U sklopu programa »Knjiga na nezgodnim mjestima« riječke Gradske knjižnice u ex-Industrijskoj ulici gostovao je hrvatski psihijatar Robert Torre. Povod bijaše nova Torreova knjiga »Ludilo uzvraća udarac – povijest ludila osuđenog na psihijatriju«, koju su kroz razgovor predstavili autor te njegov urednik i dugogodišnji prijatelj Neven Kepeski. Knjigom je autor želio opisati povijest liječenja ludila i dati jedan širi pogled.

Jer, ludilo postoji naprosto i samorodno, psihijatrija mu tek daje ime i lik, klasificira ga i terapijski napada. Ludila je otkad je i ljudi, ono poznaje sva društva, svih povijesnih razdoblja. Iako je danas pojam ludila možda nekima politički nekorektan, Torre kaže da je želio inzistirati na tom pojmu.

– Ako nešto nazovemo psihičkim poremećajima ili abnormalnostima već smo ih zarobili, a pojam ludila ostaje neodređen, nedefiniran. Taj pojam sam pokupio od pametnijih od sebe, a teoretičari su se za njega odlučili jer je svaki drugi već unaprijed predodređen. Na primjer, duševne bolesti, psihijatrijski i mentalni poremećaji, to su sve konstrukti koji se povijesno stvaraju i razgrađuju. A ludilo se javlja kao objektivni fenomen svih društava, govori Torre.

U raljama mentalnog zdravlja

Kako smo rekli, knjiga donosi povijest načina pomoću kojih su se društva nosila s ludilom kroz povijest, od predmodernog doba, razvitka psihijatrijskih azila kroz 19. i prvu polovicu 20. stoljeća pa do suvremene biologijske psihijatrije i psihijatrije u »raljama mentalnog zdravlja«.

Jer, Torre dodaje da je broj osoba kojima bi se trebala baviti psihijatrija zapravo vrlo malen i da je to pojam zbog kojeg je ona osnovana.

– Psihijatrija je osnovana zbog ludosti, teških slučajeva. A onda su vremenom psihijatriju potegli i mediji, opće stanje duha, generalni, kontekstualni uvjeti koji su na nju svalili velik broj osoba s kojima ona ne zna što bi. Umjesto da pružamo kompletnu pomoć osobama s punim, značajnim, psihopatološkim abnormalnostima koji su na vrhu piramide, mi se bavimo cijelom piramidom. Osobama koje su u suštinskom smislu normalne, ali im je teško u životu.

I onda se zbog povećanog broja ljudi koji traže pomoć postaje brz na obaraču, radi se kratko, brzo, površno te se posao svede ne propisivanje psihofarmaka, što nije dobro ni za medicinsku granu ni za ljude koji traže pomoć, rekao je Torre. Istaknuo je da on nije protiv psihofarmaka, lijekova, ali da ih treba koristiti u za to potrebnim slučajevima. Također, dodao je da povećan broj potreba za tretmanom proizlazi iz razvijenih društava nakon Drugog svjetskog rata.

Susret s autorom u ex-Industrijskoj ulici, Foto: Marko Gracin

Tipski model normalnosti

– Mi se danas kunemo u mentalno zdravlje, u taj ideal, tipski model normalnosti. Tko ga ne zadovoljava, taj je u potrebi za pomoći. No, mentalno zdravlje ne postoji, to je vrijednosna kategorija, koja je zapravo vrlo loša. Jer, mentalno zdravlje ne uključuje žrtvovanje za druge, moral. To je limitirajući, sakati pojam. Pa i oni koji ga promoviraju kažu da se mentalno zdravlje ne može definirati, jer se razlikuje, u različitim dijelovima povijesti i civilizacijskog razvoja.

A kad se sadržajno raščlane poruke mentalnog zdravlja, ne nalazimo ništa duboko. To su poruke poput »moraš vježbati, dobro spavati, jesti malo i rijetko, ne piti, ne pušiti, meditirati.« Mi kroz povijest imamo puno kompleksnije sustave onoga što bi čovjek trebao biti. Na primjer, u građanskom, socijalističkom ili kršćanskom moralu – tamo se bar spominje spas duše, a ne da grickam sjemenke…

Puno ljudi kojima se mi dičimo nisu bili mentalno zdravi na način kako se to danas očekuje, na primjer, Buddha i Sokrat. Tako da mislim da je to pojam koji će nestati i smatram svojim uspjehom da nikad nisam bio mentalno zdrav i da loše stojim na indeksu sreće, zaključio je Torre.