Čitav opus ekscentrične Marie Losier, uz Claire Simon definitivno najvažnije autorice u ešalonu francuskog doksa, sveden je na glazbenike koji su obilježili njenu epohu. Prisjetimo se autoričinih genijalnih portreta Tonyja Conrada (šifra: »DreaMinimalist«, »Slap the Gondola!«), Alana Vege (šifra: »Just a Million Dreams«), Peaches (šifra: »Peaches Goes Banana!«) i Genesis P-Orridgea i njegove voljene Lady Jaye (šifra: »The Ballad of Genesis and Lady Jaye«).

Potom se nakon dvadeset godina dogodio njen kraći odmak od ekstraordinarnih glazbenih doksa (šifra: »Cassandro, el Exotico!«), s jednim meksičkim »lucha libre« šampionom, u kojem taj isti Cassandro predstavlja »egzotičnu« feminu stranu svog mačoidnog protivnika. Iako su za razliku od Cassandra dobar dio tih »Exotica« skrivali vlastitu homoseksualnost iza maske heteronormativnosti, pa čak i homofobije.

Zato je Cassandro, pravim imenom Saul Armendariz, u seriji autoričinih ekscentričnih tabloa sveden na figuru nevjerojatne nježnosti, garniranu dostatnom dozom campa. On naprosto obožava pozu, bilo da se nalazi u ringu ili izvan. Iako ga Losier prati 16-milimetarskom kamerom u onim teškim trenucima u kojima se mora oprostiti od karijere i otići u zasluženu mirovinu. No kako to već biva u genijalnom opusu Marie Losier, »Cassandro, el Exotico!« je dvostruki portret. Onaj Cassandrov i onaj autoričin, koja ga prati s vječnim osmijehom ohrabrenja. Taj osmijeh u isti mah je inteligentan i empatičan. Posve imun na kategorije.

Prepun kontrasta, poput bizarnih sekvenci u kojima Losier promatra Cassandra u pustinjskom vrtu i betonskim barakama na granici Meksika i SAD-a. U totalno magičnom itinararu, koji jukstaponira Cassandrove šljokice iz borilačke arene sa suncem obasjanim ulicama Juareza. Kad margina uvijek prelazi u centar. Jer, za Losier, živjeti i snimati predstavlja istu stvar. U dvostrukim portretima koji postaju razmjena prijateljstva.

Pankerska ekipa

Iako je Losier zadnje 22 godine provela u New Yorku, gdje je kurirala programe s pečatom tamošnjeg Francuskog instituta, poznatijeg i kao Alliance Francaise, još uvijek joj je ostalo dovoljno vremena za režiju, uz berlinsku rezidenciju, koju joj je olakšala njena »pankerska« ekipa, iako je tada već prešla četrdesetu, došavši izgubljena u Berlin s dva kufera. No New York, koji joj je vječno nedostajao, odužio joj se na najljepši mogući način, s velikom retrospektivom održanom u MoMA-i. I dok se filmskom segmentu Impulse festivala, iza kojeg stoji naša voljena škvadra iz Distunea, još nije dogodila retrospektiva naše jednako voljene Losier, ili barem jedan komad iz njena iznimnog opusa, iako to ona itekako zaslužuje, autorica se nakon meksičkog izleta vraća u glazbene sfere s »Felixom u zemlji čudesa« (»Felix in Wonderland«).

U autoričinu fokusu je Felix Kubin, hamburški kompozitor, glazbenik i umjetnik koji sebe voli definirati kao »dadaista«, rastrgan između elektronike i atonalno apstraktnih partitura. »Kao da sam se zatekla u primordijalnoj eri filma, u vremenima Meliesa i braće Lumiere«, opisuje Losier svoj najnoviji komad, koji poput Kubina vjeruje u tjelesnost zvuka. Sa svim onim eksperimentima koji uključuju mikrofone u plamenu i autoričine omiljene tabloe.

Jer, Losier je filmski pandan Kubina. Ona je bila i ostala proročica filmske tjelesnosti. Zato njen komad penetrira u Felixovo zvučno tijelo, što dokazuje i maestralna scena kirurškog zahvata u kojem Kubin u isti mah postaje kirurg i pacijent. Jer, Kubin i Losier tragaju za istim zvukom i slikom, koji odolijevaju smrti. Zato se njihov umjetnički rad svodi na vječni otpor.

Totalna sloboda

»Kad padaš, počinješ osjećati glazbu«, kazat će Felix. Losier dopušta njegovu tijelu da padne, u mrak straha i žudnje, ali i osjećaj totalne slobode i apsolutne usamljenosti. Poput Lewisa Carrolla na kojeg se referira naslov autoričina komada, koji će strmoglaviti riječi u igri totalnog nonsensa, oslobodivši ih od bilo kakvog značenja. U putovanju koje se svodi na traganje za disonancom. Intenzivnom poput slike koju nismo u stanju dešifrirati, svedenu na složenost egzistencije. Zato »Felix in Wonderland« nije još jedan autoričin portretni doks, kao što to nisu bili ni njeni raniji (glazbeni) komadi. Riječ je o krajoliku
koji postaje totalni disonantni zvuk.

Jer, Losier je podarila jednaku težinu Kubinovu stvarnom životu i njegovoj imaginarnoj komponenti, igarući na onu istu ekscentričnu umjetnikovu osobnost koja karakterizira autoričin opus. U zanosnom spoju dadaističkih impulsa i konceptualne rigoroznosti. Zato je bilo logično da godinu dana nakon svjetske premijere filma »Felix in Wonderland«, koja se dogodila u zadnjem fizičkom izdanju Locarna, autorica snimi njegov kratkometražni šestominutni »sequel« (šifra: »Which is Whitch?«) u kojem Kubin postaje Ludwig II. Bavarski, uz tri ultimativne muze francuskih ekscentrika – Claire Doyon, Elinom Lowensohn i Joanom Preiss. Let’s Dance!