Drugi hrvatski film u Cannesu od osamostaljenja Lijepe naše i odmah i druga nagrada! Prije šest godina »Zvizdan« u režiji Dalibora Matanića osvojio je Nagradu žirija u drugom najvažnijem natjecateljskom programu Izvjestan pogled (Un certain regard), a sada je »Murina« u režiji mlade hrvatske filmašice Antonete Alamat Kusijanović nagrađena Zlatnom kamerom za najbolje debitantsko ostvarenje na 74. filmskom festivalu u Cannesu! Značaj nagrade time je veći što za nju konkuriraju filmovi iz čak triju natjecateljskih programa: Izvjestan pogled, Dva tjedna autora i Tjedan kritike.

Drama »Murina«, na kojoj je kao izvršni producent potpisan veliki Martin Scorsese, prikazana u paralelnom kanskom programu Dva tjedna autora (Quinzaine des Realisateurs), koji se s pravom diči otkrivanjem novih talenata i budućih autora, tako je uspješno predstavila hrvatsku kinematografiju na najvećoj svjetskoj filmskoj smotri. Strani mediji, među kojima i oni vodeći sručni kao što su Variety, The Hollywood Reporter i Screen International nakon premijere filma vrlo su pozitivno ocijenili debitantski dugometražni uradak hrvatske filmašice hvaleći mizanscenu, fantastičnu fotografiju i snimateljski rad, sjajne glumačke izvedbe te opipljivu i uvjerljivu dramsku tenziju.

Nakon svjetske premijere u Cannesu i hrvatske na 67. Pulskom filmskom festivalu prošle subote, te posebno nakon velike i vrijedne kanske nagrade, »Murina« će bez sumnje pohoditi mnoge festivalske pozornice širom filmskog svijeta, a Antoneti Alamat Kusijanović smiješi se velika svjetska karijera.

Gafovi i Zlatna palma

Osim srpanjskog koronaizdanja, ovogodišnji Cannes pamtit će se i po nevjerojatnom gafu Spikea Leeja. Slavni njujorški filmaš, i prvi tamnoputi predsjednik žirija u povijesti kanskog festivala, na samom je početku svečane dodjele greškom proglasio dobitnika Zlatne palme nakon što ga je voditeljica zamolila da pročita »dobitnika prve nagrade« u kronološkom smislu što je zbunjeni Lee shvatio kao »prve festivalske nagrade«. Za većinu medija u Cannesu veći je šok ipak bila odluka žirija – u kojem su između ostalih bili i američka glumica i redateljica Maggie Gyllenhaal, austrijska redateljica i scenaristica Jessica Hausner, francuski glumac Tahar Rahim i južnokorejski glumac Song Kang-ho koji se proslavio u prošlogodišnjoj oskarovskoj senzaciji »Parazit« – koji je najboljim filmom 74. Cannesa proglasio »Titane«, koji potpisuje Julia Ducournau.

Zlatna palma tako je pripala filmu koji je kritika pokopala, jedini film u konkurenciji koji je dobio slabije ocjene bio je ustinu grozan »Flag Day« u režiji Seana Penna. Mlada francuska filmašica proslavila se svojim prvijencem »Raw«, kanibalističkom horor dramom prikazanom u kanskom Tjednu kritike 2016. godine, koja se provokativno i šokantno, ali pametno i slojevito bavi identitetom, unutarnjim bićem i doživljajem vlastitog fizičkog postojanja. »Titane« je nastavak istih autorskih tema i intimnih preokupacija, ali u još ekstremnijoj, bizarnijoj i eksplozivnijoj formi. Radikalna body horor fantasy drama – koja bi se zasigurno jako dopala Davidu Cronenbergu – i psihoseksualni triler vrti se oko serijske ubojice čija je ljubav prema metalnim ljubimcima na četiri kotača doslovna pa tako nakon seksa na stražnjem sjedalu zatrudni s – automobilom.

A to je tek početak divlje vožnje bez pravila i zakona kroz kontroverznu priču u kojoj redateljica propitkuje seksualne granice, aktualno pitanje rodova i spolova, ali i disfunkcionalne obiteljske odnose, prihvaćanje različitosti i traganje za vlastitim mjestom i smislom postojanja pod kapom nebeskom. U 74-godišnjoj povijesti kanskog festivala Julia Ducournau tek je druga žena koja je osvojila Zlatnu palmu za najbolji film; prva je bila Jane Campion koja je kanski laureat postala 1993. godine za »Piano«.

Konkurencija i nagrade

Konkurencija 74. Cannesa sklepana je od svježih produkcija i naslova koji su godinu dana čekali svoje premijere na Azurnoj obali, a rezultat je mediokritetski, suhoparan i dosadnjikav program već uobičajeno natrpan filmovima slavnih autora uz tek poneki uzbudljiv uradak. Zato i nema nekog prevelikog prigovora odlukama žirija, jer niti ponuda nije bila bogzna što, a zato ne čudi ni Zlatna palma za mladu Juliju Ducournau koja je za razliku od kolega joj barem pokazala hrabrost, originalnost, autorsku provokaciju i osjećaj za puls vremena u kojem živimo. Grand Prix podijelili su dvostruki iranski oskarovac Asghar Farhadi (repetitivna neambiciozna drama »Junak« o dobrom djelu i lošim namjerama) i Finac Juho Kuosmanen (gotovo komorni road movie »Odjeljak broj 6« i melankolična potraga za povezanošću).

Najboljim redateljem proglašen je francuski wild boy Leos Carax za razigrani mjuzikl »Anette« kojim je i otvoren 74. Cannes, dok su Zlatnu palmu za scenarij osvojili Hamaguchi Ryusuke i Oe Takamasa za jedan od najboljih filmova u konkurenciji, trosatnu japansku dramu »Drive my Car« koja osvaja svojom poetikom jednostavnog i filozofijom očiglednog dok dubinski zadire u egzistencijalistički smisao. Nagradu žirija ex aequo podijelili su precijenjeni izraelski filmaš Nadav Lapid (berlinski pobjednik 2019. godine s filmom »Sinonimi«) s još jednim kvaziartističkim pretencioznim uratkom »Ahedovo koljeno« i tajlandski maestro Apichatpong Weerasethakul za svoju izvrsnu misterioznu, poetičnu, hipnotičku dramu s iznenađujućim svršetkom »Memoria« s Tildom Swinton u glavnoj ulozi. Najboljim glumcem proglašen je Caleb Jandry Jones za glumački tour de force u vrlo dobroj mračnoj drami »Nitram« o najvećem masovnom ubojstvu u povijesti Australije, dok je najbolja glumica Norvežanka Renate Reinsve za dramu »o svemu i ničemu« – »Najgora osoba na svijetu«.

Novo i drukčije

Jedino što se na 74. filmskom festivalu u Cannesu nije promijenilo u usporedbi s prethodnim izdanjima jest inzistiranje njegova direktora Thierryja Fremauxa da se baš u svim službenim nastupima gostima sa svih strana svijeta, medijima i filmskim profesionalcima obraća na svom materinjem francuskom jeziku. Sve ostalo ove je godine bilo novo i drukčije. Srpanjski termin kao posljedica korona pandemije teško da će se ikada više ponoviti, a nadamo se da niti ovako otužan i poluprazan kanski festival bez imalo festivalske i slavljeničke atmosfere više nećemo imati prilike vidjeti. Filmski market na kojem je polovica štandova bila prazna, kao i paviljoni svjetskih nacionalnih kinematografija, fondova i instituta naslaganih uz pješčanu gradsku plažu i kansku luku, zjapili su prazni poput grada duhova tijekom čitavog trajanja festivala.

Bizarno je bilo vidjeti više turista i obitelji s malom djecom koja šeću Croisettom nego festivalskih gostiju, showbiz biznismena, zvijezda, fotografa i ortodoksnih fanova koji svakog svibnja zakrče ulice oko glavne festivalske lokacije. Nimalo neočekivano s obzirom da je većina stalnih sudionika iz Sjeverne i Južne Amerike te Azije zbog korona mjera i neusklađenih epidemioloških mjera odlučila preskočiti ovogodišnji festival. Čak smo i umjesto tradicionalnog festivalskog vatrometa ovaj put svjedočili (uistinu impresivnom) vatrometu u povodu Dana pada Bastille, najvećeg nacionalnog državnog praznika koji se svake godine obilježava 14. srpnja kao podsjećanje na isti datum 1789. godine kada je rođena francuska republika.

Pljuvačka odiseja

Netko je 74. Cannes duhovito opisao kao »pljuvačku odiseju«, referirajući se na covid-testiranje koje su oni koji nisu imali tzv. EU covid certifikat – kao dokaz da su dvaput cijepljeni – morali obavljati svakih 48 sati nadajući se negativnom rezultatu kako bi izbjegli karantenu usred festivala. Tako su se nesretnici koji nisu vlasnici EU putovnica žalili kako im je najveći festivalski izazov enormna količina pljuvačke neophodna za testiranje u pop-up laboratoriju u blizini festivalske lokacije. Inače, Thierry Fremaux se pri samom kraju festivala pohvalio kako je bilo samo sedamdeset pozitivnih rezultata, što je teško vjerovati s obzirom na velik broj testiranja kao i vrlo upitno provođenje epidemioloških mjera tijekom dvanaest dana festivala.

Socijalna distanca je bila nepostojeća, kako u restoranima, barovima i klubovima, redovima čekajući festivalske projekcije, tako i u dvoranama u kojima broj sjedala nije bio limitiran niti numeriran pa je bilo nemoguće pratiti potencijalno pozitivne slučajeve koronavirusa.

Posebno je suluda bila odluka organizatora da su se EU covid-certifikati i potvrde o negativnom testu kontrolirale samo na ulazu u glavnu festivalsku dvoranu u kojoj su se odvijale svečane premijere, dok se u sve ostale dvorane moglo ući samo s akreditacijom i digitalnom ulaznicom bez bilo kakve kontrole zdravstvenih potvrda. Maske su se nosile u zatvorenim prostorima i kinodvoranama, ali su ih mnogi skidali čim bi se pogasila svjetla i počela projekcija. Slavnih, poznatih i filmskih zvijezda bilo je osjetno manje nego prethodnih izdanja pa je i legendarni kanski crveni tepih bio manje atraktivan, spektakularan i glamurozan. Thierry Fremaux ipak može biti zadovoljan: unatoč svemu festival se dogodio, filmovi su se prikazali, nagrade su se podijelile… I to će ostati zapisano u arhivi najvažnijeg i najutjecajnijeg filmskog festivala u svijetu korona godine Gospodnje 2021.