Dana 23. ožujka ove godine u Pragu je nakon duge i teške bolesti preminula velika diva češke (slovačke) glazbene scene Hana Hegerova, koja je svojim fascinantnim glasom (ali i stasom), interpretacijama, upečatljivim koncertnim nastupima oduševljavala publiku diljem Europe. Zvali su je češkom, odnosno srednjoeuropskom Edith Piaf i u toj usporedbi bilo je puno istine, ali iako je svojim vokalom (i repertoarom) bila bliska slavnoj francuskoj šansonjerki, Hegerova je ipak bila originalna i osebujna pjevačica koja se uz šansonu okuša(va)la u različitim žanrovima: od jazza, soula preko balada, mjuzikla i kabaretskih inscenacija, pa do popa, folka i čeških popularnih autorskih songova, a posebnu vrijednost njenih izvedbi činile su jedinstvene interpretacije skladbi koje je podjedanko uspješno izvodila na materinskom slovačkom, odnosno češkom jeziku, ali i u njemačkim, francuskim i engleskim prepjevima.
Upravo ta sposobnost fantastičnih glasovnih raspona i jezičkih mogućnosti, specifična i neponovljiva boja glasa, svjedoče o sjajnoj pjevačici koja se uspjela nametnuti domaćoj i međunarodnoj glazbenoj sceni (kao i kritici i publici) i to u vrijeme kada je izvođačima iz tzv. socijalističkog Istoka; dakle, onima iza »željezne zavjese« uveliko bilo otežano, ili čak posvema zabranjeno gostovanje izvan granica vlastite zemlje. Usprkos svemu, Hegerova je pratila zapadnoeuropske glazbene trendove i tu je bila neprikosnovena. Ali, jednako tako, jedinstvene autorske skladbe velikana češke glazbene scene, slavnih čeških skladatelja, izvodila je maestralno, na svoj neponovljiv način, suptilno, u jedinstvenim aranžmanima koji su bili na svjetskoj razini i na najbolji su mogući način predstavili autentičnu narav njezina glazbenog duha i izričaja vremena u kojem je živjela.

Usporedba s Tinom Turner

Svojim je glasovnim sposobnostima osvjetljavala na poseban način i vlastiti lik, dramatski ga produbljivala i činila još neodoljivijim. Velika kreativnost, virtuoznost Hane Hegerove mogla se »iščitati« u gotovo svakoj njenoj izvedbi. Naprosto, bila je glazbenica, pjevačica i umjetnica velikog formata. Dakako, važnu ulogu imali su i sjajni kompozitori koji su posebno, samo za nju skladali, tako da je uz asistenciju nekolicine, slobodno bi se moglo reći genijalnih autora (primjerice Pavel Kopta, Michal Horaček, Petr Malasek ili Petr Hapka) postizala ono što je na Zapadu uspjevalo samo uistinu velikim divama, ali u pravilu, uz pomoć brojnih suradnika, a Hana je praktički sve to sama postizala. Dovoljno je bilo samo da zapjeva, pa da čak i slabija melodija postane megahitom, a ona ih je proizvodila kao na traci i to zahvaljujući prije svega tome što je češku tradiciju, svojim izvedbenim sposobnostima, prilagođavala duhu vremena, senzibilitetu modernog čovjeka, tako da su njeni tekstovi uvijek bili prožeti finom ironijom, skrivenim, onim karakteristično češkim humorom, čak i onda kada bi pjevala o najintimnijim životnim problemima i pitanjima. Naravno, svim svojim pjesmama davala je neponovljivi osobni pečat, prožimala ih je osobnim iskustvom i u svoje izvedbe unosila je razoružavajaću snagu i emociju koju su mnogi uspoređivali s Tinom Turner, dakako u žanrovski različitim glazbenim formama, ali sličnom energijom.

Patnja i (ne)ostvarene ljubavi

Život nije mazio Hegerovu; tijekom života i karijere doživjela je brojne uvrede, poniženja, kako one političke, tako i one osobne prirode. Međutim ona je to sve stoički podnosila, a u širokim javnim krugovima slovila je za poštenu, otvorenu i »neprilagođenu« osobu koja ne mari za stereotipne, moralne konvencije, govori što misli, ne vodeći računa je li to politički korektno ili
nije. Na osobnom planu doživjela je bračni brodolom, razočaranja u neke od bliskih prijatelja, ali i pravu tragediju nakon prerane smrti njena sina jedinca. Tvrdoglava u životnim stavovima, utjehu je pronalazila u predanosti glazbi, uvjerena kako čovjek treba raditi ono što voli, ali i ono iza čega može stajati. Nikada nije posustajala, a imala je, čini se, poseban talent »pogoditi« kada i
kako treba prezentirati određene autore i skladbe (kako domaće, tako i »strane« prepjeve, posebice francuskih šansona); nakon toga ti bi songovi zaživjeli u širokim slojevima publike i praktički postajali »vječni«.
Neprestano je naglašavala da pokušava dosegnuti razinu izvedbi svojih francuskih uzora, a da nije bila svjesna da je mnoge od njih i nadmašila; što je posebno vidljivo na njenom posljednjem albumu na kojem je izvodila kompozicije Georgesa Moustakija, Lea Ferrea i Sergea Gainsburga koji su posebno odgovarali njenom senzibilitetu. Ne treba zaboraviti ni njenu bliskost s načinima izvedbe Dalide i Nane Mouskouri, ali i onda kada je replicirala njihove šansone, davala im je svoja prepoznatljiva obličja, a kritika je tvrdila da su joj u tome »pomagali« vlastita patnja i (ne)ostvarene ljubavi koje su je pratile kroz život.

Neobuzdana priroda

Hana Hegerova je posebice bila uvažavana u Francuskoj i Njemačkoj, a dakako najviše u svojoj domovini: u Češkoj i Slovačkoj, iz generacije u generaciju slušanost njenih izvedbi se povećavala, njezin je genijalni talent protokom vremena bio sve više i više uvažavan, a ona, kako je starjela, posebice u svojim koncertnim nastupima, »zračila je neobjašnjivom magnetskom snagom«. Koliki je utjecaj imala u javnosti, koliko je bila obljubljena, najveći je dokaz bila vijest o njenoj smrti: tih je dana Češkom zavladao muk, jednako kao i u njenoj rodnoj Slovačkoj, a u Njemačkoj i Francuskoj bili su upriličeni posebni TV-programi u kojima su se emitirali Hanini najveći hitovi, snimci koncerata i slično.
Kako sam već napisao, Hanu Hegerovu je »krasila« neobuzdana priroda; uvijek je reagirala na nepravdu, ne samo učinjenu njoj osobno, već daleko više njenim bližnjima; borila se za stavove koje je smatrala ispravnim, protiv ideoloških stega i to nepristajanje na neslobodu rezultiralo je nedjeljivim uvažavanjem, čak i onih koji joj iz svojih estetskih ili inih razloga nisu bili naklonjeni; međutim visoko su je cijenili kao neovisnu osobu, kao ženu koja je mnoge podsjećala na Brechtovu »majku Hrabrost«. Uostalom, sama je cijenila Brechta, izvodila je njegove balade i vrlo uspješno nastupala u nekoliko njegovih glazbenih inscenacija kabaretskog tipa gdje je djelovala krajnje suvereno i umjetnički moćno.
Hana Hegerova, pravim imenom i prezimenom Carmen Maria Štefania (Beatrix) Farkaš, rođena je 20. listopada 1931. u Bratislavi, u materijalno dobrostojećoj građanskoj obitelji. Njezin otac Jan bio je visoki bankovni činovnik, a majka joj je potjecala iz plemićke obitelji koja se dičila svoji grbom još od 1500. godine. Po Haninim riječima bila je to duhovita, obrazovana i
otvorena žena koja je obožavala kuhati; uz glazbu, kulinarstvo je držala umjetnošću jedino vrijednom truda. Iz ranijeg braka otac je imao sina Ramona, a s njegove strane svi su bili glazbeno obrazovani i ljubitelji opere (posebice Hanina baka) i to je bilo odlučujuće pri izboru njena imena – Carmen. Hana se grozila svog pravog imena, tako da je već na početku karijere iz »umjetničkih« razloga uzela ime Hana, a preuzela je i majčino prezime, Čelikova, smatrajući očevo prezime isuviše »mađarskim«.
Budući da joj je bilo zabranjeno studirati na visokoj školi; naime, kao pripadnica razvlaštene buržujske klase u komunističkom režimu, nije imala pristup fakultetima, morala se po svršetku srednje škole zaposliti u jednoj tvornici u slovačko-mađarsko pograničnom gradiću Komarno. A, kada je dobila mogućnost da pohađa dvogodišnji tečaj glume i pjevanja na slovačkom državnom konzervatoriju u Bratislavi, odmah se prijavila i ubrzo je u svojim nastupima bila toliko zapažena da joj je bila ponuđena jedna manja uloga u filmu »Frona«. Redatelj Krejčik zapazio ju je dok je hodala ulicom, odmah ga je »osvojila« šarmantnim (o)smijehom i gracilnim hodom, a kada je na tečaju glume, na kojem je i sam predavao prepoznao Hanu, odmah ju je uvrstio u red talenata s kojima treba posebno raditi.

Film i kazalište

Kasnije, glumila je još u nizu filmova; »Konkurs« Miloša Formana (1963.), zatim u čuvenom češkom filmu »Kada bi tisuću klarineta« (1964.), a posebno je bila zapažena u TV-serijalu »Što nikada neću shvatiti« (1968.), kao i u ostvarenjima velikana češkog filma Jana Kadara i Elmara Klosa. Nastupala je i u kazalištima (počela je u Žilini); jednostavno gdje god se pojavila pljenila je svojim talentom, izgledom i scenskim nastupom, tako da je ubrzo dobila angažman (1957.) u slavnoj bratislavskoj Tatra-Revue, a nakon toga je uslijedio i poziv velikana češke i europske kazališne umjetnosti, Jiržija Suchog, da dođe u Prag i počne nastupati u čuvenom teatru »Semafor«. U tom je kazalištu nastupala od 1962. do 1966. upravo u vrijeme kada je ta kazališna družina svojim izvedbama, posebice mjuzikla, bitno utjecala na svekoliku europsku kazališnu umjetnost. Istodobno, nastupala je i u kazalištu »Rokoko«, također jednoj od glasovitih praških institucija, ali kada ju je čuo František Dibarbora kako pjeva, savjetovao joj je da se posvema posveti glazbi, govoreći: »Odlična si glumica, ali takvih ima puno, a glas imaš jedinstven i tu ćeš biti najveća«.
U to doba upoznala je i svog supruga Dalibora Hegera (redatelj »Nove scene« u Bratislavi i potomak slavnog slovačkog pjesnika Pavola Orszagha Hviezdoslava), ali taj brak u kojem je rodila jedinog sina (Matuša) nije dugo trajao. Međutim, iako su se razveli ostali su dobri prijatelji i zajednički su skrbili o svom djetetu, a ona se u međevremenu vezala za Jana Rohača,
čovjeka koji je obilježio češku kazališnu umjetnost, a najpoznatiji je bio kao suosnivač slavne »Laterne Magice« koja je godinama bila zaštitini znak praške i češke kulture.

Suradnja s Beatlesima

Kao pjevačica prvi pravi veliki uspjeh doživjela je 1963. kada je u anketi »Zlatnog slavuja« osvojila drugo mjesto iza Eve Pilarove, kasnije također jedne od slavnih čeških pjevačica. Hegerova je publiku osvojila dojmljivim izvedbama Edit Piaf i Jacquesa Brela, a nakon toga zaredali su pozivi i iz inozemstva, posebice nakon što ju je u čuvenom praškom klubu »Alhambra« slušao Bruno Coqautrix, jedan od suvlasnika slavne pariške Olympije. Po dolasku u Pariz, Hana je održala niz koncerata i zauvijek osvojila srca francuske publike; sklopila je trajno prijateljstvo s Charlesom Aznavourom, ali i sa članovima grupe The Beatles, s kojima se tamo upoznala i kasnije godinama surađivala, a koji su bili zapanjeni i oduševljeni njezinim glasovnim
mogućnostima i muzikalnošću.
Ali, nakon sovjetske vojne intervencije u kolovozu 1968. u Čehoslovačkoj (koju je Hana javno osudila), u periodu tzv. neostaljinističke normalizacije i sama se našla »na ledu«. Iako je tada bila u naponu pjevačke karijere, u prvo vrijeme bili su joj onemogućeni nastupi, posebice oni u inozemstvu, a kada su joj nakon dužeg vremena dopustili da gostuje na Zapadu, postala je metom stalnog nadzora čehoslovačkih tajnih službi. Međutim, ona za to nije marila, u Parizu se družila s češkim egzilantima i nije krila svoje simpatije prema idejama Praškog proljeća. Za kaznu, od svojih uistinu ogromnih honorara koje je dobivala za nastupe, gotovo dvije trećine morala je polagati na državne račune (kao neku vrstu poreza), ali to je bila cijena koju je morala platiti ukoliko je željela nastupati u inozemstvu.
Nagovarali su je da emigrira, ali ona nikada o tome nije razmišljala; govorila je da se već navikla na sve moguće svinjarije i »spačke« komunističkog režima; čak i onda kada su je lažno optužili da u inozemstvu ima tajne račune, te je ni kriva, ni dužna odležala par mjeseci u zatvoru, tome nije pridavala važnost; naime, bila je svjesna da je se na taj način želi otjerati iz zemlje. Prijateljima je znala reći: »To im zadovoljstvo neću priuštiti«. Hana je snimila mnoštvo ploča, DVD-a, CD-a i različitih nosača zvuka, ali toga bi bilo daleko više da joj komunističke vlasti nisu često zabranjivale snimanje. Međutim, suradnja sa slavnom praškom produkcijom »Supraphon« ipak je bila intenzivna; na koncu, zbog iznimne popularnosti prodala je ukupno preko 1,5 milijuna nosača zvuka i 2011. godine, kada je obznanila konac karijere (već teško bolesna) dobila je tzv. Dijamantnu ploču što je uspjelo malo kome u uistinu bogatoj češkoj glazbenoj produkciji. Tako se Hana Hegerova, uz Evu Pilarovu, Martu Kubyšovu, Karela Gotta i Waldemara Matušku našla među besmrtnicima češke glazbe.

Božanski glas

Iz nepreglednog broja izdanja njenih albuma teško je izdvojti ono najbolje, ali svi uvijek naglašavaju nosače zvuka posvećene šansonama, koje je pod istoimenim naslovom, u različitim formatima, izdavala od 1966. pa sve do 2016. Poznati su i albumi naslovljeni »Recitali« (1971.,1996., 2006.), ali sigurno vrhunac njenih interpretacija našao se na albumu »Dvolični gost« (1987.), a među tim izvedbama svi spominju songove kao što su »Ljubavi moja« (obrada Brelove šansone »La Chanson des Vieux Amants«, koju je izvršio Pavel Kopta), zatim »Trešnje, »K dobio ime«. To nisu bile samo najpopularnije, danas antologijske skladbe, već su bile i autentična slika njena izvedbena perfekcionizma kojem je težila u svakoj svojoj izvedbi.
Fero Fenič, jedan od Haninih najbližih prijatelja precizno je detektirao razloge zašto su njene pjesme bile tako bliske slušateljima; ona je, tvrdio je Fenič »naprosto pjevala samo one tekstove u koje je vjerovala«.
A, Jirži Suchy je njezinu karizmu i orginalnost prepoznavao u tome što nitko kao ona nije na takav način osjećao duh šansone, niti ga je kao ona znao i mogao iskazati. Za svoj glazbeni doprinos, ali tek pred kraj života, primila je najviša češka i slovačka državna priznanja, a Francuzi su joj dodijelili Legiju časti. Budući da je bila teško pokretna, nagrade nije bila primila osobno, ali ih je s puno duha i ironije komentirala, naglašavajući kako joj je naravno drago što je se netko sjeća, ali da bi joj bilo daleko draže da je ranije nisu toliko sputavali u karijeri. U jednom dužem razgovoru pred kraj života je rekla: »Kažu da sam bila ljepotica; to je, kada danas pogledam stare slike, stvarno istina, ali za to ja nemam nikavih zasluga, uostalom kao ni za glas koji mi je Bog podario, ali ako sam na nešto ponosna, onda je to što sam se uvijek trudila u svojim nastupima pružiti maksimum, kao i to što se u svojim životnim postupcima nemam čega stidjeti. Kajati, to da. Nekome je to možda malo, ali meni je to sve«.
Neposredno pred samu smrt, kada je bilo izvjesno da joj više nema spasa, zabranila je da se oko njenog pogreba prave ikakve ceremonije, posebice, da se interpretiraju njene pjesme. Tražila je strogu privatnost uz jednu zamolbu: da se na sahrani otpjeva arija »Casta Diva« iz Bellinijeve » Norme«; to je bila mjera kvalitete prema kojoj je podešavala svoj »božanski« glas, svoj iznimno velik glazbeni talent, ali to je ujedno i bila omiljena melodija njenih roditelja, posebice bake koja je Hanu »zasipala« ljubavlju i posvema bila posvećena njenom odgoju.