RAZGOVOR

Pavle Bonča: Miroslav Krleža je i dalje nezaobilazan intelektualni i književni autoritet

Ante Peričić

Foto Josip Mikačić

Foto Josip Mikačić

Rukopisna ostavština Miroslava Krleže sadrži izvjestan broj neobjavljenih i nepoznatih Krležinih tekstova koji su razmjerno veliko »iznenađenje« u književnopovijesnom smislu, kao i važan istraživački detalj za daljnje proučavanje Krležina opusa, kaže Bonča



Zašto čekaju te žene na kiši i na vjetru i zašto se pate? Zašto plaču te udovice na kiši i zašto tako gluhonijemo pokapaju svoje vlastito meso te ratne majke, promatrajući sprovod svoje djece kao u snu? Pitao se to u svojoj antiratnoj pjesmi »Žene na kiši« najveći pisac hrvatske kulture – Miroslav Krleža. Baveći se vječno aktualnim temama na sebi svojstven način, Krleža je ušao u anale hrvatske i svjetske književnosti te zauzeo središnje mjesto ne samo naše, već i srednjoeuropske misli uopće. Njegov je opus i tematski i opsegom voluminozan, ali tu priča ne prestaje, jer je iz Fritzova pera ostalo još mnogo toga neobjavljenog, a baš o tim podrobnostima, odnosno Krležinim neobjavljenim djelima, njegovom viđenju Rusije, Lenjina i bivšeg SSSR-a, kao i njegovoj vrijednosti i utjecaju danas razgovarali smo s mladim krležologom Pavlom Bončom, komparatistom književnosti i povjesničarom umjetnosti.


Kao vanjski suradnik Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže aktivno surađujete na raslojavanju, javnosti nepoznate, Krležine pisane ostavštine. Gdje se nalaze, kakvog su opsega i prirode ti neobjavljeni rukopisi te što će se uskoro objaviti?


– Rukopisna ostavština Miroslava Krleže pohranjena je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža te drugim, javnim i privatnim arhivskim zbirkama. Ona sadrži izvjestan broj neobjavljenih i nepoznatih Krležinih tekstova koji su razmjerno veliko »iznenađenje« u književnopovijesnom smislu, kao i važan istraživački detalj za daljnje proučavanje Krležina opusa. Na planu formalne organizacije, Krležini neobjavljeni rukopisi različitoga su žanrovskog predznaka. Riječ je, naime, o dramama, esejima, dnevnicima, putopisima, novelama, kritikama, kao i piščevoj privatnoj korespondenciji te osobnim dokumentima. Svi ti tekstovi variraju u svojemu opsegu (od nekoliko pa do više stotina stranica) što otvara prostor za nove rasprave o Krležinoj bibliografiji i biografiji. Budući da trenutno surađujem na leksikografskom projektu »Biograficum Krleža« (voditelj dr. sc. Vlaho Bogišić) očekujem da će se u sklopu tog projekta objaviti pojedine cjeline iz Krležine rukopisne ostavštine, međutim, treba napomenuti kako pronađena građa u velikoj mjeri zahtijeva minucioznu analitičko-interpretativnu obradu te mnogo čitateljske, odnosno uredničke pažnje, što posljedično otežava odgovor na vaše pitanje u vezi vremenskog okvira u kojemu će se objaviti pronađeni rukopisi. Ipak, jedan dio neobjavljenoga materijala bit će publiciran već tijekom ove godine.


Umjetnici i elite


Zanimljiva je i nedovršena Krležina drama o španjolskom slikaru Franciscu Goyi, kao i njegovi putopisi, posebice oni koje je pisao putujući po našoj obali. Koja je mjesta Krleža posjetio i možete li s nama podijeliti neke neobjavljene dijelove s njegovih jadranskih putešestvija?


– Krležina drama o španjolskome slikaru Franciscu Goyi zamišljena je kao dio »junačke pentologije« o kojoj je Krleža višekratno pisao u svojim esejima i dnevnicima. Ilustrativan opis svoje nedovršene dramske pentologije, Krleža donosi 1926. godine u eseju pod naslovom »Francisco José Goya y Lucientes«, koji ovdje navodim u prvoobjavljenoj ekavskoj varijanti: »Mnogo mislim o Goyi ovih dana. Pred dvanaest godina, ja sam sanjao o velikoj junačkoj pentologiji (…) Pet giganta hteo sam da nacrtam, pet monumentalnih figura: Hrista, Michelangela, Kolumba, Kanta i Goyu.« Premda Krleža 1923. godine najavljuje »Goyu« u popisu Sabranih djela Nakladne knjižare koprivničkoga tiskara Vinka Vošickog, spomenuti dramski rukopis do sada nije bio poznat široj javnosti. Drama je u stilskom pogledu ostvarena kao »ekspresionistička vizija«, izgrađena na temelju ekstatičkih monologa Francisca Goye koji u palači Ferdinanda VII, u madridskome El Escorialu, mašta o pobuni protiv španjolskoga dvora. Goya je, kao i Krležin Kolumbo ili Michelangelo, u neprestanom dijalogu s vlastitim moralnim dilemama, opterećen dubokom sumnjom, te pogođen egzistencijalnim, psihofizičkim krizama. Postavljajući, dakle, u središte dramskog zbivanja jednog od najvećih slikara svih vremena, autor progovara o odnosu umjetnika i društvenih elita, inzistirajući na nepomirljivoj opreci stvaralačkog talenta i dvorskih normi koje dovode umjetnika u tragičan konflikt, čija se unutarnja napetost, slijedimo li Krležinu misao, može prevladati na dva načina: smrću ili revolucijom.


Poticaj na studiju komparativne književnosti



 


Kako i kada ste se susreli s Krležom te što je bilo presudno u odluci da svoju profesionalnu karijeru, bar zasad, posvetite njegovu liku i djelu?


– Odrastajući u obiteljskom miljeu koji voli i čuva knjige, imao sam sreću da sam se s Krležinim djelima susreo relativno rano u životu. Najvažniji poticaj za bavljenje Krležom dobio sam, međutim, na studiju komparativne književnosti pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim i u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Ono što me zadržalo i što me privlači kod Krleže jest činjenica da prolazeći kroz njegove tekstove imam priliku bolje upoznati različite društvene i znanstvene cjeline, od povijesti i politike, umjetnosti i filozofije, pa sve do medicine i geografije. Ta Krležina enciklopedijska opširnost, koliko god iziskivala dodatni trud, neprestano otvara nove horizonte i nagrađuje upornoga čitatelja.

U piščevoj ostavštini pohranjen je i dnevničko-putopisni tekst pod naslovom »Izlet u Liburniju«, koji objedinjuje Krležine utiske s putovanja jadranskom obalom u svibnju i lipnju 1948. godine. U književnopovijesnoj literaturi smatralo se da je u tim mjesecima Krleža posjetio samo Pulu i Dubrovnik, ali na temelju neobjavljenih dijelova »Izleta u Liburniju« saznajemo da je Krleža potkraj proljeća, odnosno početkom ljeta 1948. godine prošao kroz čitav niz hrvatskih gradova i regija (Pulu, Opatiju, Lošinj, Rijeku, Bribir, Pag, Zadar, Pakoštane, Split, Knin, Sinj, Hvar, Dubrovnik). Krležini dojmovi s tog putovanja obilježeni su prepoznatljivim emotivno-asocijativnim diskursom koji, karakteristično za tradiciju modernističke proze, nadilazi okvire kroničarskog ili memoarsko-informativnog izvještavanja te zalazi u prostor intimne misaonosti pripovjednog subjekta i njegovih individualnih, svjetonazorskih predodžbi. Za vašu su publiku, međutim, zasigurno najzanimljiviji oni detalji koji su tematski povezani s područjem Rijeke i Kvarnera, pa stoga u nastavku prenosim dva fragmenta koji će, nadam se, potaknuti znatiželju vaših čitatelja: »O regionalistima.


Kampanilizam kod nas. Ima ih bezbrojno mnogo i svi su zaljubljeni u svoje ideale: u Kvarner koji je ljepši od napuljskog zaljeva, u Labinštinu, u Mošćenice, u Vrbu, u Dubrovnik, u Kragujevac, u Metohiju, u Debar, u Novi Sad. Kad kažu: Mežaklja iliti pak Rjavina, oni misle da su Triglav lično. Jedni vole Maksimir, drugi Topčider. Sve se može svesti na naš domaći koeficijent: palanka i palančani, tarabe i opanci. Stil u gaćama i u opancima. U Lošinju vrijeme idealno stoji i polagano se brije u brijačnicama. ‘Otišao gazda po poslu u Veliki Lošinj i ne će ga biti do ručka.’ Od 15 brijača od Opatije do Lošinja ni jedan nije naučio hrvatski, a tu briju već više od 40 godina.«


»Maestral raste kao onaj na Jadranu kada sam pisao »Simfonije« i »Pana« 1916. Kastav, Nazor. Više od pola milijuna čovječanstva živi danas izvan kontrole građanske klase. Od Pakistana do Lošinja brste koze ruševine građanskih vila i tvrđava. Ostaci građanskog svijeta za austrijsku i talijansku elitu: stepenice, tenis, terase, dividende, kovano gvožđe, aroma pinija, borova, jelovine, češera, kadulje, sljeza, ružmarina, soli, ribe, vjetra i vrane. Oduvijek sam volio otpočetka svoje svijesti vodoravnu crtu maestrala boje kobalta, a iza te crte sedefno plavo pastelno nebo. Zapadnjak na podnevnom moru, a iza te kobaltne crte Evropa u dječačkom mozgu: liberalna, lijeva, verhaerenska. Iskri se more, podne je, nedjelja, lirika slobodne Evrope.«


Interes za Krležu


Danas, kada smo na pragu najvećeg svjetskog sukoba od četrdesetih godina prošloga stoljeća, Krležin opus sve je aktualniji. Fritz je, što u svojim ratnim dnevnicima, što u »Izletu u Rusiju«, pisao o SSSR-u i Ukrajini, konkretnije Galiciji u kojoj su ginuli i naši ljudi; dok je rat nezaobilazni tematski ‘spiritus movens’ njegova opusa. Mogu li se povući nekakve paralele između sadašnjeg stanja i njegovih misli o tom teritorijalno velikom i kulturno izuzetno heterogenom području?


– Krleža je rat doživljavao kao transgeneracijski fenomen, kao fatalnu, razornu pojavu na koju nije otporna nijedna civilizacija ili kultura, nijedno povijesno razdoblje. Dovoljno je prisjetiti se onih oficirskih glasova iz »Hrvatskog boga Marsa« (1922.) koji cinično pitaju domobrane »jesu li veseli što polaze u boj«, a potom, nakon što ne dobiju zadovoljavajući odgovor, uzvraćaju: »Pa mater vam domobransku, što je to rat? Zar već nismo bili u ratu? Stotine i stotine godina stojimo u ratu pa smo svejedno živi!« Ta neupitna izvjesnost rata i njezina primitivna, Krleža često ponavlja, »trijumfalna glupost« koja obezvrjeđuje svaku razumnu argumentaciju, svjedoči da su ratovi (i jučer, i danas, i sutra) neprirodna društvena stanja čija ideološka pokrića ne mijenjaju jednostavnu činjenicu, a ona glasi: »ratovati znači ubijati«. Imperijalni ratovi i velikodržavni projekti, pa tako i ruski iredentizam u ovome trenutku, pokazuju kako su ekspanzionističke ambicije pojedinih država uvijek iznova sazdane na krajnje perfidnoj ekonomskoj i političkoj računici o kojoj je Krleža pisao od svojih književnih početaka, od prvih novinskih izvještaja i mladenačkih novela pa sve do Banketa u Blitvi i Zastava, ostavivši u nasljeđe svojim čitateljima upečatljivu kritiku militarizma i nacionalističkih ideologija.


Promišljajući ruske teme i komplekse, Krleža je u svojem Izletu u Rusiju, osim brojnih društvenih i kulturoloških tema, otvorio polemiku s tradicijom putopisnoga žanra koja je znakovita u pogledu razumijevanja Krležinih vrijednosnih kriterija i spoznajnih ciljeva. Krleža, naime, u uvodnome eseju Izleta u Rusiju, naslovljenom »O putovanju uopće (impresije iz severnih gradova)«, ističe kako ne voli putovanja s patetičnim »kulturnohistorijskim reminescencama«, odnosno da umjesto muzeja i crkve preferira »demonstracije, ulične strke, štrajkove, parostrojeve, žene, mrtvačke sanduke i sve ostalo prljavo i svakodnevno zbivanje«. Negirajući time tradicijski ukus i građansko shvaćanje kulture, Krleža, nakon više neuspjelih pokušaja, stiže u Rusiju 1925. godine, a na svojemu putovanju, upravo na tragu citiranoga iskaza, snažno i uvjerljivo prenosi iskustvo zemlje u kojoj se isprepliću istok i zapad, pravoslavlje i lenjinizam, anarhizam i slavenofilstvo, revolucionarni avangardistički teatar i klasično kazalište Stanislavskog. U tom proturječnom kontekstu, Krleža, između ostalog, opisuje fenomen Lenjinovog kulta i manipulativan mentalitet nove sovjetske vlasti (»Lenjinizam na moskovskim ulicama«). Vraćajući se na suvremena zbivanja, nedavno smo svjedočili Putinovoj interpretaciji Lenjina kao izdajnika ruskih nacionalnih interesa, plasiranoj u svrhu dnevnopolitičke manipulacije. Tome se može suprotstaviti Krležina predodžba Lenjina kao antiratne, utopijske ličnosti koja se u trenutku sloma svih europskih ideala (1914. – 1918.) izborila za mir i očuvanje vrijednosti ruske civilizacije, odnosno čija je politička formula, barem u ruskom kontekstu, zaustavila razaranje Prvog svjetskog rata. Neki bi čitatelji, međutim, ovdje primijetili kako je Lenjin isto tako započeo novi građanski rat u Rusiji i udario temelje dugotrajnoj (post)revolucionarnoj vladavini nasilja čije se posljedice, moramo dodati, osjećaju sve do danas.


Zbog krvave drame koja se trenutno odvija na ukrajinskom teritoriju raste interes za Krležine tekstove o (anti)ratnim temama i kulturno-političkom životu Rusije. Čini mi se da je Rusija danas poprilično nepoznata zemlja prosječnom hrvatskom čitatelju te svakako udaljenija, pa čak i zagonetnija nego što je to bila prije pedeset ili sto godina kada se ruski utjecaj snažnije osjećao na našem, ali i širem europskom prostoru. U tom je smislu Krleža svakako dobar čitateljski izbor za upoznavanje s ruskom poviješću, kulturom, politikom i književnošću. Premda je žalosna okolnost da se Krležu čita tek u osvit potencijalno novog svjetskog sukoba, to na određeni način sugerira da je Krleža i dalje nezaobilazan intelektualni i književni autoritet, klasik u punom smislu te riječi. Njegovi tekstovi imaju jednu vizionarsku, bezvremensku kvalitetu, koja na pragu nove svjetske krize, može pomoći da se sačuva kritička svijest, razum i moralni senzibilitet.


Vrh esejistike


Vi ste po struci povjesničar umjetnosti, a poznato je kako je likovna umjetnost bila vrlo važna za Krležin život i stvaralaštvo. Kakvom biste ocijenili njegovu likovnu kritiku i njegov značaj na polju likovne esejistike?


– Krleža je bio privatno blizak s brojnim slikarima, Ljubom Babićem, Petrom Dobrovićem, Krstom Hegedušićem, ali i mlađim generacijama umjetnika kao što su Miljenko Stančić i Josip Vaništa. Zanimljivo je, primjerice, da je Ljubo Babić 1917. godine likovno uredio, ali i financijski pomogao tiskanje Krležine poeme »Pan«. Među sličnim epizodama valja izdvojiti i onu kada je Krleža u međuratnim godinama, prema vlastitom svjedočanstvu, prodao Dobrovićevu sliku Betsabeje (koju mu je Petar Dobrović poklonio) da bi zatim novac od prodane slike poslao Dobroviću u Milano koji se tamo, kako Krleža piše, financijski »nasukao«. Osim ovakvih anegdotalnih detalja, treba svakako podcrtati da je Krleža razmjerno mnogo pisao o likovnoj umjetnosti. Njegovi likovnokritički tekstovi, prema mojem uvjerenju, spadaju u sam vrh hrvatske esejistike. Iako su Krležini stavovi o likovnoj umjetnosti podložni povijesnoumjetničkoj reviziji, mislim da je Krleža odigrao neizmjerno važnu, možda čak i presudnu ulogu na planu afirmacije velikih imena hrvatske likovne umjetnosti kao što su Josip Račić, Drago Ibler ili Krsto Hegedušić. Likovnost je, osim toga, imanentno svojstvo Krležinog »autorskog pisma«, njegova književna djela obiluju fiktivnim slikama, snovima s likovnim razrješenjem, nesvjesnom imaginacijom, likovnom metaforikom, ikoničnim detaljima… Susljedno tome, može se reći da je Krleža s likovnom umjetnošću povezan barem na tri razine, odnosno na privatnom, intimnom spektru, na likovnokritičkom području kao valorizator i interpretator likovnih pojava, te naposljetku na planu vlastitoga književnog izraza koji je dubinski prožet likovnim asocijacijama i aluzijama.


Iako je obvezan dio lektire srednjoškolskog kurikuluma, koliko je ustvari naš najveći pisac čitan među mlađom čitateljskom publikom te što biste preporučili nekome tko se još nije uhvatio u koštac s njegovom književnošću?


– Mislim da publika mlađe generacije dolazi u doticaj s Krležom prvenstveno kroz kazališni medij, a nešto rjeđe kroz same knjige i književnost. Izuzev eventualno lektirnih obaveza koje, bojim se, nerijetko odbijaju mlade čitatelje ne samo od Krleže, nego od književnosti u cjelini, Krleža je, može se reći, relativno slabo čitan pisac među mlađom publikom. To nije neobično i nisam siguran treba li to doživljavati kao simptom »dekadencije« nadolazećih generacija s obzirom na to da je Krleža poprilično težak pisac kako za mlađe tako i za većinu starijih, iskusnijih čitatelja. Ipak, smatram da je Krleža izrazito bitan autor za svakog mladog čovjeka koji nastoji kritički promišljati svijet, izgraditi vlastita etička i politička uvjerenja te preispitati nametnute društvene autoritete (od obiteljskih do državnih). Teško je reći s kojim bi djelom trebalo započeti čitati Krležu, većina se čitatelja s Krležom susretne kroz školsku lektiru, dakle s »Hrvatskim bogom Marsom« i »Povratkom Filipa Latinovicza«. Čitatelju koji tek ulazi u Krležin opus ili posjeduje lektirno znanje o Krleži, predložio bih možda Krležine eseje (»Hrvatska književna laž«, »O Marcelu Proustu«, »Slom Frana Supila«, »Predgovor podravskim motivima Krste Hegedušića«), mladenačke drame i novele (»Kolumbo«, »Michelangelo«, »Veliki meštar sviju hulja«, »Hodorlahomor veliki«, »Smrt Florijana Kranjčeca«) te roman »Na rubu pameti«.


Krleža živi


Krleža je prognozirao kako ga se, nakon smrti, neće čitati, ali i dalje ga se prevodi, prava na njegova djela se otkupljuju, njegove se drame insceniraju. Iako kazujete kako je Krleža težak autor, čini mi se da je, unatoč svemu, i dalje živi pisac?


– Krleža na više mjesta izražava bojazan za svoju posmrtnu književnu, odnosno čitateljsku budućnost, vjerojatno svjestan činjenice da će s protjecanjem vremena njegova literatura postajati sve teža i nepristupačnija za prosječne čitatelje. Njegovi se strahovi za sada nisu u potpunosti obistinili. Kao što uostalom i sami kažete, Krleža i dalje živi u kazalištu, u pojedinim novoobjavljenim knjigama, u ponekim prigodnim, obljetničkim situacijama, pa čak i na društvenim mrežama i internetu. Pitanje je, međutim, koji su dometi svih tih inicijativa i platformi, to jest može li se Krleža doista oživjeti i popularizirati ili njegova enciklopedijska erudicija u današnjem vremenu specijaliziranih znanja i vrlo ograničenih, uskih interesnih niša, nadilazi naše kapacitete, pokazujući duhovnu nemoć suvremenoga čovjeka da izdrži Krležinu »intelektualnu temperaturu«. Krleža ne podnosi pasivne i nezainteresirane čitatelje, tako da središnji problem vašega pitanja nije prisutnost ili popularizacija Krleže (na kojoj treba ustrajati), nego problem naših vlastitih čitateljskih ograničenja i navika.


Iako mlad čovjek u dubinama arhivalija zvuči pomalo kao oksimoronska i pirandelovska situacija, vi se na tom polju dobro snalazite. Možete li ispričati nešto više o dubrovačkom ljetnikovcu o kojem ste pisali znanstveni članak te koja vam zadovoljstva pruža ‘kopanje’ po arhivima?


– Postoji određeni broj mlađih istraživača, uglavnom povjesničara i povjesničara umjetnosti, koji redovito posjećuju arhive u sklopu svojih istraživanja. To je, nažalost, nešto rjeđi slučaj s istraživačima povijesti književnosti. Prvi arhiv koji sam samostalno posjetio bio je Državni arhiv u Dubrovniku gdje sam kao student tražio podatke za svoj diplomski rad iz povijesti umjetnosti. Tom sam prilikom posve neočekivano naišao na jedan od najstarijih sačuvanih crteža ladanjske arhitekture u Dubrovniku (iz 1508. godine) o kojemu je objavljen znanstveni članak u Radovima Instituta za povijest umjetnosti. Zadovoljstvo odlaska u arhiv, barem u mojem slučaju, počiva upravo u mogućnosti da se uoči neki nepoznati fragment iz naše povijesti umjetnosti ili književnosti, kao i da se potvrde, dopune ili opovrgnu starije teze i pretpostavke o problemima kojima se bavim.


Možete li za kraj podijeliti s nama snove i planove na profesionalnom putu?


– U skorijoj bih budućnosti volio upisati doktorat na neku od tema vezanih uz neobjavljenu Krležinu rukopisnu ostavštinu. Usto, želim nastaviti raditi u Leksikografskom zavodu i istraživati teme koje potiču moj stručni interes. Snovi? O njima nekom drugom prilikom.