikeom Downeyjem u programskom vodstvu, mislim da smo napravili prerani iskorak, nešto za što u tom trenutku možda i nije bilo vrijeme. Probali smo napraviti neki drugačiji pristup, nadam se da će novo vodstvo u tome biti i uspješnije. Na Festivalu tolerancije sam pak dobio priliku raditi neke stvari koje drugdje vjerojatno ne bih, poput koncipiranja nekih izložbi. Novi izazovi, to je to”.


Nego Pula i filmski festival. Ja sam posve benevolentan prema hrvatskom filmu, mislim da bi ga svi skupa trebali više štovati i gledati, ali što s pulskim festivalom učiniti da uistinu bude svetkovina godišnje produkcije domaćeg filma? Kao da da nešto suštinski nedostaje. Evo, Pula ima i novo umjetničko vodstvo.


“Mislim da je Lordan Zafranović rekao: »Arena je spektakularna pozornica za spektakularne filmove.« Pula je bila jedan od tri festivala u bivšoj Jugoslaviji, sada ih u Hrvatskoj ima 36, samo onih što ih HAVC financira. Pula je bila nacionalni festival države od 22 milijuna stanovnika. Hrvatska nema više ni četiri. Arena je tu kakva je, apsolutno spektakularna. Što napraviti, kako voditi festival!?


Naša opcija, kad smo Tanja, Mike i ja bili u vodstvu, bila je otvoriti Arenu svim filmovima, svim rodovima. Sada mi je užasno drago što je film Matije Vukšića »Djeca tranzicije« igrao u Areni, film vrlo bitan za hrvatsko suvremeno društvo. To je bila neka naša ideja, vidim da je nova ekipa na tom tragu i mislim da je to dobro. E sada kako će drugi gledati na to ne znam. Autori imaju svoje želje, producenti svoje, organizatori svoje.


Sva je to pitanje nekog kompromisa, a koliko smo mi svi kao društvo spremni za kompromis drugo je neko pitanje. Meni se u te tri godine učinilo da tu nema puno razumijevanja, ni od publike, ni od nas samih sa šire filmske scene. Sve su to dragi ljudi i želim im puno sreće, da uspiju, da sačuvaju svoju viziju i da je ostvare.


I Daniel Pek, i Mario Kozina, a pogotovo Tanja Miličić imaju apsolutno moju podršku. E sad, program se radi od onog što godina donese. Prošla godina je donijela fenomenalnih filmova. Ova godine će svakako doći jedan od naših, usudio bih se reći, najznačajnijih filmova u novijoj hrvatskoj povijesti, »Sigurno mjesto« Jurja Lerotića“.


Kamo sreće da se Arana napuni publikom za projekcije Lerotićevog filma. Malo je nevolja što se od Pule svi ti filmovi negdje već zavrte.


“Mi smo dio Europske unije, vrlo je jasno koji su glavni festivali na svijetu, a većina ih je u EU-u. Cannes, Berlin, Venecija, Locarno. Kad ste vi Juraj Lerotić i zove vas Locarno, vi nemate što razmišljati. Kad ste u poziciji Dalibora Matanića i možete imati premijeru u Cannesu, onda imate premijeru u Cannesu.


Ili kao što je premijeru u Veneciji imala Hana Jušić i njezin film »Ne gledaj mi u pijat«. To su glavne svjetske pozornice. A to je i jedan od problema, to kako mi ne cijenimo stvari koje imamo. Već samim tim da si ušao u Cannes, napravio si nešto što je potpuna anomalija i čudo, a kamo li još dobiti neku nagradu. Mi sve uzimamo zdravao za gotovo, tražimo možda i previše od samih sebe, ali možda smo zato i dobri u nekim stvarima”.


Vječni apsolvent prava


Drag mi je vaš put kojim ste gazili do posla u svijetu filma. Je li ostalo u glavi što od prava kojeg ste studirali?


“Pravo, kojeg nikada nisam završio, vječni sam apsolvent prava. Bile su to 90-e, gledaš di ćeš, što ćeš i ja sam apsolutno dobro izabrao, ali za drugu osobu, ne za sebe. Ha, ha, ha. Dao sam prvu godinu bez problema, ali kako smo ulazili dublje u materiju, sve sam se teže snalazio.


Pravo je fenomenalna znanost, pravo je stup društva, poznavanje prava daje jako dobar uvid u to kako društvo funkcionira, kako je postavljeno i u kojem pravcu ide. Tako da mi to što znam o pravu i što sam učio više odmaže nego pomaže, barem na teorijskoj razini. Pada mi sad na pamet lekcija iz »Nauke o upravi«, Eugen Pusić je pisao udžbenik.


Imate tamo jedan divan dio o tome što je meritokracija, kako se gradi država, kako se stvara upravljački kadar – ne samo politički. Kao što smo pričali malo prije, koliko mi imamo ljudi koji mogu raditi iste poslove!? Jako malo. Na kraju krajeva naša voditeljica hospitalityja Margareta Šarkanji vodi hospitality i za jedan od najvećih europskih festivala dokumentarnog filma Dok Leipzig. To hoće reći da ni u Europi nema puno ljudi koji znaju jako dobro raditi svoj posao”.


No, u svijet filma vas je bacio talent za pisanje o filmu. Kako se to dogodilo?


“Potpuno slučajno. Počeci su dopisivanja mailom, dopisivao sam se s dragom prijateljicom koja još nije imala svoju mail adresu nego očevu i valjda je njezin otac provjeravao s kim se dopisuje i oko čega, a mi smo bili prijatelji i dopisivali se i o filmovima. Taj otac je bio pokojni Vjekoslav Majcen, urednik Hrvatskog filmskog zapisa. I onda mi je rekao: »Hrvoje, dobro pišeš o filmovima. Bi li htio probati pisati o filmovima?« I ja sam probao”.


Što li je samo prepoznao? O čemu ste to pisali?


“Ne sjećam se više… Ali znam da je prvi zadatak koji mi je dao da odem na filmsku reviju Akademije dramskih umjetnosti. Sjećam se da sam gledao Orhelov »Sunčana strana subote« i mislio to je to. Pa kad je imao u Puli dugometražni film »Hitac«, znam da sam mu rekao kako sam dok sam pisao o toj akademskoj reviji bio uvjeren da je pitanje trenutka kada će snimiti hit. Pa smo se smijali.


To mi je bio prvi zadatak, pisati za Zapis, a prva kritika koju sam pisao je o filmu »Kraj ljubavne priče« Neila Jordana. Sjećam se da sam ga triput išao gledati, jer svidio mi se film, a opet tek počinješ pa ne znaš što smiješ, što ne smiješ. Jer, pisanje kritike, baš kao i sve što čovjek radi, znači dati sebe. Legitimiraš se s tim što napišeš”.


Ima i taj kritičarski svijet problem s tim što smo malo tržište. Ajde se kome kritikom zamjeri!


“U principu da. Kada sam radio par radionica filmske kritike, svim polaznicima sam rekao: »Cijenite više od svega ove prve trenutke, kada ne znate nikoga, kada dolazite na filmove i festivale i osjećate se kao da ste pali s Marsa, kao potpuni autsajderi. Jer to su vam najbolji trenuci.«


Ma, nema tu nekog posebnog zamjeranja i ako se tako ulazi u posao, krivo se ulazi. A i nitko ne živi od kritike, nemoguće je i to će vam reći i starije kolege koje su radile u najbolje doba za film. To je uvijek bilo tako, a pogotovo danas kada se prostor za film u medijima smanjio. Jednostavno živimo u vremenu u kojem se ne potiče kritičko razmišljanje. A glavni zadatak svih nas kritičara, svih koji se bavimo umjetnošću na ovaj ili onaj način, je upravo pokušati ljude oko sebe potaknuti da razmišljaju o onome što gledaju, što slušaju, što čitaju”.


Filmska kritika na HRT-u

Nešto filmske kritike se očuvalo na javnom servisu.


“»Posebni dodaci« su emisija koju sam dugo vremena radio i u kojoj filmska kritika apsolutno živi. I stvarno sam ponosan što smo ja kao novinar i voditelj, Dean Šoša kao urednik i redatelj Tomislav Mršić nakon dugo vremena vratili neku filmsku emisiju na HRT. Sada radim u emisiji »Kratko o kratkom« koja je više novinarska nego kritičarska, ali mislim da je važna jer pokazuje ljude koji se ne vide tako često te pogotovo kratke filmove koji se ne vide izvan festivalskog miljea, a imamo ih fenomenalnih”.

Zapostavljeno pisanje


Pisali ste i scenarije za neke kratke filmove. Ima li za tim još želje?


“Pisanje je jedino za čim stvarno žalim. Zapostavio sam ga, makar mi je u srednjoj školi književnost bila puno, puno važnija od filma. Film je tu ušao pred kraj srednje škole. Kroz, osnovnu i srednju školu i dobar dio faksa sam čitao, čitao i čitao. I žao mi je što se nisam više posvetio pisanju. Ali, možda nije kasno. Tek sam u 40-ima. Hahaha”.


Ostade mi pitati koliko ste zadovoljni hrvatskim filmom?


“Mislim da moramo biti zadovoljni hrvatskim filmom i s tim što smo imali sreću živjeti i raditi u periodu kad su u Hrvatskoj napravljeni jako dobri filmovi, ne samo igrani već i dokumentarni. Hrpa je filmova s kojima se možemo hvaliti. E sada, druga je stvar što živimo u vrijeme u kojem smo bombardirani vizualnim.


Mi smo okruženi filmovima, okruženi audiovizualnim materijalom. Svijet se mijenja, film se mijenja. Možda je serija »The Last of Us«, jako dobar primjer, serija koje je došla iz jednog svijeta koji je preuzeo u dobroj mjeri primat u zabavnoj industriji. To je gaming. Prije dvadesetak godina gaming je prvi put u zaradi premašio film.


Danas zarađuje više nego sportska i filmska industrija zajedno. Pa je jedna od teorija zašto su današnji američki filmovi slabiji nego li su bili i ta da im je gaming industrija uzela najbolje pisce. Mijenja se cijela ta kreativna struktura. Živimo u doba da ne znamo što nas sutra čeka”.


Osim ZagrebDoxa, koji je tu iza ćoška.


“Tako je”.


Izbori za ravnatelja HAVC-a

Kreću i izbori za ravnatelja HAVC-a. Kakav čovjek treba krovnoj filmskoj udruzi?


“HAVC je uveo jasna pravila igre i to je užasno bitno. HAVC se, kao i film, mora prilagođavati novim situacijama. A kakav čovjek treba HAVC-u? Čovjek koji razumije da je film u najširem smislu koraljni greben u kojem s razlogom postoje i koralji, i račići, i ribice, i planktoni. I filmovi i kritičari postoje s razlogom. Stvarno s razlogom. Jer, svi mi u životu možda najteže dobijemo povratnu informaciju o poslu koji radimo. Može nam se ona svidjeti, i ne mora, ali smo je barem dobili. Ovako, bez te povratne informacije, sam se moraš korigirati i to je najgore. Film je koraljni greben i treba misliti o svim dijelovima tog grebena”.