ZAGREB – Za razliku od Njemačke, koja brine o javnom pamćenju i time uspješno razrješava povijesne konflikte, Hrvatska se vrti u začaranom krugu negiranja povijesnih trauma i uvijek ponovnog stvaranja novih, sažetak je okruglog stola »Spomenici: oruđa mira ili oružja rata«, koji su u povodu 30. obljetnice rušenja Berlinskog zida u Zagrebu organizirali Zaklada Friedrich Ebert i Udruženje hrvatskih arhitekata.

Važno je njemačko iskustvo, istaknuli su sudionici: da građani sami, vlastitom inicijativom, sačuvaju povijesna mjesta stradanja. No možda je i važnije da povjesničari istražuju bolna mjesta nacionalne povijesti, te da država javnim novcem podupre povijesno sjećanje, kao važan segment suočavanja s prošlošću. Hrvatska od toga radi malo ili ništa, usuglasili su se govornici.

Govorili su bivši istočnonjemački politički zatvorenik te današnji savezni njemački komesar za Arhivu tajne policije Stasi Roland Jahn, socijaldemokratski zastupnik u Bundestagu Josip Juratović, zagrebački povjesničar Tvrtko Jakovina i voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič. Razgovor je dinamično moderirao umjetnik Antonio Grgić.

Bez bolnih tema

Tvrtko Jakovina suprotstavio se zamisli o osnivanju međunarodnog povjerenstva za utvrđivanje činjenica o logoru Jasenovac koju je, prema nekim medijima, iznio predsjednički kandidat Miroslav Škoro. Tim se prijedlogom, kaže Jakovina, »odbacuje sedamdeset godina rada, kao da ne znamo što se u Jasenovcu dogodilo«.

Jakovina je ocijenio kako je »štetno i opasno« što Hrvatska ne uči iz povijesti. Imamo, ocijenio je, »beskrajne korake natrag i nemogućnost rasprave«. »Imamo deset studija povijesti i cijelu novu elitu povjesničara. Koliko je njih ušlo u bolne teme?« pitao je Jakovina.

Jakovina drži da Hrvatska živi u ciklusima cikličke »vladavine pokreta: Hrvatske seljačke stranke, Saveza komunista, Hrvatske demokratske zajednice…« Svaki od tih pokreta uspostavlja vlastitu inerpretaciju povijesti: jedne spomenike ruši, druge gradi, dok povijesne činjenice ostaju nerazjašnjene, a društveni konflikti nerazriješeni.

»Tako danas imamo stratište Dotršćini u Zagrebu koje se ne spominje i na koje nitko ne odlazi, a s Golim otokom je problem, jer je stradalo manje Hrvata nego Srba. Istodobno, Hrvatska nije obavila ni pola posla, jer nijedno ozbiljno poglavlje iz devedesetih nismo ni otvorili, od suradnje s Karadžićem u Bosni do privatizacije u Hrvatskoj«, naglašava Jakovina.

Zaborav i istina

U Njemačkoj je drugačije: nekadašnje sjedište SS-a u Berlinu, ali i centralu komunističke tajne policije Stasi, sami su građani doslovno »okupirali«, i tako spasili od uništenja. Na mjestu sjedišta SS-a danas je muzej »Topografija terora«, koji godišnje posjećuje više od milijun ljudi, a u nekadašnjem sjedištu Stasija je Kampus za proučavanje i njegovanje demokracije. »Postoji individualno pravo na zaborav, ali društvo mora dati priliku da se sazna istina«, kazao je Roland Jahn.

Josip Juratović upozorio je da o demokraciji valja brinuti. »Kad pogledate kako su završile ostale demokratske revolucije proteklih desetljeća, jasno je da smo s rušenjem Berlinskog zida imali više sreće nego pameti. Demokracija je krhka, i treba je njegovati. Tko u demokraciji spava, u diktaturi će se probuditi«, upozorio je socijaldemokratski zastupnik njemačkog saveznog parlamenta hrvatskog podijetla.

Vesna Teršelič izrazila je nadu da će i hrvatski građani, po uzoru na Njemačku, sami zatražiti zaštitu mjesta povijesnih stradanja – »samo ne znam kada«. Prvo takvo mjesto, predložila je, mogao bi biti zatvorski kompleks u Staroj Gradiški, koji je bio austrijski zatvor, pa ustaški logor, pa opet komunistički zatvor, a sada propada već gotovo trideset godina, i nedavno se ondje – srušio krov.