Festivalska konkurencija ali i paralelni programi protekli su u znaku intimističkih odiseja koje problematiziraju motiv sjećanja i identiteta (rodnog, nacionalnog)
BERLIN – Ako je Cannes imao svoj »Wall Street 2«, Berlinale je u službenoj konkurenciji morao imati svoj »Margin Call«. Njegov enigmatični naziv krije izraz kojim se poziva klijenta da podmiri pad vrijednosti portfelja. Oba filma bave se dakle financijskim miljeom.
No, dok je Stone pridodao filmskoj priči romantični podtekst, debitant JC Chandor je ispraznio scenarij od suvišnih detalja, strogo fokusiran na zbivanja u antiseptičnom prostoru jedne investicijske banke, čija dramaturgija priziva teatarske duhove Davida Mameta.
Iako se Kevin Spacey već okušao u sličnim zatvorenim prostorima (»Glengarry Glen Ross«), uloga velikog šefa u Chanodorovu komadu krojena je za njega po savršenoj mjeri, poput elegantnog odijela koje nosi
Ono što je u Stoneovu filmu bio Shia LaBoeuf, to je ovdje mladi analitičar rizika Zachary Quinto koji uočava grešku u valuaciji koja je dovela njegovu banku na rub propasti.
No, ovo je u konačnici punokrvni muški kammerspiel pa prostor kadra uz suverenog Spaceya i Quinta pripada Jeremyju Ironsu, Stanleyu Tucciju i brokerskom playboyu Paulu Bettanyju, dok su ženski likovi (Demi Moore, Mary McDonnell) svedeni na cameo uloge, tek toliko da crveni tepih i plakat filma ne bi ispali tako muškošovinistički.
Intimističke odiseje
Inače, festivalska konkurencija ali i paralelni programi protekli su u znaku intimističkih odiseja koje problematiziraju motiv sjećanja i identiteta (rodnog, nacionalnog). Autobiografski komad meksičke redateljice Paule Markovitch »El premio« prati njeno odrastanje u Argentini tijekom vojne hunte, zbog čega je bila prinuđena skrivati pred učenicima pravi identitet, jer je sugurnost njene obitelji ovisila o njenoj šutnji.
Sličnim motivima identiteta bavi se i »Tomboy« Celine Sciamme koji je otvorio »Panoramu« i privukao horde akreditiranih novinara. Autorica uranja u rano djetinjstvo 10-godišnje muškobanjaste curice u francuskoj provinciji i prati njeno neobično prijateljstvo s vršnjakinjom koja vjeruje da se druži s dječakom.
Iako Sciamma kao uzore navodi Van Santa i Clarka, dobili smo neku vrstu predpubertetske mekše varijante filma »Boys Don’t Cry«. Još od Sciammina prethodnog komada »Vodeni ljiljani« koji gotovo da nije napuštao prostor jednog bazena u kojem njene nimfete vježbaju sinkronizirano plivanje i otkrivaju tajne lezbijskog seksa, autoričina homoerotska fascinacija tijelima adolescenata vječna je i postojana.
Bez idealiziranja
Identitetima se bavi i »Almanya – Dobrodošli u Njemačku« Yasemin Samdereli koja poput Markovitch također rabi autobiografske elemente, fokusirana u svom epskom rukopisu na živote turskih gastarbajtera (»Jesi li ti Nijemac ili Turčin«, pitaju dječaka učenici kad su ga pozvali da se pridruži njihovoj nogometnoj momčadi).
A u poslovično jakom njemačkom segmentu konkurencije prikazan je i najnoviji film Ulricha Koehlera »Schlafkrankenheit« koji se poput njegova prethodnog filma »U ponedjeljak dolaze prozori« također na neki način bavi dosadom, sada u životima liječnika iz WHO-a koji u Kamerunu rade na prevenciji bolesti spavanja. Kao što to kaže jedan od protagonista, »lakse je pregovarati sa Starbucksom nego sa lokalnim vlastima«.
No, film nije sveden na plošni pamflet poput »Gorkih lijekova« već pokazuje njihovu svakodnevnicu bez idealiziranja, iako Koehlerov rukopis nije toliko radikalan poput Claire Denis (»White Material«) koju zanimaju isti krajolici.
