Izbor božićnih filmova na Hrvatskoj televiziji bio je uvijek isti, predvidljiv, zatupljujući. Reprize jednih te istih filmova, i tako već godinama. Poput filma »Beskrajni dan«, koji govori o ciničnom meteorologu koji proživljava stalno isti dan. A između tih beskrajnih božićnih zašećerenih filmskih priča, beskonačan niz iritantnih reklama koje Božić krajem svake godine pretvaraju u najveći blagdan konzumerističkog društva. No, našlo se tu i ponešto starih filmova koji su uvijek dobri, čak i kad se po ne znam koji put reprizno prikazuju. U kasne noćne sate tako je prikazan »Apartman« Billyja Wildera iz 1960. godine, koji govori o zaposleniku u New Yorku koji napreduje u svojem poslu zahvaljujući činjenici što svojim šefovima koji imaju ljubavne afere stalno daje apartman na raspolaganje. Nenadmašni Jack Lemmon kao C. C. Baxter i Shirley MacLaine kao Fran Kubelik. U poslijepodnevnom terminu za djecu pogledali smo i »Čarobnjaka iz Oza« Victora Fleminga.

Povod za pisanje ovog teksta ipak je »Treći čovjek« Carola Reeda, filmski klasik iz 1949. prema scenariju Grahama Greenea. Priča je poznata: Holly Martins, američki pisac vestern romana, stiže neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Beč, tada podijeljen u četiri okupacijske zone. U financijskom škripcu odazvao se na poziv starog prijatelja Harryja Limea koji mu nudi unosan posao. Lime je, međutim, upravo stradao u prometnoj nezgodi, a budući da svjedočenja upoznatih s tim događajem proturječe, Martins odlučuje sam provesti istragu kako bi saznao istinu… A istina je takva da Lime nije mrtav i upleten je u mutan posao s razrijeđenim penicilinom, što ima katastrofalne posljedice. Kad se Holly Martins (Joseph Cotten) i Harry Lime (Orson Welles) ponovo sretnu, Lime u svojem ciničnom stilu izriče briljantnu rečenicu, nad kojom se valja zamisliti. Prijevod je otprilike ovakav: »Znate što je tip rekao: ‘U Italiji su trideset godina pod Borgijama imali ratove, teror, ubojstva i krvoprolića, ali su proizveli Michelangela, Leonarda da Vincija i renesansu. U Švicarskoj su imali bratsku ljubav, imali su pet stotina godina demokracije i mira – i što je to proizvelo? Sat s kukavicom’.«

I tu dolazimo do velikog paradoksa. Podsjetimo, rimski papa Aleksandar VI. (1431. – 1503.) jedan je od članova utjecajne plemićke obitelji Borgia, poznatoj po okrutnosti i spletkama. Ambiciozan i častohlepan bogataš (vinogradar) shvatio je moć crkve i kupio oba crkvena naslova: kardinal i papa. Od papinstva je napravio unosan posao za sebe i obitelj. Njegovo ime je zauvijek zapamćeno kao ime razvratnika i čovjeka koji se ni od ničega ne suspreže – prava suprotnost od onoga što bi njegov položaj trebao manifestirati. Imao je devetero izvanbračne djece. Sin Cesare bio je sličnog mentalnog sklopa te nesmiljeni vojskovođa, a kći Lukrecija bila je njegova marioneta i moneta za kupovinu utjecaja i položaja.

Ipak, ova je obitelj zaslužna i za neke od najvećih doprinosa kulturi. Primjerice, godine 1502. Leonardo da Vinci je ušao u službu kod Cesarea Borgije. U okviru svojih mogućnosti, kao glavni vojvodin arhitekt i inženjer, Leonardo je nadzirao radove na gradnji utvrda papinske vojske u centralnoj Italiji, te dizajnirao ratne strojeve i crtao topografske mape. Godine 1503. postaje član komisije umjetnika koji su trebali odrediti prikladnu lokaciju za smještaj Michelangelova »Davida«, a također je služio kao inženjer u ratu protiv Pise. Leonardove »Mone Lise«, vjerojatno najutjecajnijeg umjetničkog djela u povijesti, možda ne bi bilo da nije bilo Borgija. Cesare je, naime, Leonardu dao potvrdu na temelju koje su svi morali ispunjavati njegove zahtjeve, a i poslao ga je kroz Apeninsko gorje, područje koje će postati pozadina »Moni Lisi«. Da Vinci ju je počeo slikati 1503., dok je još bio u Cesareovoj službi. Iako su Da Vinciju trebale godine da je završi, »Mona Lisa« vjerojatno nikad ne bi ugledala svjetlo dana bez kreativne slobode i inspiracije koje mu je omogućio Borgija. I tu je Harry Lime na svoj »uvrnuti«, krajnje ciničan način u pravu kad je riječ o švicarskom satu s kukavicom.