Članak iz novina, devet dana snimanja, Berlinski filmski festival – to je sms verzija evolucije najnovijeg filma Danisa Tanovića »Epizoda u životu berača željeza«. Ne samo što se radi o istinitoj priči, već svi protagonisti događaja glume sami sebe i sve je snimljeno na autentičnim lokacijama. 

  Prvih pola sata filma ne možete vjerovati da je ono što gledate zaista istina. Trudna Senada Alimanović ima bolove u trbuhu i nakon odlaska k liječniku ustanovi se da je dijete umrlo i da njoj treba hitna operacija. No, budući da Senada nema zdravstveno osiguranje, operacija se mora platiti 980 konvertibilnih maraka, koje Senada naravno nema, i tu završava liječnička etika. Senada s bolovima dolazi u bolnicu još par puta, no ljudi u bijelom su neumoljivi. Danis Tanović u ovom filmu na najsuptilniji način pokazuje ljudsku patnju bez imalo patetike, pretencioznosti i lažnih osjećaja, a Senadin muž Nazif Mujić jedan je od najljepših muških likova koji se mogu vidjeti na filmu. 

Bez scenarija

Kako je počela ova filmska avantura?

  – Prije godinu dana pročitao sa članak u novinama i cijela priča mi je bila naprosto nevjerojatna. Nisam mogao vjerovati da se u mojoj zemlji događaju takve stvari. Prvo sam poslao nekoga u to selo, koje se nalazi tri sata vožnje od Sarajeva, da vidi je li to uopće istina, a nakon toga sam i sam otišao upoznati te ljude. Nakon razgovora s njima osjetio sam da o tome moram napraviti film. Otišao sam do njih još nekoliko puta da razgovaramo o svemu, a onda sam dobio ludu ideju da oni glume sami sebe i da jednostavno repriziramo cijeli događaj. 

  Isprva je to trebao biti dokumentarac koji bi se prikazao bar na televiziji, da ljudi vide što se događa oko njih i da čuju priču Nazifa i Senade. Napisao sam kratki sinopsis i poslao ga na fond s namjerom da dobijemo nešto novaca, a onda sam nakon daljnjeg razmišljama odlučio napraviti nešto više od dokumentarca i nazvao sam svoje producente Amru Bakšić Camo i Čedomira Kolara. Na kraju smo se složili da je jedini način da napravimo film da radimo bez velike ekipe i puno tehnike, a svi koji smo bili iza kamera radili smo besplatno. 

  Sada svi pričaju o tome kako sam napravio film za 30.000 eura, no to se jednostavno tako dogodilo, to je bio jedini način da napravimo film. Da sam čekao više novaca i planirao film na drugi način, mi ne bi sada bili na Berlinaleu. Sve je bilo ludo – ja sam bio i redatelj i snimao sam s drugom kamerom, ponekad nas je bilo samo dvoje na snimanju. Naravno da je lakše raditi film kada imate puno novaca i cijelu filmsku ekipu, no ponekad i ono što želite ispričati diktira način na koji trebate raditi, a na ovoj lokaciji na kojoj smo snimali bilo bi vrlo teško doći sa velikom ekipom i raditi na uobičajeni način. 

 Kako ste složili scenarij?

  – Nije bilo nikakvog scenarija. Sve je totalno ludo kako je ovaj film nastao. No, ja sam bio u ratu i naučio sam se snaći u bilo kojoj situaciji, usput ja jesam i dokumentarni redatelj, meni to leži u krvi. Naučio sam se snimati u ratu kada vrlo brzo morate izabrati što je važno i to zabilježiti na filmu. 

Iritantne nepravde

Koliko je Vama osobno važno pokazivati ovakve priče?

  – Ovakve priče i nepravde me stvarno iritiraju. Neki dan je netko pričao o filmu »Kradljivci bicikla« sto je jedan od mojih najdražih filmova i ja sam pomislio – taj film je napravljen prije toliko godina, no do danas se ništa nije promijenilo. Čovjek misli da bi takvi socijalni problemi danas trebali biti samo dio prošlosti, no oni su nažalost još uvijek tu. 

  Prvo me uznemirio cijeli taj slučaj koji je sam po sebi užasan – bolesna žena čiji život visi o koncu i nitko ništa ne želi učiniti, a zatim me posebno dirnuo slučaj njezinog supruga jer i ja sam suprug i otac, i te njihove dvije male djevojčice koje su mogle izgubiti majku zbog toga što nitko nije želio obaviti operaciju koja se mogla napraviti u bilo kojoj maloj bolnici. 

  A onda sam se zapitao što ja uopće znam o Romima, znam da čiste naše »šoferšajbe« i prose na ulici. No, čim sam ušao u njihovu kuću i vidio te ljude, dobio sam sasvim novu sliku – sliku o tome kakav ponos imaju ti ljudi, a tek ljubav koju pokazuju jedno prema drugom i prema svojoj djeci. Način na koji Nazif voli svoju suprugu je kao holivudski film, ljubav osjećate posvuda oko njih. 

Bez režije

Je li ih bilo teško nagovoriti da pristanu na snimanje?

  – Kao što sam rekao, odlazio sam do njih par puta dok mi konačno nisu počeli vjerovati i vidjeli su da nemam loše namjere. U početku ih je bilo strah i mene i ostalih medija, ja sam manje više sve radio u tajnosti i nisam želio da novinari ni čuju da snimam film. 

 Na koji ste način upućivali Nazifa i Senadu i objašnjavali im što da rade?

  – Nikoga nisam »režirao« ili govorio kako da nešto naprave. Pustio sam ih da se ponašaju prirodno i da rade ono što njima paše, a ja sam se samo potrudio da to sve ulovim na filmu. Ponekad sam se malo poigrao s njima, i možda napravio nešto na što nisam baš ponosan, kao što je, primjerice, scena u bolnici dok Nazif i djeca čekaju da Senadu operiraju. Rekao sam Nazifu – »Ništa nemoj reći djeci, ali mi ćemo sada ovdje sjediti dva sata«. Bilo mi je potrebno da djeca totalno polude od dosade i to se i dogodilo, već nakon prvog sata. 

  Ta scena mi je bila vrlo važna i nisam imao drugi način da je osmislim, jer bez djece ta bi scena bila neizmjerno dosadna. 

 Nekoliko scena snimali ste i u Republici Srpskoj. 

  – Da i to je bilo malo zastrašujuće, jer smo otišli tamo bez dozvole za snimanje. Ja namjerno nisam tražio dozvolu – prvo, nisam znao koliko košta, a drugo, nisam bio siguran da ću je dobiti. Imali smo namjeru snimati i u bolnici u Republici Srpskoj, no to smo izbacili. Kada smo počeli snimati netko nas je vidio pa smo brzo sakrili kamere i pobjegli. Možda se ništa ne bi dogodilo, no nismo htjeli riskirati. 

 Bez prava

Vi se još bavite politikom?

  – Ja se nikada nisam bavio politikom, bio sam samo izaslanik, no dao sam ostavku prije mjesec dana. Ja sam samo filmski radnik koji želi da njegova zemlja izgleda poput Njemačke. Cijeli svijet ide k vragu jer nikoga nije briga. Mi dajemo novce bankama umjesto da pomažemo ljudima. To mora prestati. Ja volim svoju zemlju i želim živjeti u njoj, ali ne želim živjeti u zemlji u kojoj se ljudi ovako ponašaju, ne želim da moja djeca rastu u jednoj takvoj zemlji, želim da rastu u pristojnoj i poštenoj zemlji. Trenutno u mojoj zemlji ništa ne funkcionira. Mi smo mala zemlja, ima nas samo četiri milijuna i ako se mi ne možemo ponašati lijepo jedni prema drugima… 

  No, mogu vam s ponosom reći, ne znam koliko vam je poznat bosanski Ustav, ali ako niste Bošnjak, Hrvat ili Srbin ne možete biti izabrani za položaj u državnim institucijama. Ja sam se dvije godine kao izaslanik borio za promjenu toga zakona. Prije dvadesetak dana Sarajevski kanton je konačno prihvatio promjenu tog zakona, pa sada i predstavnici svih ostalih narodnosti koje žive u Bosni mogu biti izabrani. Nažalost, zakon se ne odnosi na cijelu Bosnu, no bar vrijedi za Sarajevski kanton u kojem ja živim. U ovom selu u kojem smo snimali, Romi žive već 300 godina, a još uvijek nemaju nikakvih prava.

  – Opet je našao da snima nečiju mizeriju! U stvari, ne znam… Moje prijatelje koji su ga vidjeli, film je vrlo dirnuo. Jedan prijatelj mi je rekao da nikada više neće gledati Rome na isti način kao što je to do sada radio. Ako sam uspio promijeniti na bolje mišljenje bar jednog čovjeka, onda nisam uzalud napravio taj film. Ja znam da su mnogi filmovi promijenili moj način razmišljanja, pa će, nadam se, i moj film učiniti to isto. 

 Nesuđena Amerika

Zašto niste, nakon što ste dobili Oscara na »Ničiju zemlju«, pokušali napraviti karijeru u Americi?

  – Da se nije dogodio 11/9 ja bih danas sigurno živio tamo, no u to vrijeme tamo se preko noći sve promijenilo, a kada su na kraju zaratili s Irakom, nisam uopće mogao shvatiti što se tamo događa. Bivši predsjednik Bush je stvarno imao talent. Ja obožavam Ameriku, njena prostranstva, slobodu, način na koji posluju… i nema zemlje poput nje. U prvom trenutku nakon što sam stigao u New York, osjećao sam se kao kod kuće. A najviše mi se sviđa to da je tako svejedno odakle dolaziš – ako znaš i dobro obavljaš svoj posao uvijek možes uspjeti. 

  Kamo sreće da sam se rodio u Brooklynu i da su mi roditelji talijanski doseljenici, ali ja sam Bosanac i moram živjeti s tim. Nemojte me krivo shvatiti, Bosna je lijepa zemlja i ja je volim, no situacija u zemlji je grozna. 

 Biste li danas mogli živjeti u Americi?

  – Da, stvari se vraćaju u normalu i predsjednik Obama mi se sviđa. 

 Da li bi Vas zanimalo raditi film u velikoj holivudskoj produkciji?

  – Zasto ne? Kad dođe pravo vrijeme za to i kad osjetim da mi tema filma paše. 

 Imate li već planove za novi film?

  – Snimanje počinjem sutra. 

 Ovdje u Berlinu?

  – Da. I ne želim ništa više reći o tome.