U 40 minuta filma i u dva lika posložena je hrpa priča osoba koje poznajem i koje su sve iz Rijeke, a ima tu i mojih osobnih priča. To je film o ljudskoj prirodi, načinu na koji se suočavamo sa životom i kako to jedni drugima interpretiramo
Riječka redateljica mlađe generacije Tanja Golić, koja trenutno živi u radi u Zagrebu, hrvatskoj je publici najpoznatija po dokumentarnom filmu »Čekajte, čekajte« o borbi svoje bake s Alzheimerovom bolešću, te igranom filmom »Nije da znam nego je tako« u kojem se bavi raspadom jedne ljubavne veze.
Za svoj je rad dosad dobila niz hvalospjeva, pa mnogi poznavatelji hrvatskog filma sa zanimanjem očekuju njezin najnoviji srednjemetražni igrani film »Slučajno« čijom će premijerom sutra biti otvorena nova sezona u riječkom Art kinu »Croatia«.
U filmu glume Lana Barić i Krešimir Mikić, snimljen je u produkciji Hulahopa, a sufinanciran je sredstvima HAVC-a i Grada Rijeke.
Tanja je film snimila u Rijeci, u stanci između rada na dvije tv sapunice, a kao i u njezinim drugim dosadašnjim umjetničkim projektima, riječ je o pomalo osobnom uratku koji se bavi ljudskim odnosima.
– Tijekom ljeta sudjelovala sam u dugometražnom dadaističkom projektu Davida Lušičića iz Rijeke. Zamišljeno je da petnaestak redatelja radi svoje petominute filmove, ali na način da svaki pogleda zadnju minuta filma koji će biti ispred i nadovezuje se na tu minutu sa svojim filmom. Ja sam osma po redu, no ovog puta sam se potpuno vratila u neku ambijentalnu, eksperimentalnu, kontemplativnu priču koju sam snimila s jednim glumcem u Stonu u solani. To sad treba izmontirati, a cijeli projekt je konceptualno jako zanimljiv. Na moj film se potom nadovezivao Edi Mužina iz Rijeke.
Razgovori pretočeni u film
– Kad mi je 2008. godine umrla sestra, provela sam dvije godine u Rijeci i kako je to bilo dosta stresno razdoblje, nalazila sam se s puno ljudi koje znam od rođenja, s kojima sam išla u osnovnu ili srednju školu ili na faks i s kojima se dugo nisam vidjela. Puno smo pričali o stvarima iz prošlosti i sadašnjosti, o tome što nam se događalo u životu, što nas muči, što želimo, jesmo li sretni. Pokazalo se nekako da su teme uvijek iste, univerzalne, da svi žive psihički prilično opterećujućim životom, a meni je sve to bilo vrlo zanimljivo, jer to nije bilo kontinuirano, svakodnevno druženje, već su razgovori bili i rezultat svojevrsnog vremenskog odmaka.
Zanimljiv mi je, čak i sa dramaturškog stajališta, bio taj proces kojim smo od laganih razgovora i općenitih tema poslije nekog vremena dolazili do intimnih priča i osjećaja, i tog pitanja da li je u konačnici čovjek zadovoljan sa svojim životom. Kroz sve te razgovore provlačili su se slični problemi, slični nesporazumi, ljubomora, bijeg i na kraju sam odlučila sve to pretočiti u jedan film u kojem se dvoje ljudi sreću nakon 14 godina i provode zajedno jedno popodne.
Film je zapravo cijeli dijaloški, uz dvije glazbene sekvence, i u njemu je u 40 minuta i u ta dva lika posložena hrpa priča osoba koje poznajem i koje su sve iz Rijeke. Naravno, tu ima i mojih osobnih priča, jer baš kao što je Tolstoj rekao, čovjek bi trebao pisati samo onda ako – kad umoči pero u tintu – ostavi i komadić svog mesa. To je zapravo nešto što ja uvijek primjenjujem u svom radu.
Što su onda glavne preokupacije likova?
– Ne bih htjela previše otkrivati prije premijere. U početku oni pričaju vrlo općenite stvari – čime se bave, kako žive, i u početku sve izgleda super, a što više radnja odmiče, o svim tim temama počinju pričati na jedan drugačiji način. Rekla bih da je ovo film o ljudskoj prirodi, načinu na koji se suočavamo sa životom i kako to jedni drugima interpretiramo.
Zahtjevan proces rada
Čini se dramaturški vrlo kompliciranim niz ljudskih priča koncentrirati u dijelog dvoje likova…
– Da, i bilo je dosta komplicirano. Kad sam prijavljivala projekt, imala sam ideju da će film trajati do 20 minuta. No kad sam počela pisati i krenula stvarati odnos između to dvoje likova, i u to još uključiti niz priča, ispala je hrpa stranica koje sam nakon puno neprospavanih noći svela na cjelinu koju smo snimili. Kad smo onda snimljeni materijal posložili, dobili smo 60 minuta i sve je bilo prilično razbacano. Onda jedno godinu dana nismo ništa radili na tome i sve mi se činilo glupo, a kad smo ponovo išli preslagivati, dobili smo napokon smislenu cjelinu koja traje 40 minuta. Tako da je to uistinu bio proces koji zahtijeva vremena. Naime, vrlo se lako pogubiti u sitnoj dramaturgiji gdje onda dijalog postaje sam sebi svrha.
Rijeka je, kako sami ističete, treći lik u filmu…
– Uistinu je, jer je grad taj koji veže dvoje protagonista, oni prolaze kroz mjesta na kojima su se nekad družili i nastojala sam da se i dojam onog o čemu pričaju vizualno pojačava kroz pozadinu.
Koncept malo asocira na »Prije svitanja« Richarda Linklatera…
– Pa to i je neki format koji je ovdje prisutan – Rijeka i dvoje ljudi. Ja sam veliki ljubitelj Rijeke i volim to što je lučki, industrijski grad. Iako se trenutno loše stanje te industrije dosta dobro vidi u filmu. Dio scena je, primjerice, sniman na bivšoj lansirnoj rampi Torpedo koja je u stanju raspadanja. Drago mi je da smo snimali u studenome, kada je prevladavalo oblačno vrijeme i do punog je izražaja došla upravo ta neka atmosfera grada koju ja najviše volim. Imam u filmu i puno slučajnih portreta Riječana, pa se nadam da će se prepoznati.
