Jedan od najvažnijih finskih pisaca mlađe generacije je tridesetogodišnji Pajtim Statovci (Priština, 1990). Pažnju finske književne javnosti privukao je već svojim debitantskim romanom, knjigom »Moja mačka Jugoslavija« (Kissani Jugoslavia), koji je objavio 2014. godine i za koji je iste godine dobio nagradu »Helsingin Sanomat«, najznačajnije finsko književno priznanje za debitantski roman. Dvije godine kasnije objavljuje drugi roman »Tiranan sydan« za koji dobiva također prestižnu nagradu »Toisinkoinen«, da bi 2019. godine za treći roman »Bolla« dobio najznačajniju finsku književnu nagradu »Finlandia«, postavši najmlađi dobitnik te nagrade u povijesti njenog dodjeljivanja.

Sve ove nagrade, uspjesi i priznanja na značaju i važnosti dobivaju zna li se da je Statovci podrijetlom s Kosova odakle je s obitelji sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća od rata pobjegao u Finsku, gdje je studirao komparativnu književnost na sveučilištu Helsinki te potom i studij dramaturgije na Fakultetu za umjetnost, dizajn i arhitekturu Sveučilišta Alto.

Povijest jedne albanske obitelji

Odgovor na pitanje kako i na koji način mladi izbjeglica s Balkana može postati jedan od vodećih pisaca u od Kosova jako dalekoj nordijskoj zemlji, potpuno druge kulture i načina života, djelomično daje i njegov debitantski roman koji je u prijevodu, koji je s finskog učinio Boris Vidović, objavljen i u Hrvatskoj. Štoviše, »Moja mačka Jugoslavija« ide i puno dalje jer u osnovi predstavlja pokušaj da se kroz priču o povijesti jedne albanske obitelji oslika posljednjih četrdesetak godina života tipičnog za mnoge Kosovare – od relativno mirnog i ugodnog života osamdesetih, preko užasa devedesetih te emigracije na Zapad koja, bez obzira na sve želje i obećanja, u osnovi znači kidanje gotovo svih veza s kosovskim (albanskim) korijenima, pogotovo kad su u pitanju mlade generacije.

Statovci svoju priču gradi oko troje članova jedne kosovarske obitelji – oca Bajrama, majke Emine te sina Bekima, koji ima još četvero braće i sestara, ali oni nisu bitan dio priče. Središnji je lik Emine, čiji život pratimo od 1980. godine kada se u nju kao sedamnaestogodišnju djevojku zagleda tek koju godinu stariji Bajram, pa do početka drugog desetljeća 21. stoljeća kad se njihov brak raspada i Bajram se vraća u Prištinu gdje život skonča suicidom.

Put koji će Emine prijeći od početne iskrene djevojačke zaljubljenosti u svom zavičaju pa do tihe osamljenosti na dalekom sjeveru Europe bit će bolan i tužan, a svakim će svojim dijelom govoriti o teškoj sudbini žene u izrazito patrijarhalnom društvu, odnosno teškoj ili nikakvoj sposobnosti prilagodbe na drugačiji način života, kulture i vjere.

Patrijarhalni fundamentalist

Jednu od odlika svog prisupa književnosti – stvaranje kontrastnih situacija koje kod čitatelja izazivaju šok – Pajtovci koristi kod svakog od tri spomenua lika, a kod Emine taj postupak svoj vrhunac doživljava već na samom početku. Upoznajemo je kao mladu, iskrenu i naivnu djevojku očaranu životom te oduševljenu činjenicom da ju je zaprosio mladi lijepi muškarac iz imućne obitelji.

Upoznavanje, prosidba i dolazak svatova djeluju poput sna ili bajke pa Emine ne može vjerovati da se baš njoj nešto tako lijepo događa. Otrežnjenje dolazi strašno brzo i vrlo je mučno. U svatovskom automobilu u kojem se sama s Bajramom vozi iz svog prema njegovom selu on pokazuje što je to jedino što je kod nje zanima. Guranje njegove ruke u njeno međunožje izaziva njeno protivljenje, a rezultira divljačkim šamarom koji znači da je bajka završila i prije no što je počela.

Naravno, Emine će – jer to mora – ostati njegova žena, roditi mu petero djece, brinuti o njemu svaki dan tog jadnog braka, točnije sve do trenutka kad – nakon što ih sva djeca napuste i odu živjeti u druge sredine – ona jedne večeri ne pokupi sve svoje stvari, spremi ih u dva kovčega i ode u sklonište za žene.

Kontrast i šok u liku Bajrama također su uočljivi od samog početka. Mladi, lijepi i imućni student daruje pri prvom susretu mladoj Emine svijet pun obećanja o sreći koja dolazi. Nažalost, ta filmski sretna i potpuno romantična priča traje samo do trenutka kad njih dvoje ostanu sami. U tom trenutku on pokazuje svoje pravo lice nasilnika i emocionalnog bogalja, a tu će svoju ružnu, uskogrudnu, primitivnu, nacionalističku, fundamentalističku i mačo stranu iskazivati iz dana u dan svake godine njihova braka, pa će mu se dobra i nježna žena pretvoriti u sluškinju koja ga mrzi, a svako od petero djece jedva će dočekati da što prije pobjegnu iz okova te obitelji trudeći se pritom da što više povrijede oca i to time što neće poštivati ono što on najviše traži – umjesto albanskog govorit će finski, vjera i nacija ništa im neće značiti, radit će poslove koje žele, a ne koje on želi da rade…

Najoštriji i najincidentniji pritom će biti najstariji sin Bekim, koji će ne samo varati oca tvrdnjama kako ide u školu za električara (a ustvari studira jezike), već će nastojati što manje govoriti albanski, a svojevrsni vrhunac njegove pobune je činjenica da postaje homoseksualac što je za patrijarhalnog fundamentalista Bajrama neoprostiv grijeh.

Simbolika i metaforičnost

Proces raspada i promjene jedne obitelji, koja zbog zatucanosti oca nije u stanju prilagoditi se i prihvatiti novi način života, sjajno je oslikan ne samo kroz sudbine spomenutih likova, već i kroz niz upečatljivih epizoda iz svakodnevice, a autor se pritom potrudio, barem kad je riječ o liku Bekima, cijeloj priči dodati i snažne elemente simbolike i metaforičnosti. Naime, najbolji »prijatelji« studenta Bekima su veliki udav kojeg drži kao kućnog ljubimca u svom studentskom stanu, odnosno mačka Jugoslavija koja »govori« i s kojom raspravlja o nizu tema, od položaja emigranata do svijeta emocija.

Naravno, i zmija i mačka simboli su koje se može tumačiti na raznolike načine, a vežući ih isključivo uz lik Bekima autor ponajviše govori o njegovom mentalnom i duhovnom stanju koje je od mučnog djetinjstva bilo obilježeno noćnim morama, strahovima i tjeskobom zbog odrastanja u obitelji u kojoj je otac bio patrijarhalni nasilnik. Taj otklon od realnosti svakako će dijelu čitatelja i zasmetati jer se jednostavno ne uklapa u inače pažnje vrijedan realističan tekst, koji govori o životu te obitelji najprije na Kosovu te potom i u Finskoj. No, taj mali minus (za mnoge će to biti i plus) ne umanjuje vrijednost ove knjige, koja je opravdano privukla veliku pažnju te kroz gorku i tužnu priču uspješno pojasnila Fincima Kosovare i Albance, ali i obrnuto.