Ima tomu već pedeset godina otkako sam u ljeto 1969., nakon što sam upisao studij filozofije u Zagrebu, gotovo s pohlepom iščitavao Proustov velebni ciklus romana »U potrazi za izgubljenim vremenom«, koji me je oduševio, ali da me se tada pitalo (a srećom nitko nije) teško bih mogao objasniti u čemu se (s)krila ta magnetska privlačnost njegova, bez ikakve sumnje, genijalnog rukopisa.

Kasnije, kao mladi asistent na Sveučilištu J. J. Strossmayera u Osijeku čvrsto sam odlučio iznova se vratiti Proustu, ali eto silne su godine proletjele i sve do pojave koronavirusa to je samo ostala pusta želja. Istina, unutar tih pedesetak godina pročitao sam dostatan broj sjajnih studija o Marcelu Proustu (1871.- 1922.), a prije svih želim upozoriti na fascinantnu višetomnu studiju Jeana Yvesa Tadiea (Gallimard, 1999.) koja možda najdetaljnije analizira njegov život i djelo.

Ali, to selektivno bavljenje s ovim »savršeno arhitektonski i logički uravnoteženim ogromnim Proustovim ciklusom« koji obuhvaća razdoblje s kraja 19. i početka 20. stoljeća, odnosno iščitavanje meni dragih piščevih estetskih digresija i meditacija prožetih kulturno-povijesnim reminiscencijama i psihološkim interpretacijama samo su podgrijavale neostvarenu ambiciju suočavanja s ovim kapitalnim djelom svjetske literature.

Impresivni rukopis

Međutim, prinudna karantena uvjetovana koronavirusom rezultirala je intenzivnim povratkom Proustovom djelu i njegova optika društva kroz koju je promatrao ljudsku prirodu i duh, upućivala je, primjereno prisutnoj pandemiji na propitivanje, ne toliko smisla vlastitog postojanja, već više na spoznaju »otjecanja svih vrijednosti života«, neumoljivost prolaznosti žudnje u kojoj ljudski duh u svim svojim stalnim mijenama neprestano stvara sadržaje ljepote koje više ne možemo dohvatiti, niti prisvojiti.

Upravo je Proust svojim impresivnim rukopisom ocrtao pokušaj zaustavljanja vlastitog raspadanja, okretanja prošlosti, njena oživljavanja kroz (tajnovita) sjećanja i na taj način je pokušavao zaustaviti vrijeme, a što je, čini mi se, bit »vječnog traganja za izgubljenim vremenom«. I sada, nakon pedesetak godina, u potpuno novom ključu sam pročitao Prousta, na novi ga način počeo razumijevati (ili je i to jedna od mojih brojnih zabluda), ali kao da sam služeći se piščevom optikom počeo shvaćati zašto je toliko pomno inzistirao na detaljima, sitnicama, zašto su mu »pamćenje tijela«, dakle fizičke i organske memorije pune asocijacija bile presudno važne, jer samo tako se ono jučer, nezaustavljivo može pokušati dohvatiti, na tren oživjeti, i stoga je »okus kolača na nepcu oživljavanje duha utonulog u djetinjstvo«.

Kiša, Venecija, Balbec, nebo, jutro, zvonjava crkvenog tornja; sve to je dio Proustova bića (jednako tako i naša samo prispodobljena vlastitim asocijacijama) koje upravo kroz te »fraze« postaje stvarnije, prisutnije i istinskije od samih stvarnih doživljaja.

Ali, tek naknadno, proustovskim meditacijama dobiva boju, miris i okus, odnosno (s)misao, a to zapaziti, zapamtiti u punom smislu te riječi mogu samo umjetnost, stvaralaštvo, kreacija, jer one »u prolaznost vremena usijecaju neprolazni materijal života«. Upravo stoga i Proustov je rukopis tako neponovljivo živ, tako elegantan i profinjen, u svakom pogledu superioran jer uskrsava naše živote sa svim davno zaboravljenim vibracijama naše prolaznosti.

I barem na tren ih čini važnim. Ali, sve ovdje napisano, tek je blijedi, nemušti pokušaj doticanja značenja (i znakova) Proustovih asocijacija »prošlosti kao izgubljenog, odnosno ponovo pronađenog vremena«.

U potrazi za izgubljenim vremenom

Zahvaljujući jednoj, brojem stranica relativno skromnoj, a sadržajem i značenjem velikoj knjizi Gillesa Deleuzea »Proust i znakovi« (prijevod Borisa Žličara kojem možemo zahvaliti što nam je svojim vrsnim prevoditeljskim umijećem i preoblikovanjem riječi, kao na dlanu »isporučio« teško prevodivu i zahtjevnu autorovu misao), u izdanju zagrebačkog nakladnika Sandorf koji se ističe svojom znalački biranom izdavačkom produkcijom, sve ono što sam osjećao, a nisam znao izraziti, sve ono što nisam ni p(r)omislio, niti slutio, sve to i još puno više pronašao sam u ovoj u nas nedavno objavljenoj knjizi G. Deleuzea (1925.- 1995.) koji u nas nije nepoznat autor; međutim najpoznatiji je kao koautor (zajedno s Felixom Guattarijem) glasovite knjige »Anti-Edip«. Ali, valja upozoriti kako je navedeni dvojac napisao još nekoliko instruktivnih djela, primjerice o Kafki.

U Deleuzeovom mišljenju dominira utjecaj stoičke filozofije i to ga je uvelike razlikovalo od brojnih suvremenika s francuske intelektualne scene koji su »podlegli« utjecaju heideggerianstva i fenomenologije. Deleuze je odbacivao dualitet bitka i fenomena i umjesto toga naglašavao je važnost događaja (događanja).

Njegov se misaoni koncept temeljio na povezivanju pojedinih događaja, respektiranju unutrašnjih sadržaja, odnosno logike tih sadržaja, a ono što je u teoriji zagovarao, nastojao je i (pro)živjeti; naprosto je težio savršenstvu teorije i prakse, što ga je na koncu i odvelo u samoubojstvo, kada je spoznao da se opterećen teškom bolešću »fizički raspada i jer mu život više neće moći biti sukladan mišljenju«.

Svekolika javna diskusija koja bi trebala voditi jedinstvenom, zajedničkom zaključku za Deleuzea je zabluda, jer smisao nije u objedinjavanju teorijskih na(d)zora već u naglašavanju i čuvanju polimorfnosti različitih, u pravilu manjiskih pogleda na svijet, čovjeka, njegovo društvo i prirodu. Upravo stoga nas i ne treba čuditi zašto se tako strasno bavio filozofima kao što su Foucault i Nietzsche, o kojima je napisao i brojne studije, kasnije ukoričene u knjige. Naravno, među autore koji su ga godinama pratili poput sjene pripadao je i Marcel Proust, zapravo bio mu je, moglo bi se reći, cjeloživotna fascinacija.

Glavni junaci psihološko-društvene epopeje »U potrazi za izgubljenim vremenom« su Marcel, Odette i Swann. Marcel kao narator cijele priče ne nosi slučajno ime samog autora; i njega od djetinjstva prati »patološko preuveličavanje osjećaja«, jer iščekujući susret s morem, katedralom, ili prisjećajući se okusa kolača, sve to u njemu budi neobjašnjivu silinu, pravu eksploziju uspomena i osjećaja, a to su znaci pomoću kojih nam se Proust razotkriva kroz osobnost naratora koji naravno ima svoje društveno, kulturološko, pa i povijesno utemeljenje.

Očitovanjem znakova Marcelova ponašanja i posredovanjem Bergsonova mišljenja »o traganju u vremenu« (Proust se nalazio pod velikim utjecajem filozofije Henrija Bergsona; uostalom, čuveni je filozof oženio njegovu sestričnu, razaznajemo i pritajenu »identitetsku« borbu u piščevu duhu koji se, iako odgajan kao rimokatolik, stalno »sudara« sa svojim židovskim korijenima.

Često prisjećanje na majku (Jeanna Weil je potjecala iz ugledne i stare alzaške židovske obitelji) zorno svjedoče brojnim, ali i dobro kamufliranim detaljima identitetskog tipa, koji zahvaljujući Deleuzeu možemo pretočene u znak(ove) očitati u novom svjetlu. Uostalom, zar nije upravo Proust uvjerio Anatolea Francea da se uključi u tada čuvenu, antisemitski intoniranu Dreyfusovu aferu koja je u to vrijeme uzdrmala temelje francuskog društva.

Tri lika Proustova djela »U potrazi za izgubljenim vremenom« (slavna glumica Rachel, intelektualac Albert Bloch i asimilirani Židov Swann) nesumnjivo predstavljaju autorovu identifikaciju sa židovstvom koja je kulminirala tijekom spomenute afere.

Čudo ljubavi

Dubinski, introspektivno ponirući u »guste« slojeve duše svojih junaka, Proust nam je (raz)otkrio sebe samog naglašavajući kako se tzv. unutrašnji život može smisleno obogatiti samo suptilnom kombinacijom osjećaja i misli, tako da svaki proživljeni trenutak u vremenu dobiva na značenju.

Iako su noseći likovi Proustova književna traganja muškarci (primjerice Swann je novodobna varijanta chevaliera des Grieuxa), ništa manje nije važan i lik koketne Odette, koja za razliku od Prevostove Manon Lescaut, ili Balzacovih dama iz polusvijeta, nije sposobna za ljubav, niti iskrenu strast, pa čak ni za nepromišljenost, već sukladno tadašnjoj slici »francuske pristojnosti« čini Swanna ljubomornim, čak ga otvoreno ponižava i laže (ne)svjesno razotkrivajući »nesavladivu žudnju ka poroku« pri čemu Proustov junak sve oprašta svojoj heroini tvrdeći kako »nema ljubavi bez ljubomore«.

Proust je bio uvjeren kako nema sretnih ljubavi, kako bez patnje nema ljubavi (primjerice neuzvraćena ljubav), a strah od rastanka s voljenom osobom, mnoštvo najrazličitijih osjećaja koji prate različite forme ljubavi, kao i kratkotrajni trenuci uživanja, samo su »neznatna nadoknada« za proživljavanje stalno prisutne i potiskivane tuge, melankolije i boli. Ono neponovljivo u Proustovu rukopisu u prikazu Swannova ponašanja su znakovi kojim je (po)pratio načine pojavljivanja, »ekspanziju« naizgled marginalnih, nevažnih dojmova, slika i osjećaja iz kojih se rađa ljubav.

Ona nije nešto monolitno, objekt je »neostvarivog sna o sjedinjavanju dvije duše«, maštarija o idealnom životu, ali ljubav se rađa u realnom svijetu koji je pun zala, licemjerja, pohlepe, prljavštine i egoizma i stoga je svaki san o idealnom ujedno i duboki pad, odnosno poraz. Ljubav, ljubomora, strast, zaljubljenost, ali i boja glasa, okus kolačića, zvuk zvona, Botticellijeva freska, miris parfema, Vinteuilova sonata, sve je to sastavni dio (pa čak i kada je izmišljeno) čuda ljubavi koja se usprkos svemu teško može očuvati u svojoj čistoći i krah je stoga neizbježan kao što je neizbježna i smrt.

Svijet znakova

»Proust i znakovi« Gillesa Deleuzea su, kako tvrdi prevoditelj Boris Žličar, »rukavica bačena u lice psihoanalize u jeku lacanizma« jer kako nazvati djelo koje ne spominje Freuda niti psihoanalizu iako je prožeto svim ovim sadržajima. Stoga ne čudi, kada govoreći o glavnim konceptima koji se provlače ovom knjigom, Žličar naglašava perspektivizam, to jest mogućnost postojanja mnoštva točaka gledišta na isti objekt i sve to »obavija« citatom: »Prevoditi, dešifrirati i razvijati, to su oblici čiste kreacije«.

U formalnom smislu knjiga je podijeljena na dva dijela; prvi se bavi znakovima (tipovi, pluralizam sustava znakova…), a drugi takozvanom literarnom mašinom koja se oslanja na antilogos, nivoe potrage, stil, to jest proizvodnjom i umnožavanjem samih znakova. U »U potrazi za izgubljenim vremenom« je na djelu, tvrdi Deleuze, »istraživanje različitih svjetova znakova«, jer Proustov roman nije utemeljen na izlaganju memorije već na učenju, to jest istraživanju različitih svjetova znakova.

Pluralnost svijeta se i krije u tomu što znakovi nisu od iste vrste, te se i ne mogu na isti način dešifrirati. Deleuze ih poistovjećuje s hijeroglifima: teško je prodrijeti u njihovu nutrinu i stoga se moraju »odraditi« različite razine potrage kako bi se dosegnula moguća istina, odnosno oblikovalo »jedinstvo i pluralnost« očitovanja stvarnosti. Potrebno je, sugerira Deleuze, istražiti različite fenomene: mondenost, ljubav, svijet utisaka i osjetilnih kvaliteta.

Praznina, glupost, zaborav su »sveto trojstvo« mondenosti, ali upravo time potaknuti zadobivamo određenu brzinu i pokretljivost u odašiljanju znakova. Ljubav se hrani i rađa nečujnim tumačenjima; prvi je ljubavni znak subjektivan, ali tu se i krije ishodište njena proturječja. Naime, ljubomora je puno snažnija (i dublja) od ljubavi, sadrži istinu o ljubavi i ljubavni znakovi, za razliku od mondenosti, nisu »prazni«, pa čak i onda kada su glupi, jer »laži ljubljenoga su hijeroglifi ljubavi«.

Drugi znak proustovske ljubavi glasi: interseksualne ljubavi nisu tako duboke kao homoseksualne i stoga pisac »tajnu ljubljene žene naziva Gomorom, a tajna ljubavnika je tajna Sodome«. Razotkrivanje tih skrivenih znakova ujedno je i put ljubavi. Neophodno je potražiti smisao znakova »koji nam stalno izmiču« sve dok ne shvatimo kako ni »materijalni smisao nije ništa bez idealne esencije koja ga utjelovljuje«.

Potraga za istinom

Svijet umjetnosti je posljednji svijet znakova, ali i osjetilni znakovi se odnose na idealnu esenciju, ali bez čarolije i moći umjetnosti mi to ne bi bili u stanju shvatiti. »U potrazi za izgubljenim vremenom«, zapravo je potraga za istinom, a ona se izdaje (odaje) »nenamjernim znakovima«.

Deleuze piše: »Tražiti istinu znači interpretirati, odgonetati, eksplicirati… Zato je Potraga uvijek vremenita, a istina uvijek istina vremena…U tom je pogledu velika razlika između Izgubljenog vremena i Pronađenog vremena: postoje istine Izgubljenog vremena, ništa manje od istina Pronađenog vremena…Svaka vrsta znakova ima svoju privilegiranu vremensku liniju koja joj odgovara.

Ali tu je i pluralizam koji umnožava kombinacije«. Tek tada zapravo možemo doprijeti do smisla Proustove rečenice kada kaže: »Bilo mi je potrebno dohvatiti smisao i najneznatnijih malih znakova koji su me okruživali, Guermantes, Albertine, Gilberte, Saint-Loup, Balbec itd.«

Znak u sebi podrazumijeva heterogenost kao odnos, ali svaki znak ima i svoju povlašteno vremensku dimenziju, to jest svijet znakova razvija se sukladno »liniji vremena«, međusobno se ne prepliću i ne preklapaju, bez da ulaze u kompleksne kombinacije iz kojih proizlazi »sustav istine«. Svaki je znak dvo(s)polan: označava predmet i znači nešto drugo; samo su ljubavni znaci nematerijalni dok su drugi, ne samo po izvoru, već i po svojoj eksplikaciji materijalni. Jedino nam umjetnost pruža »istinsko jedinstvo« (nematerijalnog znaka i duhovnog smisla), a esencija je »jedinstvo smisla i znaka« i to (impresiji) frazi daje stvarnu egzistenciju.

Superiornost umjetnosti nad životom sastoji se u činjenici da su svi znakovi koje susrećemo u životu materijalni i njihov smisao, budući je uvijek u drugoj stvari, nije u potpunosti duhovan. Tek zahvaljujući umjetnosti (književnosti) vidimo kako se svjetovi umnožavaju. Proust, tvrdi Deleuze, razlikuje dva oblika znakova osjetilnosti: »uskrsnuća memorije« i »istine opisane pomoću oblika«; međutim, problem je kako objasniti »mehanizme reminiscencije«?

Tu se Proust približio Bergsonu koji je u svom djelu »Matiere et Memoire« (1897.) tvrdio kako se »prošlost ne može očuvati u nečemu drugom, osim u sebi, jer ona jest u sebi«. To je nazvao virtualnošću, međutim, Proust je išao korak dalje od slavnog filozofa i upitao se: kako spasiti prošlost onakvu kakva je sačuvana u sebi?

Izvanvremensko djelo

Ipak, ono esencijalno u Proustovom proznom ciklusu, odnosno univerzumu mišljenja, nisu memorija i vrijeme, već znak i istina. Ono što nas prisiljava na mišljenje je znak i stoga Deleuze piše: »Ne postoji Logos, postoji samo hijeroglif, misliti je dakle tumačiti i prevoditi; esencija je i znak i smisao«. Esencija nije, nastavlja u drugom dijelu knjige Deleuze, nešto viđeno, već je to određena, nesvodiva točka gledišta koja svaki put »označava rađanje svijeta i njegov originalni karakter«. I nastavlja dalje: »Kod jezika znakova nema istine osim u onome što je napravljeno da bi prevarilo, u meandrima onoga što je skriveno, u fragmentima laži i zloće: postoji samo izdajnička istina…Kao što kaže Spinoza kada definira proročanstvo, židovski prorok lišen Logosa, sveden na jezik znakova uvijek ima potrebu za znakom da bi se uvjerio da Božji znak ne vara. Jer čak bi ga i Bog mogao poželjeti prevariti«.

Utoliko je Proustova potraga za izgubljenim vremenom ujedno i izvanvremensko djelo, ali i malena fraza, recimo u izmišljenom glazbenom djelu pri čemu se umjetnost pojavljuje onakvom kakvom uistinu jest, kao konačna svrha života koju sam život ne može ispuniti. I to je početak i kraj, ona postaje sama sebi ključ vlastite šifre. Proustovski svjetovi upravo na tom fonu ostaju vječnim izazovom, jer broj tih svjetova odgovara broju (naših) gledišta, a tu nema prethodno zacrtanog totaliteta kojem se moramo ili trebamo približiti. Uostalom, logikom kombinacija ti se prostori neprestano šire. Koliko god im se približimo, toliko se oni istodobno od nas udaljavaju.