Skupna izložba trinaest hrvatskih fotografa »Ovo (ni)je moj svijet« otvorena je u Klovićevim dvorima iste večeri kad je slavni američki fotograf Roger Ballen u atriju te gornjogradske galerije održao predavanje o svome opusu, čiju jezgru čine fotografije dronjavih južnoafričkih suburbanih naselja i njihovih stanovnika – marginaliziranih, nesretnih ljudi koji su u premoćnoj većini slučajeva mentalni bolesnici.

 Moćna priča Prvi izloženi ciklus na izložbi, onaj Josipa Klarice, činio se u tom trenutku kao produžetak Ballenovog predavanja ili kao odgovor na nj. I Klaričine su fotografije mahom crno-bijele, i kod njega je riječ o portretima, a na licima ljudi pred koje je stao s fotoaparatom, vidi se da pate od raznih psihičkih tegoba. Samo, postoji jedna bitna razlika. Roger Ballen (koji je, uzgred budi rečeno, u Zagreb došao kao član žirija međunarodne izložbe u sklopu aktualnog fotografskog festivala Organ Vida) usredotočen je na artističke, hladne portrete ljudi čije je stanje tek nešto egzotično, skoro i zabavno. 

Kod Klarice, ovi su ljudi prije svega – ljudi. Ne osjećamo, promatrajući ove bakice iskrivljenih usana i toplih očiju, da im je narušeno dostojanstvo. Ovi ljudi nisu izrabljene lutke od kojih se fotograf sklanja na sigurnu, elitističku udaljenost. Doimaju se kao ravnopravni sudionici u dijalogu koji počiva na uzajamnoj empatiji, bliskosti. Nešto ganutljivo i toplo emitiraju Klaričine fotografije, o kojima je, povodom jedne ranije izložbe, Marina Viculin napisala da je njihova logika »logika ispričane priče sa svim istaknutim elementima, nevidljivim šavovima i zamkama dobre naracije«. Tako se i ovaj ciklus, snimljen u instituciji za psihički oboljele, »čita« kao moćna priča.

Njihov svijet 

Trinaest je fotografa svih generacija zastupljeno na ovoj izložbi, koja naslovom aludira na rad Željka Jermana iz 1976., koji je odabrao fotokemijski proces u mediju fotografije, oduzevši joj njezinu bit da bilježi i kemikalijama na papiru ispisao »Ovo nije moj svijet«. Osmišljena prema koncepciji Ane Opalić i Sandre Križić Roban, a u organizaciji Hrvatskog fotosaveza i udruge Ured za fotografiju, izložba poziva autore da odgovore u kojoj mjeri i na koji način ovo jest ili nije njihov svijet. 

– Rezultat su osobne priče koje će možda na prvi pogled djelovati utišano, kao da umjetnici iz pozadine komentiraju svijet koristeći medij fotografije kao vrstu posrednika. Posrednika između svijeta koji i jest i nije njihov, odnosno naš, koji je moguće prikazati i kritizirati estetikom, ističu Opalić i Križić Roban.

Na popisu autora zvučna su imena: Boris Cvjetanović, Petar Dabac, Sandro Đukić, Marko Ercegović, Đorđe Jandrić, Hana Miletić, Jasenko Rasol, Frane Rogić, Davor Sanvincenti, Žarko Vijatović, Ivona Vlašić, Mirjana Vodopija.

Što je onda »njihov svijet«?

– Ne postoji jedan pogled na svijet, iz mnoštva njih ne nastaje zajednička slika, tek putokaz koji pokazuje u kom smjeru je moguće gledati. Unutar kadrova potencijalni je materijal spreman za čitanje i interpretiranje onog dijela svijeta koji će gledatelji prisvojiti, a diskurs koji nastaje u interakcijama umjetnik – medij – subjekt – promatrač nikad nije neutralan, kaže Sandra Križić Roban.Rukovanje prizorom 

I zbilja je tako. Traženje zajedničkog naziva za izložene radove gotovo da je nemoguća misija. Davor Sanvincenti, strastveno zainteresiran za subjektivnost percepcije, predstavlja se jednom fotografijom, zove se »Stabilni oksid«, a prikazuje veliku hrđavu kuglu, ili krug, usred makije. Mirjana Vodopija istražuje svjetlo u pejsažu u svome ciklusu »Mlaka« – čine ga fotografije raskošnih lustera koji lebde iznad bajkovitog raslinja u šumi, zapetljani u zelene krošnje, osvjetljuju malene lokve. Marko Ercegović izravnije se hvata ukoštac sa zadanom temom, doslovno otvarajući vrata svog svijeta, zapravo naselja u koji je netom preselio s obitelji, naselja koje je nedovršeno i koje »u ekonomskoj krizi fermentira«. 

– Zgrade su raznolike (pomiješane su u čudnoj urbanizaciji), a priroda je zapuštena na lijep način. U kaotičnoj konstelaciji cesta i puteva, kuća i zgrada, fotografiranje je kao rukovanje s prizorom: upoznajem se s prečacima, stablima, jutarnjim i popodnevnim svjetlom. Nemam potrebu prikazati ga, izvještavati – zanimaju me i detalji i ljudi i birtije i dućani. U ovom trenutku, kaos je najbitniji, govori Marko Ercegović koji je u popratnom programu izložbe održao i predavanje o ovom ciklusu.

Samoborskim gorjem 

I Jasenko Rasol široko je promatraču otvorio vrata u svoj život, serijom od 25 fotografija koje su odabrane iz nekoliko tisuća njih koje su nastajale tijekom posljednje četiri godine. Na fotografijama je Oskar, njegov sin i partner u planinarskim turama Samoborskim gorjem. Otac i sin zajedno istražuju brežuljke kao što je to Rasol, kao dječak, činio sa svojim ocem. Uz fotografije izložen je i autorov zabavan tekst o nezgodi kojom je neslavno završilo četverogodišnje planinarsko iskustvo. U njemu prepričava kako je, doslovno, krvario za umjetnost kad je u travnju ove godine pao niz oštru kosinu.

– Moj pad trajao je nekoliko minuta, a pri tome sam, padajući, prošao nekih 250-300 metara i prešao visinsku razliku od 161 m – iz tog je jasno koliko je pad bio ekstreman, a Oskar je sve to gledao s mamom, jer sam se poskliznuo i pao u trenutku kada sam ga pokušao fotografirati. Slučaj je htio da sam ostao živ. U tom kontekstu njegovo odustajanje od daljnjeg fotografiranja bilo mi je savršeno prihvatljivo i normalno. Nisam se osobito bavio njegovom reakcijom dalje od elementarnog razumijevanja pozicije onog tko gleda kako mu otac pada s malim izgledima da se zaustavi, kaže Rasol.

Okrenuti naglavce 

Ivona Vlašić, fotografkinja iz Dubrovnika, usmjerila je svoj pogled na promjene u Gradu, na svoje neposredno društveno okruženje za koje vrijedi gundulićevska: Stalna na tom svijetu samo mijena jest. Ovom se temom u ciklusu »Horizonti« pozabavila revidirajući vlastite uspomene i obiteljske albume.

– Ovaj rad moj je pokušaj da neke svoje uspomene i neki svoj unutarnji svijet, ili svijet mojih prijatelja koji su mi ustupili svoje fotografije i uspomene, pokušam pomiriti s novonastalom situacijom i velikim promjenama s kojima smo suočeni u gradu kakav je Dubrovnik, gdje se jako brzo, doslovno u par dana, mijenjaju slike grada (vrtovi, ulice, parkovi, poznate vedute na koje smo navikli nestaju prepuštajući mjesto nekim novim ulicama, zgradama, trgovima, trgovinama), ističe Ivona Vlašić.

Na ovim kolažima, ljudi su okrenuti naglavce, tako da i osmijesi zanosnih dama izgledaju kao tužne, razočarane grimase. 

– Obrnuti horizont na mojim fotografijama simbolizira taj neki »okret« gdje sve što je bilo poznato nestaje i ustupa mjesto nečem drugom (taj neki unutarnji osjećaj gubljenja tla pod nogama), zaključuje Vlašić.

Izložba »Ovo (ni)je moj svijet« ostaje otvorena do 4. listopada, a pratit će je razgovori s umjetnicima.