U programskoj knjižici londonskog kazališta Almeida posebno je naglašeno gostovanje njihove najnovije produkcije – predstave »Richard III« u sklopu ovogodišnjeg programa Teatra Ulysses na Brijunima. Ovoga puta doista se isplatilo potegnuti do Malog Brijuna i pogledati britanskog »Richarda III«, u godini kad se obilježava 400. godišnjica smrti Williama Shakespearea. Razlog nisu samo svjetski poznata glumačka imena – Ralph Fiennes kao Richard III. i Vanessa Redgrave u ulozi kraljice Margarete, već i prilika da se barda engleske književnosti sluša i doživi na engleskom jeziku. I to je možda najvažnija odlika predstave u režiji Ruperta Goolda, koji je Shakespeareovu povijesnu dramu »Richard III« osuvremenio, ali je pritom poštovao dramski tekst i Shakespeareovu rečenicu.

To dakako ne bi uspio bez izvrsnih glumaca, koji su svi od reda pokazali savršenu dikciju, kojom do izražaja dolazi praktički svako izgovoreno slovo i nema pogrešno »stavljene« točke ili zareza. Na takvo što baš i nismo navikli u hrvatskom teatru, gdje se često o dikciji ne vodi računa, a nerijetko je i sve drugo važnije osim samoga teksta.

Klasično i suvremeno

Premda ima elemenata suvremenosti, predstava Ruperta Goolda zapravo je klasično režirana, a bez suvišne dekoracije u prvom su planu glumci i tekst. Kostimografija koju potpisuje Jon Morrell temelji se na crnim neutralnim kostimima, a mobiteli su sredstvo komunikacije, čime je ova univerzalna priča o bolesnoj žudnji za moći i vlašću približena današnjem vremenu.

Predstava je scenografski (Hildegard Bechtler) prilagođena prostoru utvrde Minor na Malom Brijunu, odlično se uklopivši u zatečeni ambijent, ali i dosadašnju programsko-tematsku liniju Teatra Ulysses usmjerenog prema političkom teatru. Scenskim prostorom dominira osvijetljeno prijestolje, uzdignuto iznad pozornice kao simbol vlasti. U prozorčiće utvrde stavljene su ljudske lubanje, simboli smrti kojima je posut Richardov put uspinjanja prema tronu.

Dramom »Richard III« (London oko 1592; u hrvatskoj verziji »Rikard III«) Shakespeare završava svoju prvu povijesnu teatrologiju, kojoj je primarna svrha bila istaknuti ulogu providnosti u povijesti i pokazati kako se Engleska uzdigla iz kaosa ratova Dviju ruža, koji su završili Richardovim porazom u bitci kod Boswortha 1485. godine.

Izbjegnuta groteska

Već od uvodnog Richardovog monologa, u kojemu se on predstavlja kao nitkov i zlikovac koji je svjesno odlučio biti upravo takav, Ralph Fiennes osvaja scenu kreirajući Richarda kao cinika i beskrupuloznog zločinca koji ne bira sredstva kako bi se domogao vlasti. Prema nekim istraživanjima, povijesni Richard III. nije bio onakav kakvim ga je Shakespeare prikazao, koji svoju verziju ovog engleskog vladara temelji na »Povijesti kralja Richarda III« Thomasa Morea. More je Richarda doživio ne samo kao zločinca, već i kao nenadmašnog glumca koji je političku vještinu manipulacije doveo do savršenstva, prisvajajući različite identitete koji su prikrivali njegove istinske vlastoljubive namjere. Shakespeare detaljno razrađuje i Moreovu viziju Richarda III, s posebnim osvrtom na fizičku degradaciju lika koja je zapravo utjelovljenje njegove osobne moralne nakaznosti.

U interpretaciji lika Ralph Fiennes zadržava obilježje fizičke deformiranosti Richarda, ali pritom izbjegava zamku upadanja u pretjeranu karikaturalnost. Njegov Richard III. tako nije groteska vladara, već realna i moguća slika opsjednutosti vlašću koju možemo prepoznati i danas.

Premijera »Richarda III« u Londonu preklopila se s događanjima oko Brexita, tako da je predstava tempirana u pravom političkom trenutku za Veliku Britaniju. Redatelj Rupert Goold stoga je u svoju interpretaciju Shakespeareove drame unio određenu satiričku oštricu, podosta ironije, pa i prepoznatljivog engleskog humora.

Radnja »Richarda III« odvija se u Londonu, a jedan od likova je i gradonačelnik Londona. U predstavi ga tumači Mark Hadfield, što je redatelj Goold iskoristio za karikaturalan prikaz. Podjednaka ironija osjeća se i prema liku biskupa od Elyja (Simon Coates) i Crkvi uopće, što kulminira prizorom krunidbe lažno pobožnog Richarda III. Svoju pravu prirodu on pokazuje u sceni ekspresnog giljotiniranja lorda Hastingsa (James Garnon), nakon što je ovaj pokazao i tračak sumnje u neku banalnu Richardovu odluku.

Tragične heroine

Zanimljiv je i tretman ženskih likova u predstavi, koji su svi od reda tragične heroine i Richardove žrtve. Vanessa Redgrave briljirala je u ulozi kraljice Margarete, udovice kralja Henrika VI, koja je jedina prepoznala monstruoznost vojvode od Gloucestera – budućeg Richarda III. Redgrave je utjelovila mudru staricu s proricateljskim sposobnostima, koja kraljici Elizabeth i svima prisutnima najavljuje mračnu budućnost. Pritom Redgrave u naručju drži lutku s dječjim likom, što postaje simbolom tragične sudbine djece u ovom do kraja mračnom komadu u kojemu manipulativni Richard ne preza ni od ubojstva djece.

Podjednako je okrutan i prema ženama – lady Anne (Joanna Vanderham) i Elizabeth (Aislin McGuckin), koje su samo pijuni u njegovim krvavim političkim spletkama. Galeriji nesretnih ženskih likova treba pridodati i vojvotkinju od Yorka, mati kralja Edvarda IV i njegove braće Clarencea i Richarda, u dojmljivoj interpretaciji Susan Engel.

U završnici Richardovi protivnici, koje predvodi grof Richmond (Tom Canton), okupljaju vojsku i on mora u rat. Spektakularna bitka na Bosworthskom polju, s ratnicima odjevenim u blještave oklope, asocijativno priziva vizualnost filma »Excalibur« Johna Boormana. Richard je ubijen, a Richmond slavi zasluženu pobjedu i pred izmučenom zemljom su neka nova vremena.

I posljednji, i drugi ključni trenuci predstave, precizno su naglašeni oblikovanjem svjetla Jona Clarka i zvučnim efektima Adama Corka. U sjajnoj glumačkoj ekipi još su Scott Handy (vojvoda George), Daniel Cerqueira (Catesby), Joseph Arkley (grof Rivers), Joshua Riley (markiz od Dorseta), Joseph Mydell (lord Stanley), Finbar Lynch (vojvoda od Buckinghama), David Annen (kralj Edvard IV) i drugi.

Engleska predstava »Richard III« primjer je kako dramske klasike igrati na suvremen način, a pritom ih ne iznevjeriti. Uostalom, kao što je već davno zaključio Jan Kott – »Shakespeare je kao svijet, ili sam život. Svako povijesno razdoblje nalazi u njemu ono što traži i želi vidjeti«.