Stanje u književnom prevodilaštvu neizbježno je odraz stanja u izdavaštvu i kulturi općenito; dakle, oskudno je. No malo gdje književnim prevodiocima cvjetaju ruže, čak i u bogatijim kulturama nego što je naša.
Cijenjen prevoditelj, strastveni putnik i putopisac, esejist i prozaik – ali prije svega pjesnik – Dinko Telećan je ovogodišnji dobitnik Europske nagrade za poeziju (Premiul European pentru Poezie). Dodijeljena mu je na 17. međunarodnom festivalu »Noći poezije u Curtea de Arge« koji se održavao od sredinom srpnja 2013. u gradu Curtea de Arge u Rumunjskoj i na kojemu su mu konkurenti bili ugledni pjesnici iz cijele Europe. Kolumbijska pjesnikinja Luz Mary Giraldo dobila je pak Veliku međunarodnu nagradu.
Ovo je priznanje povod razgovoru u kojemu se nismo klonili velikih tema poput smisla poezije, ali ni onih sasvim prizemnih, svakodnevnih pitanja o statusu prevoditelja i pisca koji bacaju klipove pod noge svakome tko danas pokušava dostojanstveno živjeti od svoga intelektualnog rada.
Koliko ova nagrada doprinosi pjesništvu, koji je njezin glavni cilj – povezivanje pjesnika i čitave Europe – provediv? Koliko vam, uopće, znači ova nagrada?– Nagrada se dodjeljuje na pjesničkom festivalu kojemu je smisao susretanje, razmjena, upoznavanje pjesnika i pjesništava. Nagrada pridonosi tome da se pažnja skrene, s jedne strane, na sam festival, a s druge na nagrađene pjesnike pa preko njih, koliko je to moguće, i na pjesništvo samo. Meni ona, naravno, znači nekakvu potvrdu da ti moji stihovi mogu ponekom nešto značiti, a i počast s obzirom na to da je u Curtea de Arge u ove godine bilo doista zanimljivih autora, iz Europe i izvan nje, i da se odlučivalo na temelju pjesama čitanih u prijevodu. A u prijevodu su, u većini slučajeva pa i u mom, stihovi ipak na većem ili manjem gubitku, ma što neki kolege prevodioci o tome govorili.
Kako vidite ulogu poezije u današnjem svijetu, ako je na taj način uopće moguće govoriti o poeziji? Mora li ona uopće imati ikakvu ulogu?– Uloga joj je, ako je uopće ima, da otvara oči, da budi, da svjedoči. Pa i u vremenu koje za nju ima manje sluha, kao što je naše – iako je još Hölderlin pjevao o oskudnom vremenu i pitao se čemu pjesnici u njemu. A nama današnjima, kad uspoređujemo, čini se njegovo vrijeme (i mjesto) bogomdanim za poeziju i pjesnike. No dio »krivnje« je i na samim pjesnicima. Danas, naime, nema velike poezije.
Indija
Nedavno smo svjedočili kako je angažirana pjesma Tomislava Markovića o srpskoj duhovnosti u Srbiji podigla veliku prašinu i reakcije. I Günter Grass reagirao je na neke političke probleme upravo poezijom. Što mislite o takvoj poeziji?– Te su pjesme važne jer njihovi autori čiste ispred svojih vrata, a to je uvijek poželjno. Uz to, ohrabrujuće je da neka poezija (koja k tome nije uglazbljena) danas još može podići prašinu. Nije mi, doduše, jasno zašto je Grass tekst pod naslovom »Was gesagt werden muss« razlomio u stihove, valjda mu se činilo efektnijim.
Od svega što je pisano o vašoj poeziji, što smatrate pogođenim? Promašaja je bilo – niste bili zadovoljni kvalifikacijom vaše poezije iz pera Tonka Maroevića; jednom ste prema njegovom čitanju pokazali negodovanje.– Kad bih baš bio jako strog i nadmen, rekao bih da pravih pogodaka uopće i nema, čak ni među hicima koji su htjeli biti komplimenti. Ali da se ne uživljavam previše u ulogu neshvaćenog umjetnika – da, u par navrata me obradovalo prepoznavanje nekih slojeva, ne znam je li baš sad ukusno da citiram…
Puno ste putovali, objavili ste i knjigu putopisa o Indiji. Zašto vas privlači baš Indija, i čime objašnjavate činjenicu da trend opijenosti Indijom toliko dugo živi kod nas? – Utvaram si da sam u Indiju u više navrata odlazio mimo tog trenda, koji uostalom nije nešto ekskluzivno »naše«. A i opijenost me odavno prošla, iako je ona razumljiva u prvom susretu s jednim takvim svijetom. Taj susret obično uspoređujem s doživljajem podizanja staklenog zvona sa svijeta: kao da vam se život najednom otkrije u svoj svojoj divoti i strahoti. Treba za to imati želuca, ali potom postaje neodoljivo – barem je meni bilo – taj susret i ponavljati, skidati daljnje omotače, još i još, do spazma i zasićenja… I do prestanka svake idealizacije, dakako. A ako osim odgovarajućeg želuca inače imate potrebu i za zapisivanjem, onda vam se desi i putopis.
Koliko je Indija utjecala na vašu poeziju?– Puno, bez sumnje. Morala je. Kao i neka druga mjesta koja su mi se ušila pod kožu.
Prevodioci
Aktivni ste u Društvu hrvatskih pisaca. Ostvaruje li ono ciljeve koje si je ambiciozno zadalo, služi li zapravo piscima?– Nemam ja u HDP-u baš neku određenu funkciju. Mislim da je Društvo puno napravilo na onoj vrsti razmjena koje smo dotaknuli na početku razgovora, omogućivši piscima da putuju i upoznaju se, a i da je zahvaljujući entuzijastičnim pojedincima, kudikamo aktivnijim od mene, ipak ponešto napravljeno i popravljeno u pogledu statusa pisaca. Ostaje tu, naravno, još jako, jako puno posla, ali…
Bili ste aktivni i u Društvu prevoditelja, a potpisujete neke zahtjevne prevoditeljske pothvate poput prijevoda Cortázarovih »Školica«. Kakvo je stanje u prevoditeljstvu danas? Je li to profesija koja jamči dostojanstvo, za razliku od – pisanja?– Ako je dostojanstvo mogućnost da preživiš od tog posla tako da neprestano radiš i pritom imaš sreću, kao što je trenutno imam ja, da stalno dobivaš tezge, pa da čak povremeno možeš i birati što hoćeš prevoditi, onda da. A stanje u književnom prevodilaštvu neizbježno je odraz stanja u izdavaštvu i kulturi općenito; dakle, oskudno je. No da ne zaglibim u uobičajene žalopojke: malo gdje književnim prevodiocima cvjetaju ruže, čak i u nešto bogatijim kulturama nego što je naša.
Koliko vam prevođenje pomaže ili odmaže u vlastitom pisanju?– Pomaže u izbjegavanju nekih zamki, pogotovo jezičnih, ali odmaže utoliko što vas navikava da imate oslonac u zadanom tekstu. Zbog toga biva teže, barem meni, naći se pred praznim papirom/ekranom, bez tog oslonca. Iako naoko bliski, to su dva vrlo različita zanata. Osim toga, prilično je zaguljeno nakon prevodilačkog radnog dana vratiti se za isti stol i početi pisati »nešto svoje«. Zbog toga, uostalom i među ostalim, i pišem neredovito.
Svestran ste autor; uz prevođenje, poeziju i putopise, nedavno ste objavili svoje prvo prozno djelo, »Dezerter«. Što je ishodište tog romana o nesvakidašnjem putovanju neobičnog junaka? I je li »prebacivanje« na roman samo jednokratna avantura?– Ishodište su moja vlastita i poneka iskustva iz druge ruke, koja su ovaj put naprosto nalagala takvu formu. Uzbudljiv je to eksperiment, ali ne znam hoću li mu se ponovo podvrgnuti. Nikad nisam planirao romanopisačku karijeru, ali ako mi nešto slično opet ne bude dalo mira i ako u tome budem vidio nekog smisla, zašto ne.
Koliko ste (ne)zadovoljni današnjom recepcijom književnosti u javnosti? Mnogi se žale kako je dosta toga propalo, kako je hrvatska književnost uništena… Koliko su za ovo krivi mediji, koliko tržište, koliko opća kriza, koliko obrazovni sustav…?– Krivaca je puno, i svi faktori koje ste naveli su među njima, to svi znamo. Ali mislim da ni katastrofalan obrazovni sustav, ni idiotizam najnovije generacije, ni globalna prevlast vizualnog, brzog i bučnog koja tekst kao takav čini neatraktivnim, ne mogu – kako kažete – uništiti nijednu književnost i ničije pisanje. Mogu joj, naravno, otežati recepciju potiskujući je na rub javnog prostora, i to ustrajno čine, ali opet: kojem je to remek-djelu u hrvatskoj književnosti u posljednjih dvadesetak godina zapriječeno da se pročuje i bude pročitano?
