Teško je objasniti kakva je umjetnica bila Chantal Akerman, kao što je teško pronaći i pravu riječ koja bi sublimirala njen rad. Uostalom, i sama je bila ta koja je voljela odbacivati etikete, bilo da su je opisivali kao »dokumentarnu«, »feminističku« ili »queer« autoricu.
Ona je u isti mah i sirova i minimalistička umjetnica, ali i umjetnica koja je snimala filmove prepune glazbe, smijeha i sreće. Njena repetitivnost na koju se često referira, kulminirat će njenim seminalnim komadom »Je tu il elle« aka »Ja ti on ona« (1974) kojim se u riječkom Art-kinu u ponedjeljak otvara izvrsni ciklus nazvan »Sjećanje na Chantal Akerman«. U tom filmu prati svoju heroinu (glumi je sama autorica) u seriji repetitivnih situacija, ne bi li pokazala koliko različitih položaja mogu zauzimati jedno tijelo i jedan madrac u istoj prostoriji.
Zato se taj film čija estetika priziva najranije Fassbinderove radove, može na neki način promatrati i kao preteča svih performansa Marine Abramović, ali i preteča svih arthouse filmova i videoinstalacija čiji su minimalizam dugih kadrova i statičnost kamere reciklirali brojni sineasti, od Van Santa u kasnijoj eksperimentalnoj fazi, do Julie Loktev.
Rodni diskurs
No bez obzira na etikete koje je odbacivala, gotovo nijedan osvrt na njeno remek-djelo »Jeanne Dielmann, 23 quai du Commerce, 1080 Bruxelles«, nije mogao proći a da se ne promatra u feminističkom i rodnom diskursu. Film je to o tri dana u životu jedne opsesivno-kompulzivne domaćice. »Film o prostoru i vremenu…i kako ljudi organiziraju život bez slobodnog prostora u kojem ne dopuštaju strahu i smrti da u njega uđu«, kako ga je opisala sama autorica. Film u kojem je jedna zvijezda (Delphine Seyrig s famom Resnaisova komada »Prošle godine u Marienbadu«) pristala glumiti u filmu redateljice koja je tada bila ljuti underground. Film u kojem je njena svakodnevnica majke i kurve savršeno koreografirana, iako tu ima puno više Yvonne Rainer nego Pine Bausch. »To je film koji snimaš na kraju života, a ja sam ga snimila kad sam imala 24 godina«, izjavila je Akerman.
Snoviti dijalozi
U knjizi »Nothing Happens«, Ivone Margoulies opisuje Akermaničine filmove kao »hiperrealistične«. Filmove koji ne pristupaju slici i svijetu kao zrcala stvarnosti, već kao ekvivalent toj stvarnosti. A horor tih ‘praznih’ slika osjetan je bez obzira na koju stranu svijeta autorica putovala, na istok (»D’est«), evocirajući traumatizirane živote nepoznatih ljudi neposredno nakon pada željezne zavjese, ili u daleko egzotičnije krajeve (»La folie Almayer« aka »Almayerova ludorija«), inspirirana prvim romanom Josepha Conrada, kojeg je dekonstruirala na slični način kao što je to s Proustom učinila u »Captive«, da bi pokazala kako je kolonijalizam najveći neprijatelj sam sebi, u nekoj posve metafizičkoj i apstraktnoj Aziji u doba pedesetih, u kojoj su dijalozi nalik snu.
Akerman je imala dvije umjetnosti – film i literaturu. A njen posljednji film »No Home Movie« koji je imao svjetsku premijeru lani u Locarnu, samo nekoliko mjeseci prije no što je njegova autorica izvršila u Parizu samoubojstvo u šezdeset petoj godini, bio je prikazan lani u Art-kinu u sklopu gostovanja Festivala filmova o ljudskim pravima.
