Rajko Grlić, hrvatski redatelj, scenarist i producent rođen je u Zagrebu 1947. godine u obitelji intelektualaca koji su zagovarali lijeve svjetonazore. Grlićevi nisu bili omiljeni ni jednom sistemu, nekako uvijek svoji, završavali su u opoziciji još i u vrijeme SFRJ-a. Primjerice, otac Danko i majka Eva, iako su bili članovi NOP-a, na kraju su oboje robijali na Golom otoku. Iako porijeklom iz židovske obitelji koja je stradala pogubljena u logorima, majka je na Golom otoku provela pune tri godine gdje je bila odvojena od obitelji. Nakon povratka iz zatočeništva od 1953. obitelj je živjela u teškim životnim okolnostima. Otac, Danko Grlić, hrvatski filozof i profesor na Sveučilištu u Zagrebu, društveno je rehabilitiran 1959. kad ga je Miroslav Krleža pozvao raditi u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. Sam Grlić je pak za studij režije odabrao prašku Akademiju, FAMU. Neki od njegovih filmskih radova bili su zabranjivani u SFRJ, ali i nakon raspada bivše države, Grlić ne nailazi na prihvaćanje svojih stavova od strane društvenih struktura pa se s obitelji seli u Sjedinjene Države. Jedan je i od 56 članova utemeljitelja Europske filmske akademije (EFA).

Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti predavao je od 1972. godine, a 1992. postaje i gostujući profesor Filmskog odsjeka Umjetničkog fakulteta Sveučilišta u New Yorku, a od 1993. je profesor filma na sveučilištu u Athensu, Ohio. Višestruko je nagrađivani redatelj čiji su filmovi prikazivani diljem svijeta te osvojili brojne međunarodne nagrade. Osnivač je i Motovun film festivala, a palicu je prepustio Igoru Mirkoviću, pa posljednjih desetak godina sudjeluje u njegovom kreiranju samo kao umjetnički direktor. Festival je više puta proglašavan kulturnim događajem godine u Hrvatskoj, a londonski Guardian odabrao ga je i kao jedno od dvanaest mjesta u svijetu koje svatko mora vidjeti. Ove godine, nakon 25 godina, festival se djelom preselio pod novim imenom Cinehill Motovun festival na novu lokaciju u Gorski kotar, na Petehovac.

Upravo je završio Motovun film festival koji se ove godine prvi put održavao na dvije lokacije. Naime, prešli ste u Primorsko-goransku županiju na Petehovac koji je od iduće godine biti jedina lokacija održavanja festivala. Zašto birate brda za održavanje festivala, pravilo ili slučajnost?

– Bojim se da nisam prava osoba koja može odgovoriti na ovo pitanje. Naime festival sam osnovao s Borisom T. Matićem i vodio s njim i Olinkom Višticom prvih desetak godina. Onda je štafetnu palicu preuzeo Igor Mirković koji ga je, usprkos svih mogućih nedaća i prepreka na koje je nailazio, a one nisu bile male, uspješno doveo do njegovog jubilarnog dvadeset i petog izdanja. Na kraju je shvatio da je festival nepoželjan, da mora otići u neki prijateljski naklonjen prostor, udahnuti mu novi dah i s novim imenom početi ispočetka. Učinio je zapravo isto ono što smo i mi napravili prije tih dvadeset i pet godina. Došli smo u Motovun, u Istru koja je tada bila željna igre, željna novog i bila puno otvorenija od ostatka Hrvatske. Danas Istra nažalost to više nije. Novac, kao jedini Bog, polagano gricka onu nama znanu Istru. S druge strane, one političke, moj dojam je da je Istra, koja je uvijek držala politički balans, danas puno desnija od vremena kada smo mi pokrenuli festival. HDZ i Kaptol, dva osnovna kočničara na putu ka nekoj normalnoj Hrvatskoj, polagano, gotovo neprimjetno, ali sigurno, ulaze u njene pore. Istovremeno na njenom čelu nažalost nema osobe, nekog mudrog župana ili tako nekoga, koja bi mogla sve to sagledati i onda nešto smisleno učiniti. Tako da je odlazak Motovun film festivala samo mala ilustracija onoga što se danas događa s Istrom. Nestaju i lokalne novine i mnogo toga što je Istru činilo tako posebnom i u očima ostatka Hrvatske tako poželjnom.

Motovun film festival nije onaj koji prostire crveni tepih, domaćin je art europskim filmovima, što je bila vaša intimna želja odnosno kako ste započeli sve to i kako je nastala suradnja s Mirkovićem?

– Motovunski festival je nastao iz nasušne potrebe da se, u tada dosta klaustrofobičnoj, namrgođenoj i teškim nacionalizmom obojenoj hrvatskoj kulturi, otvori neki “slobodni teritorij”, malo utopijsko mjesto gdje bi raznorazni režiseri, glumci, pisci, rokeri, slikari i svi klinci i klinceze željni života, proveli pet dana i noći u veselju. Festival je svečanost. Svečanost znači veselje. Ukratko, festival se rodio iz potrebe za veseljem. Igor Mirković bio je dio tima koji je započeo festival. Naša suradnja počela je njegovim dolaskom u Imaginarnu Filmsku Akademiju u Grožnjanu, iz koje su uglavnom izašli i svi ostali igrači prve festivalske reprezentacije. Kako je dolaskom u Akademiju odlučio napustiti mjesto uglednog TV voditelja i život posvetiti filmu, zamolili smo ga da za prvi festival osnuje Press biro. Nakon toga je iz festivala u festival preuzimao sve kompliciranije dužnosti da bi postao vođa tima i odveo ga do samoga kraja. A sada, sa svojim CINEHILLOM i Petehovcem, i dalje i do novog početka. Evo, to je moj mali prilog za buduću monografiju: “Igor Mirković – život i djelo”.

Zadovoljan čovjek

Živite u Americi, već skoro trideset godina. Jeste li zadovoljni? Što vam je Amerika ponudila kad ste odlučili ostati, primjerice mogli ste odabrati i neki drugi kraj svijeta?

– Da, ja sam generalno, moglo bi se mirno reći, zadovoljan čovjek. A i s onim što mi je Amerika ponudila sam i više no zadovoljan. Što se zemljopisa tiče otišao sam tako daleko jer mi se činilo da bi svaki bliži prostor izazivao u meni potrebu za stalnim vraćanjima.

Studirali ste u Pragu, kako vam se tamo svidjelo? Je li njihov socijalizam bio drugačiji od našeg?

– Prag je tada imao FAMU jedno od, ako ne i najznačajniju, svjetsku filmsku Akademiju. Akademiju koju su vodili ozbiljni filmski zanatlije, ljudi koji su imali iza sebe desetke i desetke filmova. Uz to Akademija je, a to je samo socijalizam mogao sebi priuštiti, bila izuzetno bogata škola sa svime što treba, ne bi li njezini studenti, a oni su bili iz čitavog svijeta, u njoj od početka radili u vrhunskim profesionalnim uvjetima. O tadašnjem socijalizmu u Čehoslovačkoj ne bi se moglo upotrijebiti puno tako laskavih riječi. Bio je siv, dogmatski, bio je kopija ruskog i, kao što to uvijek biva, papskiji od pape, ruskiji od Rusije. Naravno do Praškog proljeća i nekoliko mjeseci koji su budili nadu da i države mogu imati ljudsko lice. No ta je utopijska ideja ubrzo pokopana uz pomoć ruskih tenkova i blagoslov zapadne civilizacije kojoj takva tvorevina jednako tako nije trebala.

Kad govorimo o socijalizmu i državnim ili političkim sistemima zapravo govorimo i o slobodama ili bolje zakinutim slobodama. Kao umjetnik vjerujete li vi u te deklarirajuće državotvorne slobode, gdje i kada ste se osjećali najslobodnije?

– Nakon šezdeset i osme i sloma Praškog proljeća prestao sam vjerovati u “deklarativne slobode”. Pogotovo kada dolaze od državnog aparata. Sloboda se u umjetnosti može svesti na individualnu hrabrost, na otvorenost i znatiželju. Sloboda svakoga od nas je manje više sloboda koju sami izborimo. Kao što su i njene granice one koji sami sebi označimo. Tu nema isprike da nam netko nešto nije dopustio.

Utječe li kod vas taj osjećaj (ne)slobode na kreativnost?

– Ne znam. To morate pitati druge. Oni bi možda, gledajući sa strane, mogli zaključiti utječe li moja sloboda na ono što radim.

Političke nepravde

U svojim filmovima ne istresate žuč na sistem ili nepravdu, ali vrlo precizno pogađate bit. Naime, predstavljate politiku kao glavnu zlicu koja se utiskuje u sve slojeve ljudske sudbine pa na kraju politika sagori samu sebe, a čovjeka nažalost ostavlja u njegovoj intimnoj tragičnoj kaljuži. Ipak, ni u jednoj rečenici niti kadru ne osjeća se gorčina?

– Odrastao sam u obitelji koja je prošla kroz razna politička vremena i razne “političke nepravde”. Obitelji koja, usprkos toga, ni u jednom trenutku nije njegovala gorčinu ili potrebu za osvetom. Moja majka i otac željeli su, usprkos svega, živjeti punim plućima, ne trovati se kopanjem po prošlosti, ne zagađivati se mržnjom. Tako su odgojili moju sestru i mene i na tome smo im beskonačno zahvalni.

Mnogi su vam filmovi bili zabranjeni, ipak rekli ste kako ste s filmom “U raljama života” našli način kako je komedija najuspješniji način borbe s glupošću? Što je za vas glupo?

– Kič je sve ono što se predstavlja onim što nije. Glupost je sve ono što ne želi vidjeti stvari onakve kakve jesu. To su srodni pojmovi koji tako dobro idu ruku pod ruku. Moj otac je govorio da ništa na svijetu nije tako ravnopravno raspoređeno kao što je to glupost. A što se tiče borbe s glupošću, da, “Ralje…” su me naučile kako je komedija najmoćnije sredstvo u borbi protiv gluposti i da joj političari, a protiv njihove se gluposti najčešće borimo, ništa ne mogu jer ne znaju kako bi ju uhvatili za vrat.

U tom ste filmu zadnjom rečenicom “Tu bu grdo” skoro pa prorekli rat na ovim prostorima, kakav vas je to osjećaj obuzeo da ste tako i završili film, jeste li zaista mislili da će se dogoditi rat?

– Te 1985. kada smo radili film bilo je i slijepcima jasno da će se nešto dogoditi. Jedino nitko nije znao što, kada i u kojem obliku. Tom zadnjom rečenicom Pipe koji nakon toga odlazi u Ameriku, prorekao sam, naravno krajnje slučajno, mnoge stvari, uključujući i vlastitu sudbinu.

Galgenhumor

Moglo bi se reći kako je čitava vaša obitelj već stoljećima prolazila karizmatične sudbine uspona i padova, na koncu i vaša životna priča je ilustracija tome. Je li to obiteljski, generacijski stav da se nevolji ne udovolji?

– Svaka, pogotovo srednjoeuropska urbana obitelj, prolazila je kroz razne “historijske nevolje”. Moja u tome nije bila izuzetak. Što više, ona je taj “višak historije” koji tako dobro uspjeva u ovim krajevima, itekako osjetila, ratovi, pogromi, zatvori u raznim režimima, konfiskacije, zabrane… da ne nabrajam u nedogled. I ona se branila od tih nevolja onim što se u tom dijelu Europe najčešće upotrebljava kao obrambeno sredstvo, “galgenhumor”, smijala se nevoljama, rugala sudbini. Bez toga ne bi preživjeli.

Vi zapravo ne vjerujete u konflikt, a čini se zbog toga ni u crno-bijeli svijet?! Kako bi iz vaše perspektive glasila definicija života?

– Bojim se i pomisliti da bi u jednom odgovoru, ma što odgovoru, u jednoj ili više knjiga ili filmova, mogao doći do definicije života. Kao pričač, kao netko tko čitav život živi od pričanja priča, vjerujem da je moja uloga da pitam, da kroz priče otvaram pitanja. Ne da odgovaram ne da donosim zaključke ili, još strašnije, definicije.

Neki su vaši filmovi bili zabranjeni u prošloj državi, a deset godina bili ste zabranjivani i od nove vlasti. Koliko vas je to osobno pogađalo?

– Zabrane pokazuju kako je režim vraški nesiguran kad se mora braniti zabranama filmova ili onemogućavanjem nepoćudnih da rade. Žrtva se u takvim trenucima osjeća bespomoćno, ali te zabrane ponekad donesu i nešto dobro. Moja supruga primjerice često kaže da moramo biti zahvalni Franji Tuđmanu jer da njega nije bilo mi nikada ne bi otišli u Ameriku.

Susreti s Krležom

Susretali ste s Krležom, kako biste ga opisali iz današnje perspektive, iz ovog novog, našeg, vremena?

– Mislim da je Miroslav Krleža bio, a da i danas je, ono najznačajnije i najmudrije što se hrvatskoj kulturi dogodilo u njenom “tisućljetnom postojanju”. Nitko jasnije i preciznije nije vidio i pisao o životu i muci življenja na ovom prostoru. Nitko ga skalpelom nije tako točno secirao, dijagnosticirao i ispisivao mu bolnička otpusna pisma.

Izrazili ste negodovanje zagrebačkim gradskim životom, ali negdje sam pročitala kako vas je Krleža još onda upozorio rečenicom: “Što vi mislite da su Glembajevi postojali!? Ja sam ih morao izmisliti da bih mogao o njima tako gadno pisati! U Zagrebu se ništa ne prima na dugo”. Čini se i kao sudbina svih gradova u Hrvatskoj ili mislite da ima iznimaka?

– Zagreb je postao nesretan grad. Govorim kao netko tko je čitav život proveo u njegovom užem ili širem centru. Taj dio je postao, budimo iskreni, ružan, zapušten, prljav, od glave do pete prošaran besmislenim grafitima. Istovremeno je ostao i bez dobrog dijela svojih stanovnika. Tridesetak godina traje ta devastacija centra, kao neka vrsta osvete što njegov živalj, ti krhki ostaci građanske klase, nikada nisu glasali za Bandića ili HDZ. Onda je uz sve to došao i potres i nakon njega vrlo jasan stav vlade da godinama tu ništa osim crkava i državnih institucija ne želi popravljati. I danas su, godinama nakon potresa dijelovi gotovo pola krovova stambenih zgrada u centru prekriveni plastikom. Na kraju, ovoljetni su vjetrovi dokrajčili i ono malo nade u bolju budućnost. Tužno mi je gledati moj grad koji nestaje u toj smjesi ružnoće i nebrige.

Novi početak u 47. godini

Kako vam uopće izgleda Hrvatska kad sletite ovdje iz Amerike?

– Kao lijepa zemlja, fantastičnih krajolika, predivnih planina, uzbudljivog mora. Tada poželim da sam stranac i da ne vidim ništa drugo osim te ljepote. Da ne razumijem i ne osjetim kako ta država funkcionira, kako je nepopravljivo zaražena korupcijom, krađom i općim divljaštvom kojim vladajući, sve to podupirući, uspješno vladaju. Kako tu više nitko ne vjeruje u pravdu, kako se strašno malo ljudi nada da će se tijekom njihovih života doživjeti nešto bolje.

Je li vam bilo teško započeti ispočetka, negdje ste izjavili da ste krenuli s tek tri tisuće dolara…

– Da, bilo je jako teško u četrdeset i sedmoj godini na rez prekrižiti prošli i početi novi život. Kažu u Americi da je za prilagođavanje na novi život, novi prostor i novu kulturu potrebno oko sedam godina. Mi smo imali puno sreće i za to nam je trebalo puno manje vremena.

Vaša kći Olga bila je desetogodišnjakinja, danas je na čelu izdavačke kuće, kako ona gleda na Hrvatsku i vašu odluku da za preseljenjem u Sjedinjene Države ?

– Nije na čelu izdavačke kuće već je “vice-president” i “creative art director” u jednoj od četiri najveće izdavačke kuće Amerike. Ona je Amerikanka, Njujorčanka po životu i načinu razmišljanja. A što se Hrvatske tiče, voli je kao i ja, jedino kao i ja, ima neke primjedbe na način na koji ona funkcionira. Na primjer alergična je na sve vrste nacionalizama.

Dobitnik ste brojnih nagrada, a vaši su filmovi hvaljeni i od široke publike. Iako su vrlo slojeviti, u svima je važna i ljubavna priča. Zašto? Vjerujete li u ljubav ili je to dodatni dramaturški moment?

– Teoretičari filmskih priča tvrde da u svakoj priči čuči jedan od dva moguća pokretačka motiva: seks ili novac. U prijevodu: ljubav ili moć. Tako se meni, što svjesno što nesvjesno, dogodilo da u svim filmovima imam ljubavnu priču. Ona je za mene ono najljepše što nas pokreće, motivira, uzvisuje i spušta nad i pod zemlju. Činilo mi se da se kroz te priče najviše toga mogu ispričati o tome tko smo, što smo i gdje smo.

Cijena slobode

Okušali ste se i u pisanoj riječi, objavili ste “Neispričane priče”, a vaša je majka također napisala svoju autobigrafsku priču. Kako općenito gledate na svoja djela, osim potrebe za izrazom je li to želja za ostavljanjem traga u smislu dokumentiranja stvarnosti ili i nekih osobnih osjećanja?

– To su samo tragovi na putu kojim prolazim. Ako netko u njima prepozna komadiće svojih tragova, svojih života, nitko sretniji od mene. Vjerujem da će ti tragovi, ti krajnje osobni komadići nas samih, jednoga dana puno točnije i istinitije govoriti o vremenu u kome smo živjeli od svih mogućih povijesnih knjiga. Pogotovo je to ostavljanje individualnih tragova važno u ovom našem prostoru gdje je povijest tako lako prekraja, u kojem je vrlo često tretirana kao dosta jeftina prostitutka podatna svakom novoj vlasti.

Stric Ljubuša kao glavni “krivac”

Sjećate li se svog prvog susreta s kamerom? Navodno je vaš stric glavni krivac?

– Da, imao sam, kao što svaka ozbiljna obitelj mora imati “ludog strica”. Zvao se Ljubuša i po zvanju je bio farmaceut, što je bila obiteljska tradicija. Bio je šef laboratorija Ujedinjenih nacija u Ženevi, svjetski stručnjak za opojne droge i pri tome strastveni kino amater koji je dogurao do titule “Majstor amaterskog filma”. On mi je na Badnjak 1964. pod bor stavio malu 8 mm Bell& Howell kameru koja je manje više odredila putanju mog života.

U Americi je nada veća

Jesu li studenti s kojima se susrećete u Americi drugačiji od naših?

– Studenti su manje vise u suštini svugdje isti. Kako i ne bi bili kada su odrasli na istoj glazbi, istim filmovima, knjigama i kompjuterskim igrama. Nije čudo da su na ovogodišnjoj maturi đaci bolje prošli na testovima engleskog nego hrvatskog. Jedina je razlika u količini nade da će se njihovo studiranje jednoga dana opredmetiti u nešto što je vezano na film. U Americi je ta nada veća kao i mogućnost da im se to zaista i dogodi. S druge strane velika je razlika između “običnih” i “postdiplomskih” studenata kako se to kod nas kaže. Radim samo s ovim drugima koji su manje više odrasli ljudi i koji su film izabrali kao svoj životni put. S njima realiziram veće i kompliciranije projekte, ponekad dugometražne dokumentarne i igrane filmove.