Frustrirajuće mi je bilo svirati za nekoliko ljudi, jer imam energije za cijeli stadion. Sada želimo napraviti nešto da nam čela stoje sama i da možemo trčati i skakati dok sviramo, da imamo pojas. Idemo patentirati »Hauser Šulić cello belt«
Predstavljati mladog 24-godišnjeg Puljanina Stjepana Hausera gotovo da je i nepotrebno. Čelist svjetskog glasa, slavu, i to onu globalnu, iako izvan koncertnih dvorana, meteorskom je brzinom postigao prije nekoliko mjeseci kada je zajedno s dubrovačkim kolegom po čelu, 23-godišnjim Lukom Šulićem, tog sudbonosnog 20. siječnja 2011. na YouTube uploadao spot »Smooth Criminal«, čelističku obradu hita Michaela Jacksona. Od tog trenutka 2 Cellos postali su YouTube senzacija. Mladim virtuozima na violončelima pošlo je za rukom ono o čemu čak i neke velike zvijezde mogu samo sanjati – broj klikova na njihov video rastao je rapidnom brzinom. S markantnim Hauserom razgovaramo na njegovom obiteljskom imanju u Raklju, za stolom s roditeljima, jedući trešnje, pršut, srčući tursku kavu i sok od bazge. Baš kao i Stjepanov tempo života, bilo je sve brzo – printer nije radio pa je morao negdje u Puli isprintati kartu za sutrašnji avionski let, otići kod Šenka po kutiju za čelo, zaliječiti ogrebotinu na nozi, pozdraviti Olivera na susjednom imanju, roditelje, napustiti Rakalj i odgovoriti na masu telefonskih poziva, jer tko zna kada će opet biti doma.
Ljubav i strast
Kako je sve to krenulo, odnosno kako ste se Luka Šulić i ti odlučili okušati izvan klasičnog repertoara? – Mladi smo i volimo druge vrste glazbe, pa zašto ne prenijeti tu mladalačku energiju i ludost. I još dobro izgledamo (smijeh) pa zašto to ne iskoristiti, jer inače bismo cijeli život svirali koncerte za par starčića. Eto, razmišljali smo da je šteta to ne iskoristiti i kako smo ušli u projekt, odmah nam je krenulo.
No, kako se tu našla i obrada »Smooth Criminala« Michaela Jacksona? – Morali smo početi s jednom pjesmom. I prije sam ga slušao. Bio je moj idol. A upravo ta pjesma jedina tako dobro odgovara violončelu. Htjeli ste obraditi i pjesmu Guns’n’Rosesa, ali je Axl Rose tražio previše novca. – Na kraju smo je ipak obradili. Sony je dao pare. (smijeh) O kojoj je pjesmi riječ? – Pričekajte, to je tajna, brzo će izaći stvar na CD-u. Niste samo virtuozni glazbenici i umjetnici, već i virtuozni biznismeni. Od Sonyja ste navodno ishodili ugovor kakav još nikome nije pošao za rukom. – Istina je, izborili smo se za neke stvari koje mladim umjetnicima ne polaze za rukom. To smo uspjeli jer smo uspjeh i popularnost stekli sami, bez ičije pomoći. Nitko nije uložio u našu promociju, i to nikoga nije koštalo, stoga smo bili u poziciji postavljati uvjete. Znači li to da su sve što ste im rekli u Sonyju i prihvatili? O tome se naveliko priča i svi su iznenađeni time, jer to rijetko kome uspijeva. – Ne možeš uspjeti ako te uzmu s ulice, naprave nešto od tebe i onda prodaju. Mi smo već bili afirmirani u glazbenom svijetu, a u ovo smo krenuli sami te postali vrsta fenomena i sami po sebi postali marka. Sony nije morao od nas stvarati trade mark i ulagati u promociju.
Nakon uspjeha u svjetskim glazbenim vodama možda si kompetentan reći što bi trebalo napraviti u Puli, naravno, što se glazbene scene tiče?– Sredina u kojoj nema konkurencije nije poticajna i nema perspektive. Zašto da netko počne svirati violončelo u Puli kada nema gdje raditi. Eto, ako želiš biti čelist ili violinist, u samom startu znaš da nećeš tu živjeti. Rijeka ima filharmoniju, kazalište, operu. Muzička škola ima svrhu, u Puli je nema. Svi mladi koji žele nešto postići moraju se maknuti iz Pule.
Vizija i cilj
Znaju li ljudi odakle dolazite, jesu li čuli za Hrvatsku? – Nas prepoznaju, odnosno 2 Cellos, ali ne znaju gdje je Hrvatska, pogotovo u Americi. U Europi ipak znaju. Znanstveno je dokazano da se nakon deset tisuća sati marljivog rada postiže uspjeh. Je li to istina? – Vježbao sam cijelo djetinjstvo. Počeo sam pred kraj osnovne škole, cijelu srednju školu, fakultet. Moja priča je red, rad, disciplina i na kraju uspjeh. I koliko si dnevno vježbao? – Nisam brojao. Bitno je pametno uložiti vrijeme. Ako je deset tisuća sati rutina, onda ne vjerujem u uspjeh. Treba imati viziju i cilj. Kakva je bila tvoja vizija? – Baš ovakva. Mogu se prilagoditi različitim situacijama. Jednako mogu svirati rock’n’roll kao i Bacha u crkvi i s orkestrom. Moj cilj je bio da baš budem takav glazbenik kakav sam sada, širokog spektra, zato i surađujem s različitim umjetnicima. Glazba je univerzalna i za sve ljude. Zašto da pripadam samo jednoj grupi ljudi. Bilo bi to šteta, jer me toliko toga zanima. Surađuješ s mnogima, dolazeći k tebi u Rakalj vidjeli smo da se pozdravljaš s Oliverom Dragojevićem. S njim radiš jednu vrstu glazbe, s Urbanom drugu. – Radio sam s Urbanom, uskoro bi trebao izaći »Urban i Hauser«, a radim i s Oliverom, s lutnjistom Edinom Karamazovim sviram ranu glazbu, 2 Cellos radim s Lukom i u sklopu toga radim s Eltonom Johnom, ali i dalje sviram klasiku. Impresivno, kao i činjenica da će vam Sony izdati prvi CD. Koje pjesme ste obradili? – U2, Stinga, Guns’n’Roses, još jednog Michaela Jacksona, Nirvanu, Coldplay, Kings of Lion, Muse.
Svi rockeri žele svirati s velikim simfonijskim orkestrom, a kod klasičnih glazbenika je obrnuto?
– Hrvatska je plodno tlo za talente, ali im ne pruža uvjete za razvoj. Hrvatska, zemlja bez skijališta, dala je vrhunsku svjetsku skijašicu, zemlja cajki sada je iznjedrila i glazbene virtuoze. Koliko je obitelj bitna u svemu tome?– Do sada je bilo vrhunskih sportaša, a sada je na red konačno došla glazba. No, izrazito je bitna uloga obitelji. Bez razumijevanja i podrške roditelja dijete ne može ništa. Ne može ni donijeti odluke. Da nije bilo moje majke, nikada ne bih počeo svirati čelo. Mama me je uspavljivala uz Mozarta, a brata Mirona (prvi akademski jazz trombonist u Hrvatskoj, član Big Banda HRT-a i odnedavno Jinxa, op.a.) tata uz Paca de Luciju. Sestra Nuša je bila dobra pa je spavala bez uspavljivanja. (smijeh)
Javit će se oni
Jesu li to stvari po vašem odabiru ili vam ih je netko sugerirao? – To je isključivo naš odabir. Puno smo radili na ovom CD-u. Četiri mjeseca nisam izlazio iz studija u Zagrebu, svaki sam dan radio po 12 sati. Jeste li kontaktirali sa svim tim glazbenicima, jesi li upoznao, primjerice, Bona iz U2? –To je Sony sredio. Nisam ih upoznao, ali javit će se oni svi po redu. Svi se smiju na tu izjavu, ali oni stvarno nazovu. Kada sam rekao da će se Elton John javiti dva dana nakon što izađe video, svi su se smijali. I eto, nazvao je. U redu, kada će se onda javiti Bono? – Eto, u tri sata. (smijeh) Je li te strah mašinerije u koju si uletio? – Već smo dugo u tome pa me nije strah, jer sam izgrađena ličnost i znam što hoću, ne može me bilo tko vrtjeti. Opasno bi bilo da smo kao neki klinci uspjeli s 15, 16 godina. Tada bi mogli nama manipulirati. Ovako, imamo dug staž i znamo kako to sve funkcionira i čega se treba čuvati. Kako ste se ti i Luka spojili? – Znamo se otkad smo bili klinci, s međunarodnih seminara i natjecanja. Svaki put kada bismo se našli, bila bi totalna ludnica u sviranju. Luka je lani došao studirati u London, gdje ja već godinama živim i, eto, samo sam čekao da dođe. Da je došao prije, bilo bi to prije.
Pohvale Eltona Johna
U razgovoru s tobom djeluje mi sve tako lagano, u tvojoj karijeri kao da se sve odvija takvom lakoćom… – Pa, eto, dogodilo se sve u par dana. Jučer sam bio što sam bio, a danas sam ovo. Nakon dva dana nazvale su sve najveće face, i dogodilo se osmo svjetsko čudo. No, ne znaju ljudi da svemu tome prethode godine i godine vježbanja i odricanja, koncertiranja i napornog rada. Pitajte oca koliko se žrtvovao vozeći me na seminare, koncerte. Dok su drugi izlazili i trčali za loptom, ja sam bio doma s čelom. Žrtvovao sam se i očito se isplatilo. Nevjerojatan je vaš strelovit uspjeh koji osim vašeg neospornog talenta pokazuje i moć novih medija, interneta. – Od svega me najviše čudi što smo u zemlji gdje se sluša »Bižuterija« došli na sam vrh slušanosti. 2 Cellos su visoko digli letvicu i standarde u klasičnoj glazbi, ali istovremeno postavili neke nove standarde u izvedbi i mogućnosti instrumenata te pokazali da klasičari ne moraju nužno svirati klasiku. – Da, ovo što smo mi napravili je na neki način revolucija. Luka i ja smo u klasičnom svijetu osvojili sve nagrade i stvarno dosegnuli vrhunac i bili najbolji. Ovo što sada radimo ne mogu odsvirati ostali odlični svjetski čelisti. Dobili smo izraze divljenja od najvećih eksperata u klasici i velikih muzičara. Nismo išli linijom manjeg otpora pa krenuli svirati ovo. Ovo je na neki način još teže nego klasika. Time pomičemo granice mogućnosti. Svirat ćete na otvaranju pulskog filmskog festivala. – Sumnjam, uz ovaj novi raspored. Trebali smo svirati i na otvaranju Sarajevo Film Festivala, ali je sve propalo otkad smo ugovorili turneju s Eltonom Johnom. Da, veliki Elton John. Kako je došlo do suradnje s njim? – Nazvao nas je i rekao: »Helo, this is Elthon John«. Nazvao je i rekao da je oduševljen izvedbama. Elton je jedna od zadnjih živućih legendi. Diplomirao je klavir na Royal Academyji na kojoj i Luka sada studira. Kada nas je nazvao, odmah je pohvalio našeg Šostakoviča. Bili smo zbunjeni i uzbuđeni, ali nije nas bilo strah, jer je to čista sreća. Da ne znamo svirati, onda bismo se bojali.
Mojih šest minuta
Vratimo se počecima. Kada si počeo svirati? – S osam godina. Još prije nego što sam počeo svirati htio sam baš violončelo. No, u početku sam izgubio interes, jer su mi se svi rugali u školi. Svi su igrali nogomet, a ja sam svirao. Na kraju osnovne škole htio sam se ispisati i mama mi je rekla da izdržim još jednu godinu i baš sam se te prijelomne godine zaljubio u čelo. Ispisao sam se iz pulske srednje škole, otišao u Rijeku, počeo vježbati i strašno napredovao. U godinu dana napravio sam kao u šest godina. Vidjelo se da imam talenta. Hoćeš li i dalje svirati koncerte klasične glazbe? – Prioritet su mi koncerti s Lukom, a sve ove suradnje ću nastaviti kako god stignem. Dakle, ovo je tvojih pet minuta? – Nadam se da će biti šest. Postoji li još netko s kim bi htio surađivati? – Pa, volio bih da me Bono nazove i U2. (smijeh) Ali sigurno AC/DC. Mi bismo zapravo htjeli napraviti neki Dream Team bend u kojem bi bio Angus Young na gitari, Flea iz Red Hot Chilli Peppersa… Krećete prema popularnim rockerskim vodama? – Mi smo rockeri u duši. Za klasičnu glazbu, nažalost, postoji slab interes. Frustrira li to ponekad? – Bilo mi je frustrirajuće svirati za nekoliko ljudi, jer imam energije za cijeli stadion. Čujem da je na pomolu još jedna mala revolucija u klasičnoj glazbi? – Da, želimo napraviti nešto da nam čela stoje sama i da možemo trčati i skakati dok sviramo, da imamo pojas. Idemo patentirati Hauser Šulić cello belt.
Sve s razlogom
Popularizirali ste klasičnu glazbu, ali ne na način na koji je to Tonči Huljić napravio s Maksimom Mrvicom. Stvorili ste novi pravac u glazbi i svojevrsni ste kulturološki fenomen: iz klasike ste napravili kvantni skok u popularnu glazbu i rasprodali Lisinski u pola dana. Možemo li očekivati koncert u pulskoj Areni? – Da se mene pita, bilo bi to odmah. Ostvari li se sve što kažeš? – Od malih nogu mi je Oliver pojam, a, eto, sada sviram s njim. Što je za tebe Istra? – Istra je mjesto gdje sam se rodio i proveo lijepo djetinjstvo, ali sam je brzo napustio. Otišao sam s 14 godina u Rijeku i otad živim sam. Cijelu srednju proveo sam u Rijeci pa u Londonu. A sada više ne znam gdje sam. Dobro je što sam se maknuo tako rano, jer bi mi kasnije bilo teže i puno veći šok. Postepeno sam se formirao. Da sam dosad živio s roditeljima, ovo ne bih mogao podnijeti. Mislim da se u mom životu sve dešava s razlogom.
