U sjeni živopisnog trsa loze i njenih još uvijek zelenih listova, s pogledom na more koje se ljeska u jesenjem pejsažu, visoko iznad rovinjske uzobalne šetnice sjedila sam na terasi koja podsjeća na brodski komandni most i razgovarala o muzici s čovjekom koji za sebe tvrdi da nije glazbenik, kao što nije pomorac, ni pisac, ni pjesnik, a više nije ni redatelj. Ali jest autor brojnih radiofonskih skladbi koje su posjednjih desetljeća nagrađivane diljem svijeta, kao što je autor nekoliko knjiga, nagrađenih fotografija i pitajboga još čega… Jer, repertoar njegovih interesa je zaista širok i stalno se širi.

Arsenije Jovanović bio je, u svom aktivnom dijelu profesionalnog života, kazališni redatelj – stalni redatelj Jugoslovenskog dramskog i Narodnog pozorišta u Beogradu, režirao mnoge predstave u Ateljeu 212, bio gostujući redatelj pri Performing Arts Centru u Albanyju (država New York), režirao u nacionalnom teatru »Ivan Vazov« u Sofiji, u Shefield Playhouse u Engleskoj, a redateljsku je karijeru počeo u Zadru i Šibeniku, radio i u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića… Režirao je stotinjak televizijskih drama, emisija iz kulture, TV serija, poput »Tajne Jadrana«, »Vrijeme fresaka« itd, kao i brojne radio emisije.

Sve je to danas iza njega. Bogata ali davna prošlost. Iako kaže da ima i dalje kontakte s kazalištarcima i da bi rado surađivao s grupom mladih intuzijasta iz Pule, Lens Media. Hoće li do toga doći, ne ovisi samo o volji sudionika projekta, pa se tako ni moj sugovornik svojom kazališnom budućnošću previše ne zamara.

Najveći dio godine Arsenije Jovanović provodi u svojoj kući u Rovinju, gdje je davnih sedamdesetih zasadio lozu, koja se digla do samoga krova i stvorila sjenovite kutke u kojima najradije obitava. Ta je loza, kao i jedna smokva koja je našla put do sunca kroz strop verande njegove kuće, odredila pripadnost čovjeka koji u svom rovinjskom studiju bilježi zvukove života.

Resavska spilja

Povod našem susretu je skladba »Resavska spilja«, nagrađena Ondasom i Prix Italia zbog čega se danas smatra klasikom u svom žanru, a čije će varijacije 29. listopada biti izvedene u New Yorku u programu posvećenom Johnu Cageu, uz njegovu stotu obljetnicu rođenja.

– Sedamdesetih sam godina snimao zvukove i šumove u Resavskoj pećini u istočnoj Srbiji, 700 metara ispod zemlje. Igrao sam se zvucima koje proizvode stalaktiti stari tisućama godina, a iz snimljenog je materijala nastala spomenuta skladba koja je 1977. godine nagrađena na poznatim europskim radiofonskim festivalima.

Sačuvao sam dvadesetak traka iz tog vremena i nakon četiri desetljeća napravio »Resavske varijacije«, koje su se toliko dopale njujorškom kompozitoru Joelu Chadabeu – osnivaču mreže ambijentalne umjetnosti zvuka »Ear to Earth« i predsjedniku Fondacije elektronske muzike (EMF) – da ih je uvrstio u program obljetničkog koncerta »100 x John« u New Yorku. To je za mene veliki kompliment, jer se stota godišnjica rođenja Johna Cagea obilježava u čitavom svijetu, a New York je ipak središte proslave – kaže mi Arsenije Jovanović, napominjući da su uspomene iz njegova najranijeg djetinjstva vezane upravo uz Resavu.

– Moj otac je bio direktor banke u Despotovcu – nedaleko je i rođen, a kako su moji roditelji voljeli rijeku, često smo odlazili na izlete na Resavu. Tu smo se družili s obiteljima prijatelja, a sjećam se da su – dok su muškarci pecali – brata i mene čuvale dvije sestre, kćerke mjesnog apotekara. Jedna od njih javila mi se nedavno, kao žena u visokim godinama, podsjećajući me kako sam joj kao dečkić zadao velike brige skrivajući se u vrtačama Resavske pećine, a dok me tražila i zvala ja sam joj se odazivao hu-huuuu!

Na snimkama iz Resavske pećine od prije četrdeset godina, uz zvonjenje stalaktita zabilježen je i taj moj isti hu-huuu – glas iz djetinjstva koji se na taj način pojavio u mom umjetničkom djelu. Dok mi nije rekla, nisam toga bio svjestan.

A ne radi se o mistici. Jer, poput kamenih skulptura u spiljama, mozak čuva stalaktite pamćenja dok je živ! Oni zvone u čovjeku, da bi izronili iz mraka podsvjesti u nekom umjetničkom djelu. Čovjek nesvjesno vuče slike, zvuk, riječi iz djetinjstva u kojem se sve to stvarno događalo… Bavljenje zvukom u Resavskoj spilji moj je povratak vlastitim korijenima.

Odbačene stvari

Zvukovi iz Resavske pećine zabilježeni su i slikom – uveo sam četiri kamere s reflektorima u spilju i tu je snimljen film »Prazvuk«. Ušao sam u najbogatije carstvo zvuka, a ono što sam zabilježio tek je mali dio… Na tim sam trakama mogao raditi čitav život, uvijek s različitim rezultatom, već s obzirom na stanje duha. Mogao sam biti »pećinski kompozitor«, ali mene su vukle različite stvari najrazličitijim putevima, tako da je rad u studiju tek mali segment mojih interesa.

Osim plovidbe, koja me strastveno okupirala u mlađim godinama – pa sam u otvorenom gumenom čamcu jednom oplovio Balkanski poluotok (od Beograda do Visa), drugi put, ponovo iz Beograda, doplovio gumenim čamcem »Galiola« do Rovinja, a onda na svojoj osammetarskoj jedrilici, također nazvanoj »Galiola«, godinama krstario istočnim i zapadnim obalama Jadrana, plovio do Sicilije i Malte… – ja sam i pasionirani hodač po otpadima! Obilazim redovito otpade oko Marseillea i Liona, u Iranu sam odmah našao toliko zanimljivih stvari da bih mogao napuniti kamion…

Taj moj interes za odbačene stvari nije nov – još sam davno, u teatru »Boško Buha« – napravio scenografiju od kamionskih guma s otpada.

A odbačene bačve sam opremio mikrofonima, objesio ih na čelične sajle u Resavskoj spilji i dobio iz njih sate i sate akustične igre – fantastičnih zvukova od timpana do gonga! Iz toga je nastao muzički komad »Invazije«, koji će također biti izveden na koncertu »100 x John« u New Yorku.

Dijalog vjetra

Ne znam kako će izgledati taj spektakl, ali budući da će biti multimedijalan, Joel Chadabe je tražio da mu pošaljem i film »Prazvuk« ali i moje – uvjetno rečeno – »partiture« koje šaljem uz snimljenu glazbu izdavaču u Francuskoj. To je osobna ilustracija moje glazbe i neki nalaze da je originalna. A ja se pritom igram i silno zabavljam, kao i stvarajući tu glazbu, koja me – svako toliko – odvede na neku udaljenu destinaciju.    

Eto, kao suradnik Trećeg programa Radio Zagreba (urednica Ljubica Letinić) u koprodukciji s Kunstradiom ORF-a, autor sam skladbe »East West Wind Dialog«, u kojoj sam parafrazirao »West Easter Divan« s aluzijom na dvije civilizacije i dva velika pjesnika, Hafiza i Goethea. Ta je skladba u svibnju nagrađena na festivalu u Teheranu i tim sam povodom boravio tamo!

Moje su skladbe bile u finalu mnogih radiofonskih natječaja diljem svijeta – najnovije vijesti stižu mi iz Meksika; Treći program Radio Zagreba emitirao je više mojih kompozicija, a kao jednu od posljednjih skladbu »Steps under Cathedral/ Koraci pod katedralom« u kojoj sam surađivao i s glumcem Zijahom Sokolovićem.

Redatelj Terrence Malick već godinama koristi djelove nekih mojih skladbi u svojim filmovima – »Kremansko proročanstvo« uvrstio je u film »Tanka crvena linija« iz 1998. godine, kao i u novo ostvarenje »Ka čudu«, premijerno prikazano na nedavnom Filmskom festivalu u Veneciji. Četiri moje kompozicije našle su se i u Malickovom filmu »Drvo života« za koji je 2011. dobio »Zlatnu palmu« u Caanesu…