RIJEKA » Nova knjiga uglednog hrvatskog fotografa Stanka Abadžića »Adriatic tours« predstavljena je riječkoj publici, u okviru festivala PHOTORI. Knjiga okuplja fotografije iz Abadžićevog Jadranskog ciklusa, nastale u posljednih deset godina i to dominantno na sjevernojadranskom prostoru, gdje je autor jedno vrijeme živio – tri je godine proveo na otoku Krku. Kao i inače u njegovu opusu, sve su fotografije crno-bijele, analogne i nostalgične prema nekom minulom vremenu. Na njima nema poznatih simbola, spomenika, znamenitosti niti prizora ljetne vreve kad se na otoke sliju turisti. 

  Tišina

– Ne zanima me ta lažna, varljiva slika koja traje tri mjeseca, a kad cirkus prođe ostaje ogoljeli otočki život bez šarenih suncobrana. Želio sam naći svoj Jadran, Jadran mira i tišine, kao što činim i snimajući gradove, uvijek tragajući za nekim svojim utočištem. To su sekvence spašene od zahuktalosti života u kojem su tišina i mir zaboravljena roba, rekao je Abadžić dodavši: 

   – Tišina je mjesto kontemplacije. Treba nam da propitamo svoje prioritete, a meni je fotografija omogućila da je nađem i zavolim. Na žalost, danas je protjerena iz naših života pa ljudi i vikendom radije odlaze u šoping centre nego u prirodu. Sve to duboko ne želim i prezirem. Zato tvrdoglavo inzistiram na filmu i crno bijeloj-fotografiji, iako 99 posto autora u današnjem vremenu iz komfora radi digitalnu fotografiju. 

   Knjiga je i objavljena u uzdanju udruge »Kadar 36« čiji članovi u svom radu koriste isključivo analognu tehniku. Na 108 stranica autor donosi 91 fotografiju, a monografski tekst potpisuje povjesničarka umjetnosti dr. Nataša Šegota Lah koja je Abadžića opisala kao putnika koji je snimao cijeli svijet, a posebno Prag, te more i otoke. 

   – Stanko je fotograf geograf. K tome je scenograf svoje geografije, jer inscenira prizore. U njima važnost i vidljivost daje kadrovima koji nas podsjećaju na bliske ali realno iščezle prizore starih fotografija, a suvremenost je prigušena. Ljudi vole njegove radove, jer u njima postoji nešto što im je potrebno. 

  Redukcija

Naglasivši da je Abadžićev rad traženje priče u kojem nema intelektualne konceptualnosti, ali ima visoke estetike, Nataša Šegota Lah uočila je jasne reference na francusku školu fotografije 1930-tih godina u njegovu opusu. Rekontekstualizacija te škole dokaz je nostalgije i tradicijskog priklona, a silna ugoda mira i tišine koja izbija iz njegovih radova proizlazi iz estetske sklonosti redukciji. 

   Motiv na njegovim fotografijama uvijek je samo trag, naznačena prisutnost čovjeka i naglašena odsutnost. To može zvučati paradoksalno, ali nije – dodala je Šegota Lah citirajući misao Ronalda Barthesa kako prava fotografija svjedoči da onoga što prikazuje više nema, da se prestalo zbivati. 

   – Upravo ta definicija najbliža je Stankovom radu. Taj prikazani svijet kojeg više nema radikalno je očigledan i to je onaj višak vrijednosti, ono što njegovu fotografiju čini umjetnošću. Možda bi taj svijet mogli najbolje opisati kao uvijek dostupnu sliku nepovratnih vrijednosti. 

   Specifičnost Abadžićevog Jadranskog ciklusa izvire iz odabrane sjeverojadranske rute koja je bitno različita od juga. Tu su prizorišta zatvorenija, more hladnije i slatkovodnije, prostor je privatniji od bučnog i otvorenog juga. Sjevernojadranski mentalitet stvara drugu atmosferu pa je i na ovim fotografijama sve stišano, bez vikalačkih situacija. Dosta humora, meke erotike, kolažiranje slova i poruka, stilska su obilježja njegove fotografije, a ritmovi nastaju iz blizanačke igre parova i krugova. 

  Sloboda

Govoreći o svom zanimanju za čovjeka Abadžić je objasnio da voli biti među ljudima i rado ih studira, ali je njegov prvenstveni interes usmjeren na pojedinca, a mnoštva ga ne privlače. 

   – Izgleda da nisam podoban. No, to neka objasne oni kojima sam se javio, ali bez efekta – rekao je umjetnik, pri čemu se osvrnuo i na činjenicu da njegov Jadranski ciklus nije pobudio interes turističkih zajednica, pa su samo dvije – u Šibeniku i Crikvenici – potpomogle objavljivanje knjige. 

   – Kontaminiranost bojom je tolika da ostali nisu željeli riskirati s crno bijelom fotografijom. Kičasti zalasci sunca i šljunčane plaže – to su njihove vizije! No, za mene je vrlo umirujuća činjenica da ne ovisim o hrvatskom tržištu i institucijama, jer živim od američkih galerija. One financiraju moju slobodu i kreativnost, zaključio je Abadžić.