Kolači su valjda nešto što ja vežem uz sreću, zadovoljstvo i obilje – Snježana Tribuson
Kino-film je doista riskantno raditi. Skup je i očekuje se da njime nešto postignete. To može biti uspjeh na festivalima ili uspjeh u kinima. Uspjeh u kinima znači da film mora privući veći broj posjetitelja, a to je u borbi s američkim blockbusterima zaista teško. Moja producentica Ankica Tilić i ja radile smo ovaj film zapravo četiri godine
Najnoviji film Snježane Tribuson »Sve najbolje« koji će sutra u Areni svečano otvoriti ovogodišnje 63. po redu izdanje Pulskog filmskog festivala, počinje prilično morbidnom scenom – s invazijom žohara na sjemenarnu. Oni kroz otvor za ventilaciju ulaze u susjedni dućan, prenoseći na svojim nožicama otrov koji će završiti na bademima. Te iste bademe koristi njena usamljena heroina kao jedan od sastojaka za fine božićne medenjake u obliku srca, zbog čega će ni kriva ni dužna postati trovačica i donijeti glavnim junacima ne samo ljubavne, već i gastroenterološke probleme. Među njima je i soboslikar Goran Navojec.
Ali kako to naziv njena feelgood »božićnog« komada kaže, sve će biti dobro, zapravo – najbolje. Čak i bolnica u njenom filmu nekako je topla i lijepa.
Rođena Bjelovarčanka, Snježana Tribuson u početku je potpisivala filmske scenarije u tandemu s bratom, »piscem u trapericama« Goranom Tribusonom. Iako je u hrvatskim filmskim devedesetima koje su označile totalnu neprisutnost redateljica praktički bila usamljena pojava, danas je situacija ponešto drukčija, pa se i ovogodišnja Pula najavljuje kao dominantno »ženski« festival u kojem su uz njen film u konkurenciju uvrštena još tri naslova relativno anonimnih autorica – Lane Kosovac, Katarine Zrinke Matijević i Brune Bajić. Čak se u sklopu festivala organizira i panel na temu »Žene u europskom i hrvatskom filmu«. Zato nas je odmah na početku razgovora zanimalo koliko je autorici uopće stalo do rodne podjele na »muški« i »ženski« film.
Muški i ženski film
– U tretiranju redatelja i redateljica, odnosno muškaraca i žena u ovom poslu, doista postoji razlika. Žene su do unatrag nekoliko godina bile prisutne tek u kratkom igranom i dokumentarnom filmu. Ne bih rekla da je to zbog nesposobnosti žena da rade duge igrane filmove. Podjela na muški i ženski film mi funkcionira jedino ako to definiramo tako da je »muški film« radio muškarac, a »ženski film« žena. Ne vjerujem u različite estetike, mada bi mi nekada bilo drago da postoji nešto što bi se zvalo »ženski senzibilitet«.
Vaš najnoviji film opisan je i kao »komedija s pjevanjem«. Možda bi neke mogao takav opis zbuniti, jer to ipak nije mjuzikl, barem ne u smislu »Cherbourških kišobrana«, iako u filmu ima puno »Don Giovannija«.
– Film nije mjuzikl, ali je Don Giovanni, odnosno nekoliko arija iz »Don Giovannija« meni dosta značajan dio ovog filma. Prvo zato jer sam slušajući jednu od tih arija dobila ideju za film, a drugo zato što mi je poigravanje sa stereotipom muškarca zavodnika (Don Giovannija, Don Huana) bilo zgodno za dva lika u ovom filmu.
Početni kadrovi filma sa žoharima koji su okupirali sjemenarnu i trovanjima kao da prizivaju Tima Burtona, iako priča ubrzo skreće prema nečem što je puno bliže toploj britanskoj predbožićnoj komediji a la »Zapravo ljubav« Richarda Curtisa. Finoj poput onih medenjaka koje priprema Verica.
– Saša Budimir koji je radio žohare se zaista potrudio. Scenografkinja Željka Burić i snimatelj Goran Trbuljak su se potrudili da te pozadine izgledaju što prikladnije. Ideja je bila da scena bude pomalo neugodna, ali i upečatljiva kako bi ju gledatelji zapamtili i povezali u priču. I Mozartova glazba je tu pomogla.
Scenarij za Kseniju
U filmu se isprepliću sudbine usamljenih žena – jedne slastičarke, jedne bolničarke i jedne operne pjevačice. Ženski likovi očito i dalje ostaju veš raison d’etre?
– Da, to su obične žene koje imaju problem. Jedna od njih, koju igra Ksenija Marinković, htjela bi riješiti svoj problem, ali i probleme ostalih likova. Petlja se u tuđe živote, ali na kraju ipak učini dobro.
Iako ste s izvrsnom Ksenijom Marinković već surađivali u TV seriji »Odmori se, zaslužio si«, ovo je vaša prva velika suradnja s njome u dugometražnom filmu, a da ona nije svedena na epizodnu ulogu. Može li se njen lik promatrati kao nekakva varijacija na Melitu Žganjer? Obje su zaposlene u slastičarnici i imaju svog Španjolca, s time da se Melita zaljubljuje u Juana, glumca u telenovelama, a Verica upoznaje španjolskog opernog pjevača Martina.
– Kseniju poznam već jako dugo. Igrala je i u Meliti Žganjer, isto tako ugostiteljsku radnicu na filmskom setu. Tamo se ona »uvaljivala« liku koji glumi Goran Navojec. Kasnije smo radile zajedno oko trideset nastavaka serije i zbilja se dobro poznajemo. Od početka pisanja scenarija sam znala da pišem za nju.
Istina je da između Melite i Ksenijinog lika ima stanovite sličnosti jer obje su same i žele to promijeniti. Ne znam, možda bi odrasla Melita bila upravo takva kakav je Ksenijin lik u ovom filmu. Operni pjevač Španjolac iz »Sve najbolje« je slučajno Španjolac. Ozren Grabarić je završio srednju školu u Španjolskoj pa je to bio jezik koji nam je najviše odgovarao. U prvoj verziji scenarija, pjevač je bio Amerikanac.
Prošlo je 14 godina otkako ste snimili zadnji dugometražni film »Ne dao bog većeg zla«, čiji scenarij potpisuje vaš brat Goran. Da li vam je TV format doista postao privlačniji od velikog platna?
– Kino-film je doista riskantno raditi. On je skup i očekuje se da s njime nešto postignete. To može biti uspjeh na festivalima ili uspjeh u kinima. Uspjeh u kinima znači da film mora privući veći broj posjetitelja, a to je u borbi s američkim blockbusterima zaista teško. No treba vam i vremena za pisanje scenarija pa prikupljanje novaca za film, pa slanje na razne natječaje. Moja producentica Ankica Tilić i ja radimo ovaj film zapravo već četiri godine.
Veliku pažnju posvećujete interijerima koji su u filmu jako bitni i nevjerojatno topli, počevši od Veričina stana do seoske kuće u kojoj živi Brankičin otac.
– Bitni su mi bili ti interijeri. Htjela sam da je Veričin interijer zaista stari građanski stan, vjerojatno naslijeđen od roditelja. Za seosko imanje mi je bilo bitno da se vidi da unutra živi čovjek koji nije samo tradicionalni seljak, već drži i do duhovnih vrijednosti. Kuća na selu je tako kuća od Ratka Cvetnića, pisca, u Mraclinu, a stan za Vericu smo našli preko oglasa i čim smo ga vidjeli znali smo da u njemu ništa ne treba mijenjati. Kuhinja je imala jedan crveni zid i crveni stolnjak i ja sam ju odmah fotografirala kao definitivni izbor.
Povezujemo vas s onom rijetkom endemskom vrstom hrvatskog humora koji ne vrijeđa inteligenciju gledatelja. Prvenstveno zahvaljujući popularnoj TV seriji »Odmori se, zaslužio si« koju uvijek volimo nanovo gledati, ma koliko se puta reprizirala. Planirate li još jednu sezonu?
– Ne planiramo više tu seriju. Umrli su neki glumci koji su toj seriji davali pečat. Osim toga djeca – Dudo, Neno i Biba – su već toliko stari da bi scenaristi morali dodati neku malu djecu u kuću. To bi bilo stimulativno za izmišljanje humornih situacija, ali produkcijski bi bilo gotovo nemoguće.
Tri žene
Puno hladniji (tuš) je kulturocid koji se u nas trenutno dešava i kojeg će s dolaskom eventualne nove političke garniture biti teško sanirati jer su posljedice, čini se, dugoročne. Prijeti se HAVC-u. Smjenjuje se iznimno uspješnu predstavnicu Hrvatske u filmskom fondu Eurimages i uklanja »nestašne« redatelje iz žirija Pulskog festivala. Nastavi li se ovakva praksa, onaj lezbijski poljubac u vašem filmu bit će stvar neke druge daleke prošlosti.
– Da sam znala u kakve ćemo političke prilike dospjeti možda bih ipak radila film koji ne bi bio tako idiličan. Politizirati toliku količinu kulturnjaka u tako kratkom vremenu do sada nije uspio nitko u mirnodopskom stanju. HAVC se ipak održao pa mislim da će stanje biti popravljivo, mada će za kompletnu sanaciju ipak trebati vremena.
Vera Zima i njena Ruža. Ksenija Marinković i njena Verica. Mirjana Rogina i njena Melita. Tri žene Snježane Tribuson?
– Zamislite, i sve su bucmaste. Baš se pitam koje su im još sličnosti sa mnom.
Ksenija Marinković je među njima ipak najveći »goloso«, poslužimo se jezikom kojim ona komunicira s Martinom. Miris kolača kao da izlazi iz svakog vašeg kadra.
– Kolači su valjda nešto što ja vežem uz sreću, zadovoljstvo i obilje. Streotipno su kolači utjeha za žene koje su nesretne ili imaju probleme. U američkim filmovima je to više sladoled, ali i to je slastica. Takvu funkciju ima i čokolada, na primjer.
Volite li operu? Ugledna mezzosopranistica Renata Pokupić sjajno se snašla u prvoj igranofilmskoj ulozi, dokazavši da nije samo velika operna diva, već i odlična glumica. A i izvrsno barata traktorom.
– Drago mi je da ste ju pohvalili. Volim operu i pratim Renatinu opernu karijeru. Bila sam na nekoliko njenih predstava u Royal Opera Houseu u Londonu gdje je pjevala u najboljim svjetskim produkcijama, a ja sam u publici bila ponosna što je poznajem i što smo iz iste zemlje. Na filmu se snašla odlično, ali ja sam to i očekivala. E što se tiče traktora, to je iluzija. Htjela je Renata i to naučiti, ali smo se ipak odlučili za drugu opciju.
Vaš suprug (teoretičar filma Hrvoje Turković, op.a.) izvrsni je poznavatelj sedme umjetnosti. Dajete li mu vaše scenarije na čitanje?
– Očekujem, tražim i molim da ih pročita.
