Unatoč visokoj dobi i slabom vidu koji ga je mučio od mladosti, Willy je gotovo do posljednjih predstava slikao ilustracije za pano na pročelju kina Teatro Fenice. Posljednjih mu je godina katkad pomagao nećak Mauro, Amatov sin, akademski slikar i najpoznatiji umjetnik u obitelji
RIJEKA – Guglielmo Stipanov, poznatiji kao Willy ili Vili, crtač filmskih panoa i plakata, preminuo je u Rijeci u 89. godini. Willy Stipanov rođen je u Rijeci 1922. godine, u umjetnički nadarenoj obitelji koja živi od slikarstva i povremeno od glazbe. U popratnoj riječi uz njegovu izložbu koju je 2008. postavio Muzej grada Rijeke piše i da je Willy tridesetih godina šegrtovao u drogeriji na uglu palače „Jadran“. Uz ostalo, prodavao je umjetničke boje i viđao riječke slikare.
Willy i njegov stariji brat Amato dobili su novi atelijer kraj samog Korza (pored „Slavice“) i odmah preuzeli povjerenu im zadaću da naslikaju brojne portrete jugoslavenskih političara. Najviše su naslikali Titovih portreta, ali i portreta Edvarda Kardelja, Milovana Đilasa i drugih. To su najčešće bili brzo izrađeni panoi za ulična pročelja i za pozornice brojnih javnih mitinga.
Prvih godina nakon rata braća su počela raditi kao kazališni slikari i scenografi, no na tom se poslu nisu dugo zadržali. Već krajem četrdesetih Willy postaje slikar kinematografskih ilustracija koje gotovo isključivo radi za veliki pano na pročelju kina „Partizan“ (poslije „Teatro Fenice“). Povremeno je radio i scenografije za Zajednicu Talijana, a istovremeno je uvijek rado slikao portrete i krajolike, posebno marine.
Unatoč visokoj dobi i slabom vidu koji ga je mučio od mladosti, Willy je gotovo do posljednjih predstava slikao ilustracije za pano na pročelju kina Teatro Fenice. Posljednjih mu je godina katkad pomagao nećak Mauro, Amatov sin, akademski slikar i najpoznatiji umjetnik u obitelji. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina Willy Stipanov izrađivao je filmske plakate za distribucijsku kuću Morava film, a izradio je i nekoliko ilustracija za Croatia film. Vještina i lakoća crtanja i slikanja likova i portreta prepoznatljivim ilustratorskim ukusom pedesetih godina, koji ustraje u tradicionalnomu realističkom oblikovanju, uglavnom su obilježili sve Willyjeve plakate i učinili ih prepoznatljivim i zapaženim.
Plakati nacrtani od druge polovice 1950-ih do potkraj 1970-ih, svjedoče o njegovoj popularnosti koju je stekao unatoč svojevrsnoj izolaciji u osami svoga atelijera u kinu „Partizan“ ili „Teatro Fenice“, u kojemu je stanovao.
